U FBiH 27.01. se proslavlja Srđandan. Ovo je dan kada nas iz Sarajeva redovno napomenu da bi Trebinje konačno trebalo da promeni ime u „Srđangrad.” U čast žrtve Srđana Aleksića koji strada braneći svog druga muslimana od razularene bande pijanih četničkih razbojnika.
Da bi se na svakom koraku videlo to divljaštvo Srba, posle rata je celi region počeo da se utrkuje ko će pre ulicama, trgovima i bulevarima dodeliti njegovo ime. Tako u Novom Sadu i Pančevu postoji prolaz koji nosi ime Srđana Aleksića, u Beogradu i Nišu postoji ulica sa njegovim imenom a u Tuzli šetalište. Danas se organizuju i turniri u njegovo ime. Bivši predsednik Srbije, Boris Tadić posthumno je odlikovao Srđana Aleksića medaljom Miloša Obilića za ispoljenu hrabrost i delo ličnog herojstva.
Bulevar u Podgorici nosi njegovo ime, ali ni to nije bilo dovoljno pa su tu i jedan hrast nazvali po njemu koji će živeti vekovima. Vekovi će proći ali će film „Krugovi” čiji su režiseri, scenaristi i glumci Srbi a finansijeri Nemci, Francuzi i Amerikanci nastaviti kroz Srđana Aleksića da živi večno.
Pored svih ovih navedenih trgova i bulevara širom bivše Jugoslavije, Srđan jednino u rodnom Trebinju nema spomenik niti ulicu. Razlog je vrlo jednostavan, zato što Trebinjci znaju kako je on nastradao. A nastradao je u tuči braneći svoju švercovanu robu iz Albanije. Tezgu za rad mu je omogućio otac Rade, vojno sposoban čoveku koji je celi rat presedio u trebinjskoj opštini baveći se papirologijom. To iskustvo mu je pomoglo da sina spasi odgovornosti od dezertiranja još leta 1992. godine. Tada je Srđan sa svojom jedinicom bio stacioniran na hercegovačko-trebinjsko-dubrovačkom frontu i pobegao je iz sela Cerovac ostavivši svoje drugove na cedilu.
Monotoniju u ratnim danima razbijao je radeći na pijaci i zarađujući preko muke srpskog naroda u tim teškim vremenima. Za njega je radio lokalni besposličar Alen Glavović. Kada su se doskorašnji Srđanovi drugovi po uniformi, vraćali kući sa fronta, kod tezge je došlo do tuče baš zato što su znali kome ona pripada. Nije ovde bilo reči o nekakvom Alenu Glavoviću već o branjenju tezge i ljutnji onih koje je izdao. U sticaju nesrećnih okolnosti i stanju ratne psihoze, Srđan je tog dana povređen a umro je na današnji dan 1993. godine. Ova verzija događaja stoji i u trebinjskom Udruženju boraca kao i u pravosnažnoj presudi Vojnog suda u Bileći, gde stoji da četvorica optuženih nisu ubice već učesnici u tuči koja je završila smrtnim ishodom.
Antisrpska medijska mašinerija je ovaj događaj iz Trebinja odmah iskoristila protiv VRS kao nijedan do tada. Ali isti problem imaju sve do današnjeg dana jer vrte jednu te istu Srđanovu sliku gde je on u uniformi JNA, zato što njegova slika u uniformi VRS i ne postoji. Lažnu priču o srpskom vojniku koji je ubijen braneći druga muslimana prvi je plasirao Srđan Dizdarević. Zatim su to počeli ponavljati i svi ostali mediji iz Sarajeva podržani medijima sa zapada, a danas i sami Srbi šire ovu priču kao papagaji.
„Zašto niste kao Srđan?” Pitao je svet tada podivljale Srbe, predstavljajući njegovu smrt kao simbol otpora velikosrpskom ludilu koje je krivo za smrt desetina hiljada ljudi i za patnju miliona. Alen Glavović nije ni bio tu kada je Srđo povređen već je na samom početku „gužve” pobegao. On će na kraju ipak svedočiti drugačije i zbog te izjave će dobiti kuću u švedskoj kao i državljanstvo te zemlje. Inače, Glavović je u Malmeu 2022. godine sa ćerkom Džemilom osumnjičen da je proneverio humanitarnu pomoć za zemljotresom razoreni Stolac.
Mi ćemo danas da se setimo jednog pravog trebinjskog heroja, sina jedinca od oca Drage i majke Ljubice. Zvali su ga „mali”, ali on je samo rastom bio mali jer takvi heroji i jesu.
Poput Srđana i on je pobegao, ali on početkom ’93. godine beži iz škole i odlazi u selo Avtovac kod Gacka gde se stavlja na raspolaganje VRS. Kada su oficiri videli da ima samo 16 godina, stupili su u kontakt sa njegovim ocem koji nije bio u opštini već na ratištu, i vraćaju ga kući u Trebinje. To nije dugo trajalo te se on na svoj 17. rođendan, 17. avgusta te ’93. godine prijavio u Bobansku četu. Dočekao ga je komandir Dragan Ristić i primljen je u jedinicu koja je brojala oko 120 boraca, a tokom rata poginula su njena 23 pripadnika. Reon Bobana koji se proteže od Zavale, preko Zaplanika prema Ivanici, redovno je napadao Zbor narodne garde. Njihov plan je bio da preko sela Hum zauzmu i samo Trebinje, ali je ova ustaška ofanziva zaustavljena na planini Vlaštica, gde ginu 4 srpska vojnika. Među vojnicima koji su branili svoje domove nalazila su se i 3 rođena brata Vidaković. Od kojih je najmlađi Nedeljko, bio pomorac ali je na početku rata odbio da ode na pučinu te je skupio najbliže komšije i braću sa Bobana i u selu Šćenica 25.05.1992. godine formirao Bobansku četu i baš on će pod svoja krila staviti i ovog najmlađeg pridošlicu. Taj mladi vojnik učestvovao je u svim zadacima svoje jedinice i u ovim kamenim vrletima biva lakše ranjen.
Bilo je vrlo teško ovde braniti srpska sela zbog razbacanih zaseoka sa samo nekoliko kuća. Prvi otpust je dobio da ide u Nikšić kod babe i đeda na slavu, koji su ga molili da tu ostane i nigde se ne vraća. Kada je čuo da mu je poginuo komšija, napustio je slavu i krenuo na sahranu gde ga je dočekao i vojni poziv. Vojske je oslobođen jer je već bio prekaljen borac. Odmah se vratio obavezama u svojoj jedinici sa kojom kao ispomoć 27. septembra 1994. godine preko nevesinjskog ratišta odlazi na Boračko jezero kod Konjica.
Tu od iste granate ginu 3 oficira VRS, vojvoda Nedeljko Vidaković, major Dragan Slijepčević i kapetan Ljubiša Popović. Najmlađi borac čete biva teško ranjen a na njemu je pronađeno telo vojvode Vidakovića koji je pokušao da ga zaštiti. Vojvoda je sahranjen pored svog brata Sava u rodnom selu, posthumno je odlikovan Ordenom Miloša Obilića.
Mladi vojnik je helikopterom prebačen za Podgoricu a zatim na VMA u Beogradu.
Ostao je bez oka i dela ruke i umro je 16. januara 1995. godine u 19. godini života.
Istinski heroj Trebinja je Aleksandar Masleša…
Autor: Deki RS