Ironija političke scene u Srbiji jeste to što je narod manje-više prihvatio pravila demokratske igre koja su mu nametnuta, dok politička elita, boreći se za vlast, ishode ove igre konstantno dovodi u sumnju ili ih ne priznaje

Istorija Srbije više od dva veka istorija je pobuna protiv tuđinske vlasti ili datog nedemokratskog poretka. Mada različiti po karakteru, obimu i intenzitetu, većina srpskih ustanaka, revolucija i protesta, imala je u osnovi slobodarski naboj. To znači da su, prevashodno, bili u funkciji emancipacije srpskog društva u državnom, nacionalnom i kulturnom smislu.
Druga vremena, pa drugi i običaji. Sva je prilika da su pobune i protesti koji obeležavaju politički život Srbije nekoliko poslednjih decenija – od pada Berlinskog zida do pada nadstrešnice – u funkciji stavljanja glave u tuđinski jaram, rastakanja države i kulturnog (identitetskog) samoponištavanja.
Sa prilično skepse ušlo je srpsko društvo u procese „velikih demokratskih promena“ koje su se, od početka devedesetih, odvijale u svim zemljama Istočne Evrope. Ono što se nazivalo „demokratizacija“ i drugim narodima donosilo političke slobode, sigurnost, državnu suverenost i ekonomski boljitak, u nas je, s pravom ili ne, povezivano sa etničkim ratovima, proterivanjima, gubitkom države i ekonomskim sankcijama.
Stoga se sa njom krenulo „odozgo“. Demokratske promene predvodili su ugledni srpski intelektualci, prekaljeni disidenti iz vremena socijalističke vlasti, koji su dugo sanjali o idealima Demokratije, Slobode i Ljudskih prava.
A kada su, od nekada jedinstvenog demokratskog jezgra, političke stranke počele da se množe kao amebe – uz najezdu raznih demokratoidnih, parapolitičkih, nevladinih, itd. organizacija posvećenih istoj stvari – smatralo se da je to samo u interesu dalje demokratizacije društva, u okvirima demokratskog pluralizma.
Ostatak društva, tvrdoglava društvena većina, tumačeći na svoj način nacionalne i državne interese, uporno je davala prednost Jednakosti nad Slobodom i gajila veru u jednu Partiju i jednog Vođu. Stoga su u igru demokratizacije rano uvedene ulične demonstracije i protesti – po prirodi stvari nasilna, nedemokratska sredstva demokratskog osvešćivanja.
Kada se vlast, politički sistem ili društveni poredak jednom opaze kao oslabljeni i nesigurni – pitanje je samo vremena kada će se doživeti i kao nelegitimni
Ona su i tada, kao što su to i danas, prvenstveno bila povlastica elitističkih društvenih grupa i studenata, budućih pripadnika privilegovane elite. Kada se, krajem devedesetih, najzad „dogodio narod“ (u okolnostima velikih unutrašnjih i spoljnih pritisaka na vlast, uključujući i bombardovanje Srbije), nije tu bilo reči o promeni bazičnih političkih i socijalnih uverenja.
Narodu je zdrav razum i dalje govorio da neoliberalni kapitalizam nikako ne može biti u njegovom najboljem interesu. Ali, kada se vlast, politički sistem ili društveni poredak jednom opaze kao oslabljeni i nesigurni – pitanje je samo vremena kada će se doživeti i kao nelegitimni.
Da li je činjenica da demokratija u Srbiji nije uvedena opštim i nespornim društvenim konsenzusom, već prevratom, jedan od razloga što nikako ne može da se ustali i konsoliduje? Formalno uspostavljanje parlamentarnih institucija po svim uzusima, stalno štelovanje demokratskih procedura, niz ciklusa redovnih i vanrednih izbora na svim nivoima (pomno nadziranih od vladinih i nevladinih, domaćih i stranih posmatrača, kontrolora, regulatora, poverenika i ostalih kerbera) nisu pomogli da političko društvo, evo već četvrt veka, uđe u period mirne smene vlasti.
+
Ironija političke scene u Srbiji jeste to što je narod manje-više prihvatio pravila demokratske igre koja su mu nametnuta (izbori na kojima ima pravo da bira one koji će ga predstavljati slobodno izražavajući svoju volju koja se ne osporava), dok politička elita, boreći se za vlast, ishode ove igre konstantno dovodi u sumnju ili ih ne priznaje.
Osporava se ili sloboda izražavanja (medijske manipulacije, pritisci i zastrašivanje), ili suština izražene volje (večito „pokradeni izbori“), ili čak samo pravo naroda da bira (kvalifikovanje naroda kao „nezrelog za demokratiju“ i „neobrazovanog“, pretnje lustracijom i oduzimanjem građanskih prava).
Urušavanje demokratije u nas je započelo već famoznog šestog oktobra (koga nikad nije dosta) i traje sve do danas. Istine radi, to se dogodilo onog trenutka kada su intelektualce-sanjare – koji su imali kakvu-takvu viziju razvoja društva, a povukli se iz političkog života shvativši, najzad, da se država ne može voditi ex catedra – zamenili politički mešetari.

Mračni period demokrature – prema istorijskim iskustvima, izgleda, konstanta svake pa i najdemokratskije revolucije – pamtimo po kriznim štabovima, proganjanju i hapšenju političkih protivnika. Po neprincipijelnim političkim koalicijama (uključujući i kriminalne klanove) i kršenju demokratskih procedura.
Po „dvorskim spletkama“, političkim ubistvima, nerešenim korupcionaškim aferama, nejasnim istragama i suđenjima. Po ishitreno uvedenom vanrednom stanju kojim se opravdavala suspenzija građanskih sloboda i ljudskih prava. Po pitanjima na koja nikada nismo dobili jasne i potpune odgovore osim „oficijelnih verzija“ koje nemaju nikakvo logičko i iskustveno uporište.
Pamtimo ga i kao vreme u kojem je, po zahtevima spolja dirigovane demokratizacije, predato sve što je moralo biti predato i prodato sve što se moglo prodati – uključujući i predsednika države. Ne baš sve: pojedine fabrike, firme, medijske kuće, vinogradi i nagrade za ucenjene srpske glave završili su ovde, u nečijim džepovima.
Ulica posle ulice
Poslednji događaji na političkoj sceni Srbije – karaktera demonstracija, protesta, štrajkova i studentskih blokada kojima svedočimo – pokazuju da demokratija u nas (u svom izvornom smislu) ne samo da nije konsolidovana, već da se danas, više nego ikada, suočavamo sa pretnjom da Srbija ostane zamrznuta u nekom poludemokratskom stanju ili da se, čak, vrati u predemokratsko doba.
Sa parolom „i posle ulice-ulica“ ušli su naši profesionalni demokratizatori u procese obaranja svake vlasti koja nije njihova. Institucija ulice kao sredstva „demokratizacije“ (čija je metafora „Majdan“, sinonimi „puč“ i „obojena revolucija“, a eufemizmi „mirni protesti građana i studenata“ ili „opravdani revolt naroda“) nametnuta je od strane zemalja „etablirane demokratije“ i njihovih globalističkih elita.
Neposlušnim postsocijalističkim društvima, koja su želela da prate svoj osoben put razvoja, trebalo je uterati interesno obojenu demokratiju zapadnjačkog tipa u glavu, a izbaciti iz nje svaku pomisao na neki alternativni društveni poredak koji bi se mogao činiti primereniji njihovoj političkoj kulturi i tradiciji, pa time i pravedniji.
Ako su ulični protesti tokom devedesetih vođeni manje-više jasnim političkim idejama (antiratni, antiautoritarni, liberalno-demokratski, proevropski) – danas su to samo buka i bes. Ako su tadašnje proteste podržavali ljudi od imena, dela i harizme – današnje političke „perfomanse“ i „instalacije“ vode ”no name” aktivisti, bizarne ličnosti, izvan ovoga potpuno društveno nevažni, promenljivi i lako međusobno zamenljivi.

Ranije su lideri opozicionih političkih stranaka privlačili glasače alternativnim političkim programima – danas lupaju u bubnjeve i duvaju u pištaljke. Nekada su izabrani politički predstavnici naroda, narodni poslanici, u skupštinskim raspravama iznosili i branili svoje predloge i amandmane – danas izvode parlament na ulicu, a ulicu uvode u parlament.
Ulica se smatra zgodnim sredstvom za destabilizaciju „nedemokratskog“ režima jer koristi prolazne erupcije „narodnog nezadovoljstva“ da podeli javnost na osnovu odnosa prema nekom ad hoc izabranom, stvarnom ili izmišljenom, društvenom problemu.
Nevolja je, međutim, u tome što su ove nametnute podele uglavnom beznačajne (za ili protiv Beograda na vodi, za ili protiv spomenika Stefanu Nemanji, za ili protiv izgleda fontane na Slaviji, za ili protiv rušenja starog mosta) ili lažne (za ili protiv nasilja u školama, za ili protiv odgovornosti za rušenje nadstrešnice) dok je šteta po društvo – rešavanje realnih problema sa kojima se Srbija suočava – ogromna.
Posebnu štetu pretrpeće, upravo, nekada uvažene opozicione političke stranke, bile toga svesne ili ne. Jer, zaprepašćujuća vulgarnost i bes sa kojima njihovi ulični izvođači, u formi koalicije „klipovi u točkove“, pokušavaju da blokiraju normalno, ruše izgrađeno, uprljaju očišćeno, osujete razvojno i ospore napredno, ipak je nešto što je previše za pristojnu, pa i za „pristojnu“, Srbiju.
Koristeći, na ovaj način, ulicu kao glavno poprište političke borbe, one ne samo da prikazuju svoje članstvo i pristalice kao običnu rulju, već kompromituju i narodu gade i samu zamisao institucionalizovanog opozicionog delovanja.
Ulična demokratija
Mladi su, možda, najtragičnija kolateralna šteta ovih uličnih protesta. Nisam od onih koji misle da se mladalački polet i zanos mogu prepoznati u simbolima krvave šake i crnog flora. Ne mislim da je viziju nekog boljeg i pravednijeg društva moguće pročitati iz parole „Stani Srbijo“.
Nema duha tolerancije u buci pištaljki koja zaglušuje svako oprečno mišljenje i sprečava društveni dijalog. Ničeg nema demokratskog u „plenumima“ anarhodemokratskog tipa, gde mala grupa zbrda-zdola okupljenih zamenjuje legitimne studentske predstavnike i gde se „direktna demokratija“ sprovodi tako što odluke diktira onaj koji najglasnije viče.
Umesto potencijala za kritičko promišljanje društvene stvarnosti, pa i za društvene promene, u studentskim kolonama vidim samo masovni konformizam u hodu koji se diči uvezenim obeležjima tuđih pobuna (i interesa), neoriginalnim i nerečitim parolama, neosmišljenim i nemuštim (političkim) zahtevima.

Ni njihovu empatiju i solidarnost ne vidim kao autentičnu: jer, blokirati raskrsnice u pomen nastradalima trenutno je „in“ i „kul“, ali to već dugo nije – ustupiti starijem mesto u autobusu.
Mada se iza sadašnjih uličnih protesta nazire nevidljiva ruka manipulatora, mladi nisu izmanipulisani tek sada i ovde. Prezaštićeni od roditelja i „zaštitnika dečjih prava“ (bez obaveza), usađen im je ciničan odnos prema porodičnom i svakom drugom autoritetu.
Jer porodica je, jel`te, represivna, autoritarna ustanova, a takva je i škola, svaka vlast i svaka država koja neguje patriotizam i, u geopolitičkoj podeli interesa, pretenduje da bude suverena. Znatan deo današnje omladine politički je socijalizovani u duhu „ljudi bez obeležja“, bez čvrsto zasnovanih socijalnih identiteta (etničkog, nacionalnog, klasnog, pa, eto, i rodnog), čime se kidaju i sve njihove najvažnije društvene veze. Razne NVO radionice „tolerancije“, „demokratizacije“, „pomirenja“ i pokajanja, usađuju im stid od „genocidne“ prošlosti sopstvenog naroda.
Ima nade
A neke druge političke radionice nastoje da im jedan period slavne srpske istorije, u kojem bi mogli da pronađu uzore i ideale, potpuno izbrišu iz sećanja. Jer, „svi su srpski komunisti bili `boljševici`“, a svaka srpska kraljica ima više zasluga za ovu zemlju od bilo kog partizanskog borca koji je za nju život dao.
Ovo su generacije koje su vaspitane kao fanovi beznačajnih osoba i robovi potrošačkog uživanja. Zato nemaju predstavu o tome da, možda, postoji neka alternativa surovom neoliberalnom poretku, globalizaciji i mondijalizmu, odnosno novcu kao merilu svih vrednosti.
Studenti koji danas blokiraju svoje fakultete ne brinu zbog svog izgubljenog znanja jer njima bavljenje određenom profesijom i građenje profesionalne karijere ne znači mnogo. Oni bezbrižno hrle u naručje prekarijata, nesvesni da im je namenjena sudbina „radnika na lizing“: zaposlenih od projekta do projekta, prilagodljivih veština (bez znanja ili prosvećenosti), bez određenog radnog vremena, stalnog mesta rada i sigurne pravne i socijalne zaštite.
Identitetski nedovoljno ukorenjena, vrednosno zbunjena, bez ideala i velikih snova, bez verodostojnih uzora i moralnih autoriteta – naša mladost danas živi ispod praznog neba. U tom „carstvu neautentične egzistencije“, da parafraziram Fuzara, ona misli i dela onako kako treba da se misli i dela. I pogodna je ciljna grupa za svaki pokušaj indoktrinacije i političke manipulacije.
Ipak, prisećam se još jedne velike kolone koja se, na dan oslobođenja Beograda prošle godine kretala ulicama , od Groblja oslobodilaca Beograda do Trga republike. U njoj je bilo (za mene iznenađujuće) mnogo mladih ljudi koji su ponosno nosili slike svojih predaka koji su se borili i poginuli za slobodu Srbije, u svim oslobodilačkim ratovima koje je ona vodila. Ima nade.
autor:Mirjana Vasović je socijalni psiholog i profesor univerziteta u penziji. Ekskluzivno za Novi Standard.
Naslovna fotografija: Tanjug/Vladimir Dimitrijević
Da bi sto vise ocrnela studente, vlast ne prestaje da laze. Koristi nekoliko modela : podmetanje lažnih vesti o liderima protesta, moralna i intelektualna diskreditacija studenata, priprema atentata na Vucica i, što je još gore – povezanost sa obaveštajnim službama “omraženih“ zemalja u regionu, Hrvatske i Kosova. Nepotpisani novinari izvode zaključke da su studentske blokade zapravo „delo antisrpski nastrojenih studenata“, koji za račun Kurtija i Plenkovića blokiraju fantastičan ekonomski uzlet Srbije.
Kao prvo i osnovno moramo razdvojiti T K O organizira i financira “ ULICU „, koja je sinonim za protest, pobunu, demonstracije. Istome se mora i dodati i vrijemenska dimenzija , koja ih karakteriše i koja ih čini sličnim, istim ili različitim , po motivu ali i po krajnjim kosenkvencama. “ Petooktobarski puč “ izveden je u uvjetima “ rata i neposredne ratne opasnosti “ ( poslije bombardovanja SRJ 1999g.) , financiran i organiziran od istih onih koji su bombardovali SRJ. U drzavnom udaru poznatom po Kijevskom trgu “ Majdan “ , nije bilo „rata i neposredne ratne opasnosti “ , a potpuno zajednički su im autori prevrata. Zaključak bi bio, da nikakav prevrat, organiziran iz vana , od bilo koga , ne moze donijeti ništa dobro, ni onda , ni sada, ni ikad . Do stalno pominjanog i prizeljkivanog ( i u ovom tekstu ) „šestog oktobra “ , nikada nije ni moglo doći jer bi bio po cilju u punoj kontradikciji sa „petim oktobrom“ . To su prizeljkivali samo oni krajnje naivni. “ ULICA “ se vidi kao nuzno zlo, kada se legalnim i legitimnim sretstvima ne moze zaustaviti naviruće zlo. To je upravo ono što nam se sada dogadja u Srbiji. Zgazen USTAV, Institucije kao sluškinje jednog čovjeka, mediji u sluzbi propangande , “ višestranačje “ kao šuplja forma za legalizaciju diktature, drzavnog kriminala , korupcije i VELEIZDAJE DRZAVNIH I NACIONALNIH INTERESA ! Takva , nepresušna potreba za “ ulicom “ , od strane ogromne većine gradjana Srbije, da spase same sebe i buduće generacije , od potpune propasti , ne isključuje i strano uplitanje u zbivanja. Potpuno je za očekivati da će isti , dati sve od sebe da zadrze trend i pozicije “ petog oktobra “ tj. VELEIZDAJE ! Zbog toga moramo biti maksimalno oprezni, od domaćih uljeza, hulja tj. veleizdajnika. U punom sam NE slaganju sa autorkom teksta kada o nama , gradjanima , govori kao o još nezrelima i nedoraslima europske demokracije. Koliko je u krivu, pokazali su predsjednički izbori u RUMUNIJI. Kada je i poslije svestrane i sveobuhvatne podrške E U , Elena Laskoni izgubila izbore, na čiji tok nitko nije dao ni najmanju primjedbu, izbori su proglašeni NE VAZEĆIM. Još eklatantniji primjer je Italija, gdje je pobijedila Djordja Meloni , na osnovu iznetog programa, koji sada sprovodi u diagonalno suprotnom smjeru od obećanog. Predlazem autorima tekstova, da se ne “ razbacuju “ sa pojmom demokracija, a još manje onim koje navode kao uzor za isto . Nisu oni ni malo bolji od nas, nego je naša situacija teška i slozena i to zahvaljujući upravo i tim i takvim europskim “ uzorima “ . Oni su, kada im je bilo komotno , zaboravili pojmove “ legalitet i legitimitet “ kada su nas bombardovali, a sada bi da nas uče
demokratiji !