Umor i kosovski krst

0
271
Brdo Zvečan (Foto: Jutjub/Srbi za Srbe)

Vozim se skoro autobusom broj dvadeset i šest. Na jednoj stanici ulaze majka i ćerka, govore na drugom jeziku, ne razumem svaku reč koju kažu, ali primećujem da su vesele, devojčica je obučena u lepu svetlu haljinu, plava kosa vezana je u rep. Njih dve čavrljaju, jedan čovek ponudio im je da sednu, bilo je mesta. Majka nastavlja da stoji, ćerka je sela, zagledala se u daljinu kroz prozor i na razgovetnom srpskom jeziku počela da peva Himnu Svetom Savi.

Ovaj neobični događaj koji je na tren zaličio na skasku pobudio je u meni različita osećanja ‒ ponos i samoprekor. Divno je čuti kako se peva ova velika himna, ali zašto se to ne čuje od nekog iz moga roda, već je u ovoj priči takav neko stranac?

Nedavno me je pitala moja učenica kojoj srpski jezik nije maternji ‒ zašto se učenici ovde ne trude više, zašto često ne uče preko onog što moraju, jer su u najvećem naponu snage i kad će ako neće sad? Rekla sam joj, a da nisam znala da to može biti odgovor ‒ njihovi su roditelji umorni.

Ovaj umor nije umor pojedinca, nije čak ni jedne porodice, on je umor jednog pokolenja koje je stasavalo u doba kad je brušeno sve ono što je danas otupelo, dok je politika prostirala svoj plašt u javnom prostoru da se od njega ne može disati.

U poslednje vreme retko s kim mogu da pričam o Kosovu i Metohiji. Najstariji uzdišu i ne kažu ništa, oni čije su godine oko penzije obično se ponašaju kao da je ta tema istrošena i ne vredi se njome baviti, dok njihovi naslednici ‒ sem ponekog ‒ moje otvaranje ove komplikovane šahovske table razumeju lično, ne idejno; svi ljudi koji su odnekud izbegli saosećaju s patnjom nesrećnog naroda na jugu.

Da Vas podsetimo:  Dejtonsko BH-praznovanje: Zbogom Sveti Dejton, merhaba Sveti Jovan ZAVNOBiH Milostivi!

Nisam sigurna da razumem šta se događa, a nešto se ozbiljno događa. Kako uopšte da se razume ignorantnost prema temama koje nisu u vezi sa našim ličnim opredeljenjima, već sa ‒ zvučaće grubo ‒ opstankom našeg naroda? Drugim rečima, zašto se pokleklo u onom što će bukvalno i na simboličkoj ravni odlučiti o našoj sudbini?

Čini se da je umor jednog lanca generacija refleksija njihove duhovne lenjosti čiji su koreni u političkim i društvenim pokretima prošlog veka. Druga polovina dvadesetog veka u ovom delu sveta bila je poput razlomljenog stakla, svaki delić bio je pred pucanjem, i pucao je, lomio se u paramparčad. Mnogi ljudi doživljavali su te dane kao da ih neko otima od života, a njih baca nemilice u smrdljivi ponor iz kojeg čovek nije mogao da izađe neukaljan. To vreme ostalo je u ružnom sećanju, isceđeni su sokovi i ostalo je samo oporo ulje na kojem je moglo da se pod svetlošću petrolejske lampe skuva čaj. Oni što su imali struje bili su doušnici i njima danas nije ništa.

Ali većini nešto jeste. U psihologiji je poznat mehanizam potiskivanja, sve neprijatno se skriva od očiju kako bi manje potresalo svojom snagom. Tako je i ovde možda reč o istom, da Kosovo i Metohija ne može da bude tema, jer teško je pričati o stradanjima i porazu. Međutim, da li je ovaj umor legitimno opravdanje za letargiju kojoj svedočimo ili je ‒ ponavljam ‒ u pitanju opšta lenjost koja nije od nas, ona je stara koliko i prvi crteži u pećinama?

Lenjost je inercija, stanje duha u kojem se, prema svim fizičkim zakonima, ne može preživeti. Ipak, ako se sa lenjošću živi, to znači da se podrazumeva da će neko drugi uraditi sve ono što mi ne možemo ili ne bismo hteli. Tako lenji ljudi traže od drugih da im oni plaćaju račune, da kupuju hranu i da ih štite, jer nisu u mogućnosti ili za to nisu sposobni. Traže i da neko u njihovo ime čita i razume pročitano.

Da Vas podsetimo:  O nezavisnosti Srbije

Ova pozicija čini se prihvatljivom kad smo umorni, ali ne možemo stalno da budemo umorni. Od fizičkog zamora čovek se odmara snom, od psihičkog tako što se relaksira neko vreme i napuni baterije. Šta bi onda bio konstantan zamor? Stanje u kojem se nema volje za životom, u kojem se prividno postoji, bez naznaka ozdravljenja.

Ako su se u meni i uskomešala osećanja dok sam u autobusu slušala Himnu, ipak je preovladala radost. Ovi stihovi ne bi se pevali da nisu lepi i razumljivi, a ono što ih čini bliskim svakom čoveku jeste dubina reči ‒ jedan svetac već vekovima drži na okupu svoje stado, a ono mu se u ljubavi divi. Taj međuodnos isunjava ga snagom i čini poletnima u trenucima klonuća. Zato mi se čini da je umor ‒ uprkos snazi koja se na trenutke ugasi ‒ nedopustiv.

Moja učiteljica jednom je rekla, kad su zavese u učionici zatvarale pogled ka suncu ‒ rastvorite ovu tamu, biće je dovoljno jednom kad ne budemo živi. Danima su me uznemiravale ove reči i danas mislim da su delimično tačne ‒ biće u smrti mraka, tačno, samo ako ‒ dok smo živi ‒ pre vremena dignemo ruke od svetlosne beline i krsta.

 

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime