Udarimo na sva zvona, pa što nama koji pamtimo 1914, 1941, 1999. – Bog da!

Ukoliko uz prećutnu podršku crkvenog vrha narodna Srbija dopusti da postane rudarska kolonija, kako su se ofirali da je javno vide njemački mediji, s nama je gotovo

Krajem avgusta, dvojica 14-godišnjih Beograđana rekla su mi sjetno kako se, ah, „vraćaju kući, jer je letu kraj“. U Herceg Novom proveli su i ove godine duže od mjesec, što ih čini miljenicima sezonskih bogova. A da ljetu nije kraj znaju Primorci koji ljube zlatni septembar jer je vrijeme poslovično lijepo, morska voda je topla i čistija od julske i avgustovske, nema više abnormalnih gužvi, klijentela je platežnija i, rekao bih, intelektualnija.

Tokom ljeta dakle razgovarao sam i nastavio to da činim u nekoj vrsti neformalnog intervjua s preko hiljadu stranaca i domaćih, pri čemu pod domaćima podrazumijevam i ljude iz Srbije i Republike Srpske.

Dominantne teme s domaćim na obalu sišavšim svijetom ticale su se rudarenja. Stekao sam utisak da Srbi iz Republike Srpske nemaju osjećaj da im je nož pod grlom, dočim je 100% ljudi iz Srbije s kojima sam razgovarao – istina ne po metodologiji Nove srpske političke misli i Đorđa Vukadinovića – reklo da se sprema smrt Srbije, da je danas gore nego 1914. i 1941. i 1999, te da je Oskar iz aluzije veleizdajnik kakvog majka rađala nije.

Pričao sam u butigi sa srpskim narodom i o Kosovu, jer je bilo Kosovaca, pričao sa Srbima iz Crne Gore, na temu ujedinjenja, rata u Ukrajini, o genocidu u Gazi, rata na Bliskom istoku, američkim izborima, Iranu, Africi, svakako Kini, po mnogima onako kako se na početku Andrićevog romana „Travnička hronika“ u kafani „Lutvina kahva“ pričalo o konzulskim vremenima koja slijede, tj. o onome na što ne možemo da utičemo, osim na rudarenje, kad se moji sagovornici vrate s ljetovanja.

Zli bi jezici rekli kako se uz obalu na kojoj pirka maestral, uz vince i plodove mora, ili uz pivce i ćevape, lakše promišlja o velikim temama, dok naši vrijedni premijeri i predsjednici donose važne odluke i usred ljeta, budući da od posla izdavanja dozvola raznim korporacijama ne mogu da podignu listom ucijenjene glave.

Bilo je među mojim sagovornicima ljudi koji su na 200 metara od mora po pristojnoj cijeni pronalazili sebi i porodici smještaj, kad i onih koji su vlasnici vila na pjeni od mora. Svi su saglasni, što može biti najmanji zajednički imenitelj, da od rudarenja supstance s kataklizmičkim načinom obrade nema ništa, a ako pak do toga dođe, doći će do ustanka s dvama mogućim ishodima.

Ili će vlast koja kontroliše medije glavnog toka kad i lažne lidere opozicije umrtviti ustaničko tijelo na način da i novi, s potencijom da budu fatalni po vlast, protesti propadnu, ili će pak da, ah, opet padne srpska krv.

Ukoliko uz prećutnu podršku crkvenog vrha narodna Srbija dopusti da postane rudarska kolonija, kako su se ofirali da je javno vide njemački mediji, s nama je gotovo, i to znaju svi.

Po motivima koji su i vrapcima dostupni, da se ekološki dokazanoj zločinačkoj kompaniji dopusti kao lisici da uđe u kokošarnik, da joj se pred izbore kao zabrani, a onda joj iz petnih žila isti ti koji su per la finta stavili tačku na projekat Rio Tinto – pretvore u najjače lobiste.

Ukoliko dođe do krvi, jer je ovo prilika svih prilika da povratimo, za početak, privid suverenosti, neko mora da se stavi na čelo opštenarodnog cunamija. To sigurno neće biti neko iz naroda, jer će ga, čak i ako ga uzdignu društvene mreže, režim skratiti za glavu. Med Gibson alias Vilijam Volas iz filma „Hrabro srce“ da li je moguć u vrijeme digitalizacije? Pošto je novi Karađorđe moguć samo u teoriji, to će reći da bi se na krvi ustanika popeo neki novi Oskar, koji bi, baš kao i crnogorski Murta, napravio taktičku pauzu, nakon smjene Kurte, da bi korporacijama ipak, nešto kasnije, završio posao u sve vjekove vjekova.

Biću u Beogradu u vrijeme kada bude dogororijevalo do nokata. Nisam revoluciji sklon, diplomirao sam kao demonstrant 5. oktobra 2000, nisam vjeujući u demokratiju, ali mnogi moji ljetnji sagovornici jesu i dalje. Ovi bogatiji s razlogom, žele da Bog nastavi da ih gleda, da im djeca ljetuju na moru do konca, a ovi siromašniji zato što su poslovično naivni, pa vjeruju da politički glumci, Oskari razni, ne mogu baš sve što kažu – da lažu.

Naš narod je dobar, iako ga rade, mehanizmima utvrđenim vjekovima unazad, ljudi sa Kolektivnog zapada. Naš naivni narod vjeruje da vlast ne bi lagala svoj puk, to rađe tuđe vlade, kao što i vlast koja počne da laže svoje, nije više narodna.

Mnoge države više ne postoje. Ostali su recidivi u vidu grbova i zastava, dokumenata na kojima piše Srbija, piše Crna Gora, ali država nema, samo kolonijalnih uprava omeđenih međunarodno priznatim granicama koje postoje za ljude unutar tih torova, ne i za korporacijski kapital. Izdani smo. U vlasništvu smo korporacija. Peti oktobar izdao je Srbiju. Dvadeset prvi maj izdao je Crnu Goru.

Ukoliko Srbija kao more preplavi ulice Beograda da potopi Rio Tinto i veleizdajnike koji se doslovno ponašaju kao da mrze Srbiju do strva, vlast može da kapitulira, i da parama Srba isplati – pravno gledano legalnu odštetu – rudarskoj megakompaniji. Vučić je u jednoj emisiji pitao novinarku hoćete li vi na isplatite odštetu Rio Tintu? Da je Vučić imao novinara s velikim N prekoputa, ovaj bi mu rekao, ne, predsedniče, vi ćete.

U kolektivnom umu mojih sagovornika kalkulisalo se u junu s cifrom od milijardu. U septembru je ta cifra narasla na tri milijarde nečega što puk koji na moru jede mortadelu a na kontinentu parizer ne može da razumije. No, da je 10 milijardi bilo čega, evra ili dolara, vrijedi, jer naša zemlja nema cijenu.

Vlast u Srbiji ne može nazad. Prethodni je sluganjski protokoli obavezuju. Narod ne može nazad, jer ga vlastito tle, istorija i tradicija, duhovnost i kultura, vazduh i voda, ne samo determinišu, nego i hrane.

Postoji i najcrnji scenario, na koji je bolje da ne mislimo. Da patrijarh Porfirije, kao Bog iz Bećkovićeve poeme, nastavi da samo ćuti i gleda.

A mogao bi, nada se narod u Srbiji, Crnoj Gori, Republici Srpskoj, i kojekude, da kaže: Udarimo na sva zvona!

Pa što nam svima koji pamtimo 1914, 1941, 1999, Bog da.

(Pečat/Fejsbuk stranica Nikole Malovića)