Uprkos sređenom životu u Srbiji, vratili se u rodni kraj podno Dinare

0
94

Sanja i Dragan Bjelobrk sa dvoje male dece u selo Cetina došli su da žive u vreme korone. Danas imaju svoju radionicu šivenja, pune ruke posla i mir kakvom su oduvek težili.

Baš u vreme kada je čitav svet bio sputan merama nametnutim zbog pojave virusa, brojnim ograničenjima, gubljenjem sloboda što je dovelo u pitanje opstanak i egzistenciju svakog „običnog“ čoveka, dvoje mladih ljudi iz Cetine odlučili su da se otrgnu nametnutim okovima i da mir i sreću potraže tamo gde se ipak „lakše diše”. Na svakodnevne prilive loših vesti putem svih dostupnih medija, sveopšti strah, epidemiološke mere i pravila koje je teško bilo ispratiti, uslove funkcionisanja koji su svima bili nametnuti, nisu mogli da utiču, ali uzeti vlastiti život u svoje ruke i njime gospodariti jedino je, kaže Sanja Bjelobrk, što je bilo logično i što se moralo učiniti.

Njen muž Dragan je izvesno vreme već provodio u Cetini, radeći oko kuće i sređujući papirologiju, dok je Sanja sa decom boravila u Srbiji. Kada je najavljeno da će granice biti zatvorene i da će sloboda kretanja biti uslovljena i ograničena, najvažnije im je bilo da budu zajedno. Tamo ili ovde, nije bilo dileme.

– Odluka da živimo u selu bila nam je oboma bliža, i tu nismo imali dilemu. I nama i deci svakako je lepše, bolje i zdravije da živimo na selu, u prirodi, da se slobodnije krećemo, ali i da pobegnemo od svakodnevne gužve, trke, užurbanog tempa, loših vesti i svega negativnog što donosi život u gradu. Znali smo da vrtić za decu nije blizu, da decu nema ko da nam čuva, da nam niko neće ponuditi posao kad dođemo, da moramo odmah nešto da radimo kako bi imali od čega živeti, da nemamo afinitete ka tome da nam primarni izvor prihoda bude stočarstvo jer se time nikada nismo bavili, ali nas to nije pokolebalo. Bili smo odlučni da ostanemo i opstanemo – priseća se Sanja.

Jedina mogućnost koja je u tom trenutku bila izvesna jeste da rade nešto u svojoj kući, ili od kuće. Početna zamisao bila je da uvoze i prodaju posteljinu, zavese i slične materijale koji su u maloj sredini mogli imati prođu. U kratkom roku informisali su se o čitavom procesu uvoza i prodaje, i nakon saveta iskusnih ljudi, trgovaca iz Pazara, Sarajeva i drugih gradova sa kojima su stupili u kontakt, shvatili su da nisu dovoljno spremni za sve moguće prepreke sa kojima bi se na tom putu mogli susresti.

Da Vas podsetimo:  Zločini na Kosovu se nastavljaju

– Ljudi su nas uputili u čitav taj posao o kojem mi gotovo ništa nismo znali. Upozorili su nas da naručena roba često nema veze sa onim što naručite pa umesto pamučnih materijala stignu sintetički, poliester i slično, uglavnom nešto što bi nam napravilo više štete nego koristi. Odmah smo shvatili da to ipak nije za nas, i da je bolje da umesto prodaje gotovih proizvoda mi sami šijemo ono što možemo ponuditi kupcima. Ni tu nismo imali bilo kakvog ranijeg iskustva, ali one najosnovnije tehnike šivenja kao predznanje nosila sam iz kuće – pojašnjava Sanja prve korake na putu ka ostvarenju želja.

Rizik uvek postoji, ali rizik je svuda

Sašiti nešto na mašinu, isplesti ili izvesti, ranije se nije uvrštavalo u neku preteranu sposobnost ili nauku. To je, prosto, svaka žena u kući morala da zna. Zahvaljujući takvoj vrsti odgoja i vaspitanja, Sanja koja je rođena u Cetini sa još četiri sestre, osnove šivenja savladala je još u ranom detinjstvu, iako se time nikada nije bavila. Po struci inženjer prehrambene tehnologije odlučila je da bude krojačica i šnajder. Na program o samozapošljavanju aplicirala je tri puta i bila odbijena, ali za ženu koja zna šta želi odustajanje nije bilo opcija. Četvrti put projekt je prošao, a osigurana sredstva bila su dovoljna za adaptaciju i opremanje prostora u prizemlju kuće, nabavku šivaćih mašina i mašine za vez na finim tkaninama.

– U našem kraju nije bilo žena koje bi mi malo bolje pojasnile neke tehnike šivenja, dok sam mašinu za vez prvi put videla tek kada su nam je isporučili. Učila sam sama, malo preko interneta, malo uz savete jedne žene koja je već u penziji, i tako, dan za danom. Muž se u međuvremenu zaposlio kao komunalni redar u opštini, starija ćerka krenula je u školu u Vrliku, dok mlađu svakodnevno odvozimo tamo u vrtić. Uz obaveze u kući najviše vremena provodim za mašinom. Ako ne stignem preko dana, koristim vreme noću. Ništa neće i ne može samo, ali uz puno rada, truda i pre svega ljubavi i odlučnosti ništa nije nemoguće – tvrdi ova tridesetosmogodišnja sposobna i ambiciozna žena.

Da Vas podsetimo:  Pismo sa Kosova ili 25 godina od pogroma

Danas u tom svom radnom prostoru šije gotovo sve što se od nje traži, posteljine, zavese, stolnjake i nadstolnjake i nastoji udovoljiti svakoj mušteriji jer to je, kaže, najbolja reklama za posao koji je u međuvremenu i sama jako zavolela.

– Ljudi najčešće traže neke nestandardne dimenzije posteljina, nešto što ne mogu lako da nađu u prodavnicama. Dečije posteljine koje moraju biti pamučne i samo od kvalitetnih materijala. Namenske zavese i stolnjake za opremanje ugostiteljskih objekata, ali i vezove na peškirima, majicama ili nekim reklamnim materijalima. Koliko se posvetite poslu i koliko date sebe, toliko će vam se i vratiti. Rizik uvek postoji, ali rizik je svuda, i teško da možete krenuti od nule, a da u početku ne računate i na to da možda neće sve ići onako kako ste zamislili. Hrabrost i požrtvovanje su potrebni za sve što želite, naročito ako se odlučujete za život u maloj sredini gde nema mnogo ljudi ni mogućnosti koje se u gradovima podrazumevaju. Međutim, ako nešto svim srcem želite i odvažite se na taj korak, put ka uspehu sigurno će se otvoriti. Od trenutka kada smo registrovali našu zanatsku radnju do prvih sašivenih materijala za prodaju prošlo je šest meseci, za to vreme mi smo učili, edukovali se sami o svemu, plaćali troškove, ali to je neki sled koji se mora ispratiti – kaže Sanja.

Baviti se sobom, a ne drugima

Život u Cetini u kojoj je tek četvoro male dece, dvanaest radno sposobnih ljudi i većina starijeg stanovništva, gde se većina ljudi bavi stočarstvom, izbor je koji nisu podržali čak i njihovi najbliži, ali ljudi poput Sanje i Dragana ovde su videli prednosti koje drugi nisu umeli da vide.

– Koje god mesto birali za život morate sagledati i njegove prednosti i nedostatke. Ako su nedostaci to što većina misli, onda moram reći da su prednosti to što ovde imate svoj mir, što se više možete fokusirati na svoju porodicu, posao, ono što bi trebalo da nam je svima prioritet, da se više bavimo sobom nego drugima, i da se udaljimo od informacija i problema na koje mi ne možemo uticati, jer vreme može da se iskoristi mnogo kvalitetnije nego što je to često slučaj kada nam je sve dostupno. Prosto, kvalitet života trebao bi da nam je važniji od kvantiteta onog što većina svakodnevno konzumira – savetuje Sanja.

Da Vas podsetimo:  VANjA POSLE VIŠE OD 20 GODINA PONOVO ŽIVI U ISLAMU GRČKOM: Vratila život ognjištu predaka

Iako su u ovom poslu tek godinu i po dana, planova i ambicija svakodnevno je sve više. Savladati pisanje projekata, apliciranje na iste, traženje modela kako zaposliti neke nove ljude i proširiti posao nešto je što im tek predstoji ali, kako kaže Sanja, i ona i suprug zajedno su u ovome, pomoć jedno drugome i podrška u svakom poslu, a cilj je ostati i opstati tamo gde je po mišljenju mnogih ipak najteže.

– Mi još uvek nemamo iskustvo u pisanju projekata, pa se suprug trudi da sam uči i piše iste. Nismo još stigli da se dovoljno informišemo kome i na koji način se obratiti za pomoć, kako bi ovaj kraj dodatno oživeli i pružili priliku nekim novim ljudima da ovde pronađu posao i poštedimo ih, možda, početne neizvesnosti koju smo mi imali. Želja nam je da nabavimo mašinu za štampanje na majicama, da neke ovdašnje motive prenesemo na tkanine makar u vidu suvenira. Ta mašina košta oko četrdeset hiljada kuna i mi nismo u mogućnosti sada da je nabavimo, a za kratko vreme bi ista mogla opravdati platu za jednu osobu. Svako leto ovaj kraj poseti veliki broj turista, odlaze do izvora Cetine, na Dinaru, obilaze hramove ili neke od prirodnih lepota kojima ovaj kraj obiluje, a mi nemamo ni jedan suvenir koji bi im mogli ponuditi da ponesu sa sobom. To je prilika za proširenje posla i mi razmišljamo u tom pravcu – odaje nam Sanja samo neke od planova Bjelobrka.

A da to nisu nemoguće stvari ili nešto što nema perspektivu može da posvedoči svako ko je, makar jednom, prošao dolinom Cetine na putu do najlepšeg prirodnog izvora koji je godinama unazad najveća atrakcija među turistima. Bjelobrci su primer da može, više i bolje nego do sada. Iz razgovora saznajemo da ih za savet i pomoć pitaju još neki koji bi da krenu njihovim stopama, a upravo takvi ljudi ovom pustom kraju najviše trebaju.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime