Usporedba s Njim

1
1108

cvorovici-620x330Kada mi je kroz glavu prošla drska misao da se uporedim s Njim, prvo što mi je na um palo jeste bogohuljenje. Jer, ako je vitez od Kruševca međ’ svece i svetice dospeo, onda je On Bog otac i Devica Marija u jednom, najmanje. I kako onda ja ovako grešan i običan mogu i da pomislim da se mogu pronaći u istoj rečenici s Njim?

I dok su se moje misli borile, dok su sa savešću ljutu bitku vodile, pomislih da to i nije baš toliki greh. A na grehe sam, što svojim što nametnutim izborima, svakako svikao, i život bez njih deluje bledunjavo i prazno. Umori se savest u jednom trenutku, predade se, i gotovo prkosno se povuče u stranu da sa pažnjom posmatra na šta ta ujdurma od komparacije može izaći.

A MOJE MISLI…

Eh, te nemirne i neuhvatljive iskre, koje jedva čekaju da zapale neku vatru pa da razigrano trčkaraju kroz nju, uhvatiše se u pobedničko kolo i kao na proslavi oslobođenja Beograda od okupatora, zapevaše i zaigraše. Nije ih omela činjenica da Beograd nije oslobođen, već da je okupiran baš kao što je bio i 1943. godine, dok ga je gazila švapska čizma pomognuta izdajničkim opancima. Nisu, zaslepljene tobožnjom pobedom, koja će se u poraz pretvoriti, primetile ni da je cela zemlja porobljena, i da se o našoj sudbini odlučuje na liniji Brisel – Berlin – Moskva – Vašington. Ništa to budalasto naivne misli ne vide, već iz sveg glasa pevaju i igraju, tako da se zemlja trese.

A ja, ološ kakav jesam, grešan i zatucan, i ohrabren tim pobedničkim plesom, počeh da se poredim sa Njim. Približna smo generacija, rođeni u dve godine razmaka, obojica poreklo vodimo s one strane Drine, obojica smo odrasli i igrali basket na novobeogradskim terenima, i obojica smo jedno vreme bili fascinirani likom i delom batajničkog crvenog vojvode, obojica se na neki način bavimo politikom.

Pobrojah ja u kratkom vremenu priličan broj sličnosti, pa ponesen lakoćom pronalaženja zajedničkih tačaka nastavih da tragam dalje. I počeše, u vidu naoko sitnih a zapravo nepremostivih razlika, da se javljaju prva razočarenja.

SVE NAŠE RAZLIKE

Dok je mali nesigurni dečačić iz Bugojna odrastao isključivo na novobeogradskim ulicama, i bio srećan kada ga stariji pošalju po cigarete što ne mora da dodaje od svog džeparca, i što je prošao samo sa tri-četiri čvrge, život je uredio da moje odrastanje protekne nešto drugačije.

Da Vas podsetimo:  ŠTO JE VAŽNIJA DRUŠTVENA ULOGA, VEĆA SU I OČEKIVANJA OD NJENOG IMAOCA...

Zbog prirode posla mojih roditelja, ja sam se kao kakav čergar seljakao od malih nogu, tako da sam prohodao na pločnicima Pariza, prve đačke radosti osetio sam u sovjetskoj školi u Bukureštu, vratio sam se jedno vreme da se školujem na granici Novog Beograda i Zemuna, pa sam obrazovanje nastavio da stičem (opet) u sovjetskoj školi u Varšavi.

Dok smo stasali za srednju školu, tužni dečak iz Bugojna, koga niko ne razume, stekao je priličan broj trauma i navukao priličan broj frustracija, a ja sam stekao priličan broj poznanika iz najrazličitijih delova Evrope i sveta, i bio u prilici da upoznam nekoliko različitih kultura. Naučih, pride, dva-tri svetska jezika, koristeći činjenice da me je priroda obdarila talentom za filologiju i da sam živeo kojekuda i družio se sa kojekakvim inostrancima.

PUBERTET. MOJ I NJEGOV

Gimnazijske dane smo skromni momčić iz Bugojna i ja proveli više manje na isti način, školujući se u Beogradu. Ja sam posle srednje škole upisao fakultet, otišao na odsluženje vojnog roka (Njegovih slika iz JNA se nešto ne sećam, ali ne smatram to posebno bitnim; mada…), i posle toga sam još jednom napustio otadžbinu i preselio se u Italiju. Fakultet, stoga, za razliku od vrednog omladinca, nisam završio, ali sam se tešio da sam u Rimu, toj prestonici dekadencije i greha, upisao drugi, a pride sam naučio još jedan jezik. Da se nađe, nikad se ne zna kada će mi zatrebati, a i ne kažu badava da koliko jezika poznaješ toliko i vrediš.

Nije mene htelo da se na mestu gvožđare u jednoj evropskoj prestonici 100 godina ranije otvori mesara, pa da ne mogu da stičem prva radna iskustva (ali i da kasnije bezočno i masno lažem kako sam radio u nepostojećoj prodavnici) prodajući šrafove, ali me je htelo da zbog zdravstvenog stanja muškog roditelja iz univerzitetskog amfiteatra uskočim u radne obaveze. I radio sam u tom periodu vrednije od sadašnjeg premijera Srbije, nekako ne mogu da se otmem utisku da mi je dan, baš kao i njemu danas, uvek bio prekratak i da nikad nisam imao radno vreme.

Da Vas podsetimo:  Ništa čudno i ništa sporno

On je za to vreme vredno učio, bez obzira na to što sam za sebe kaže da je uvek morao da zapne više od drugih jer je sa velikim teškoćama razumevao pročitano, pa dok je drugima bilo potrebno deset dana da spreme ispit, on ga je spremao bar dvadeset (citat završen). I diplomirao je, kažu među boljima u klasi, i danas ističu da je to bilo na državnom univerzitetu, kao da je ta ustanova operisana od profesora koji će rado prihvatiti bonus koji im se u indeksu doturi, te biti nešto fleksibilniji kada je ocenjivanje u pitanju.

Ja sam, ovako zatucan, u međuvremenu apsolvirao životnu školu, naučio se komunikaciji sa ljudima, prihvatanju različitosti, toleranciji, i raznim drugim veštinama koje se (nažalost) ne uče na fakultetu na kome je On briljirao.

TAKO BLIZU, A TAKO DALEKO

U tom nekom periodu nas je život ponovo zbližio, zanele su nas prosvetiteljske misli Njegovog političkog oca, i u isto vreme smo ušli u politiku. Sličnost je trajala izuzetno kratko, i onda su kao pečurke posle kiše počele da niču nepremostive razlike. Ja sam shvatio u kakvo nas ludilo moj današnji komšija vodi, i shvatio sam da je jedina njegova funkcija da bude dvorska luda i režimski kerber koji će lajati ono što vlast ne sme, a nesigurni dečačić iz Bugojna je u odanosti tadašnjem vođi video priliku da u budućnosti postane Neko, i da na taj način uzvrati udarac svima koji su ga tokom odrastanja šikanirali.

A šikanirao ga je, bogami, i Laufer, šaljući ga po gajbe piva i držeći ga u stranci uvek blizu vrha, ali nikada na njemu. Tako blizu, a tako daleko! Ćutao je vredni diplomirani pravnik i nesuđeni prodavac šrafovske robe, ćutao i trpeo. Ja sam se u međuvremenu distancirao od politike, shvativši da je to u Srbiji samo način da opoganiš dušu i ogrezneš u kriminal, a on je krupnim koracima grabio napred, ne prezajući ni od čega i pravdajući sve makijavelističkim tvrdnjama da cilj uvek opravdava sredstvo. I nismo imali neko duže vreme dodirnih tačaka, a onda nas je život opet doveo u istu ravan.

Da Vas podsetimo:  Tri dileme za dve bitange i izbornu listu

Njega su strani faktori targetirali kao najpodesnijeg za saradnju, te su mu dali jaku podršku u izdaji svega za šta se do tada deklarativno borio, podržali su ga i u osnivanju družine na čije će čelo staviti ne posebno pametnog i još manje obrazovanog grobara, i trasirali su mu put ka tronu. Što je on bio bliži prestolu, to se u meni javljala sve veća potreba da se na indirektan način vratim u politiku, i da pokušam da amortizujem bar delić zlodela koja je na svom pohodu ka kruni činio sada već potpuno transformisani dečačić iz Bugojna. Moji napori da ukažem ljudima na sve laži i manipulacije su kap u okeanu, tek jedan u moru glasova koji se čuju iz pakla u koji su nas gurnuli svi naši vlastodršci u proteklih četvrt veka, ali nisam želeo (niti ću) da odustanem.

MIRAN SAN

On danas svoju imperiju gradi na besomučnim lažima, na obećanjima koja su prazna baš kao i čaše na kafanskom stolu nakon što konobar odsvira kraj, prodaje zemlju, prodaje budućnost, prodaje sve što se prodati može, i nezaustavljivo nas vodi u ambis. Štiti zločince, ohrabruje kriminalce, okružuje se šljamom, proganja čestit i pametan svet, i crkava od muke što ga intelektualna elita prezire, i to mnogo jače nego što on prezire narod koji – na našu veliku žalost i sramotu – predstavlja. Postavio je On barikadu, napravio dubok jaz između sebe i svoje družine sa jedne, i naroda sa druge strane.

I tu dolazimo do ključne razlike, zbog koje sve ovo pisanije gubi smisao: Ja ću ostati na ovoj strani barikade, čak i kada Njega u političkom smislu ne bude bilo, i uvek ću uspravno da stojim pred lažovima, uvek ću im otvoreno reći da lažu, i uvek ću glasno reći šta mislim. I ma koliko da mi je teško, a uvek može da bude i teže, ja ću uveče leći da spavam mirno, verujući da će svanuti dan kada ću sebi reći: e zbog ovoga je vredelo ići težim putem! A On će se kad tad probuditi i upitati se u očaju: šta mi je sve to trebalo?

Biće kasno.

Peđa B. Đurović

Kolumnista

1 KOMENTAR

  1. Neki imaju svoje licne i opste moralne principe, osecaj prema kulturi i narodu kome pripadaju, a drugi ne. Ti drugi izvrsavaju tudje ciljeve i sve jedno im je gde pripadaju. Tako je to, EUropa zdaj, po svaku cenu!

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime