Vampiri su među nama

Naslov ovog teksta bi mogao biti i naslov nekog jeftinog američkog filma, da nije činjenice u koju sam se uvjerio prije nekoliko dana. Odavno sam u šali tvrdio da me ne bi iznenadilo ako bi se ispostavilo da vampiri postoje jer ih u poslednjih nekoliko godina predstavljaju u filmovima kao lijepe, zgodne, duhovite i nerijetko plemenite, što je za mene siguran znak da je nekom stalo da plebejci pihvate postojanje nečega kao normalnog i budu tolerantni prema istom u ovom slučaju prema vampirima. Premda sam se šalio očekivao sam da se pojavi određeni broj ludaka koji će izabrati način života sličan onom koji nam kroz filmove prikazuje svemoćna filmska industrija. Naravno kako mi je to sasvim sporedna stvar nisam se posebno bavio time iako sam pripremajući se da napišem roman “Naličje raja” proučavao sekte, ezoterijska i okultna društva, nabasao na informacije o ludacima koji pokušavaju da žive kao vampiri. Njihov trag nije vodio iz Transilvanije ka zapadnoj Evropi, kako se moglo očekivati, nego se talas ludila iz Nju Jorka prelio u zapadnu Evropu.

Nevažno mislio sam i povremeno se sjećao djetinjstva kada sam u dugim zimsklim noćima uz pucketanje vatre slušao priče o vamprima, vukodlacima i sličnim izmišljenim čudovištima. Priče su polušaptom pričali, odrasli odnosno stari ljudi i žene, pa djetetu koje u svijetu nema pojma nije padalo na pamet da sumnja u istinitost njihovog kazivanja. Jednom kad sam odrastao shvatio sam da su priče bile izmišljene i prepričavane genaracijama, ali se nisam zapitao kakav je smisao takvih izmišljotina osim da se prekrate duge zimske noći. Jedno je ipak sigurno, niko ko je slušao te strašne priče nije mogao da poželi da postane grozno čudovište kakvo je vampir ili vukodlak.

Moguće je da je smisao priča o čudovištima koja zaskaču ljude iz tame vaspitna, da se jasno definiše zlo i dobro u umovima mlađanih slušalaca. Možda i nisam u pravu, ali je sigurno da je taj efekat svakako više nego prisutan kod svih onih koji su kao ja odrasli slušajući priče praćene fijukom vjetra napolju i pucketarnjem vatre u peći.

Kao što nisam siguran šta je stvarni smisao priča koje sam slušao u djetinjstvu čini mi se da sam apsolutno siguran da praveći u filmovima od čudovišta pozitivne likove, neko smišljeno želi da izbriše jasnu granicu između dobra i zla.

Nedavno kada sam napisao tekst o satanizmu u muzici, opisujući kako se srpska predstavnica na takmičenju za pjesmu Evrovizije, Sanja Vučić, uz pomoć šminke, oodjeće, koreografije i svjetlosne pozadine pretvara u Morticiju Adams, javio mi se jedan dobronamjeran ljekar da mi objasni da su dobro i zlo psihijatrijske kategorije ili psihička stanja i da đavo ne postoji. Odgovori sam da možemo da sumnjamo u postojanje kako đavola tako i Boga, ali u činjenicu da kao što postoje vjernici koji vjeruju u Boga, tako postoje i vjernici koji vjeruju u đavola, samo što su prvi javni, a drugi ako ne baš uvijek tajni, onda su barem vrlo vješto zamaskirani, ne možemo da sumnjamo.

Mnoge satanističke sekte su maskirane kao elitistička dobrotvorna društva i u njihov unutrašnji rad, rituale koje izvode obični smrtnici nemaju uvid, kao ni članovi koji su na nižim stepenima napredovanja. Kako smo mi Srbi, skloni, da ne kažem da smo bolesni za elitizmom, Srbija je, kao i Republika Srpska u poslednje dvije decenije dobila mnoštvo sekti i tajnih društava koja su pseudodobrotvOrna, a u suštini su luciferijanska odnosno satanistička. Na žalost pojedine vladike Srpske Pravoslavne Crkve postali su članovi ovih društava, a običnim sveštenicima ne mogu ni da govorim jer ne postoji evidencija o tome.

Istražujući odnose muzike, droge i okultizma, sa tajnim društvima i sektama našao sam dokaze da je većina sekti kontrolisana iz jednog centra koji ja nazivam satanističkim, što on i jeste, bez obzira da li đavo postoji ili ne. Muzika i droga su sredstva kojima se uništava porodica, osnovni stub društva, i usko su povezane sa centrom o kome govorim, a koji bi smo mogli nazvati Benazalem po nazivu ostrva u utopijskom djelu “Nova Atlantida” Frensisa Bejkona.

Dakle Benzalem očigledno ima cilj da stvori ono što se često pominje kao prijetnja postojećem svijetu, a nazivamo ga “Novi svjetski poredak”, uz što ide: jedna država, jedna valuta, jedna religija i jedan jezik. Neki novi Vavilon se gradi pred našim očima, ali većina niti može niti želi da to primjeti. Benzalem se davno pobrinuo da uz pomoć satanistkinje Helene Petrovne Blavacke stvori surogat relgiju Nju Ejdž (Novo Doba) koja je izuzetno tolerantna prema svim relgijama i vjeroispovjestima osim prema Hrišćanstvu koje je označeno kao cilj koji se mora uništiti.

Muzika, film, literatura, droga i Nju Ejdž u službi Benzalema pripremili su zapadni svijet za uništenje Hrišćanstva, a ponašanje pojedinih sveštenika i biskupa, kao i huligani koji se kriju iza vjere sasvim im idu na ruku.

Vampiri, zbog kojih sam počeo ovaj tekst su samo nus produkt u cijelom ovom projektu, ali su ipak više nego jasan dokaz da svijet juri i naručje Benzalemu, odnosno satanistima koji se u njemu kriju.

Nikad se neće desiti da mi se posreći da zavirim u Benazelem ili neki skup masona iznad tridesetog stepena, ali vampire sam vidio na ulici u predvečerje jednog od najljepših dana u mom životu.

Silazio sam pješke od univerziteta u Cirihu prema željezničkoj stanici u sređivao utiske. Moja kćerka je upravo dobila diplomu i zato je to bio jedan od najljepših dana u mom životu, ljepši je bio sam onaj dan kada se rodila. Išao sam namjerno pješke, bolje reći šetao, pomalo u oblacima. Da ne budem sasvim u oblacima remetila mi je tuga za kćerkinim ujakom koji ne iznenada umro nekoliko dana prije njenog diplomiranja, što je pomutilo i njenu i moju radost..

Išao sam polako ne primjećujući prolaznike, automobile, zgrade pored kojih sam prolazio. Prošao sam ulicama na kojima se odvija radnja mog romana Ajduk, a da nisam ni pomislio na to. Kod hotela Central sam zastao poželivši da popijem kafu, ali nije bilo ni jednog slobodnog mjesta na terasi, pa sam nastavio sa osmjehom na licu jer u hotelu Central počinje radnja mog romana Ranjeni vuk, a za autora koji je kako-tako ovjekovječio to zdanje nema mjesta na terasi.

Prešao sam preko mosta na Limatu ne gledajući prolaznike koji su žurili i međusobno se sudarili da bi mene izbjegli jer sam umjesto pred sebe zurio u nebo koje je sunce na zalasku bojilo krvavo crvenom bojom. Nisam primjetio grupu od tridesetak bitnika koji su logorovali između Limata i željezničke stanice. Vjerovatno ih ne bih ni primjetio da mi nije zvonio telefon pa sam sišao sa trotoara da ne smetam prolaznicima i naslonio se na jedino drvo koje tu raste. Tek u toku telefonskog razgovara koji je bio relativno kratak primjetio sam ljude u crnom, to jest muškarce i žene obučeno u crno, sa crvenim očima (kontaktna sočiva). Zbunio sam se i prekinuo razgovor zagledavši se u ženu, da ne kažem vampiricu, koja mi je prišla, kratko me znatiželjno posmatrala i rekla nekom iz mase “nije on”, da bi me uskoro verbalno napala tražeći da bacim štap na koji se u hodu naslanjam i da ih ni po koju cijenu ne fotografišem. Ni jedno ni drugo mi nije padalo na pamet jer bez štapa ne bih daleko stigao, a moj prastari telefon iako može da posluži kao fotoaparat, fotografije su slabog kvaliteta pa i da sam ih snimao teško da bi nešto kasnije prepoznao.

Ona je uporno ponavljala da bacim štap, da ih ne fotografišem i da odlazim. Bila je bijesna i u nekoliko navrata sam primjetio da ima očnjake duže od ostalih zuba dobrih tri do četiri milimetra. Nasmijao sam se glasno rekao: “Ako uđe u modu zubari će da se namlate love”. Nije reagovala na moj pokušaj da budem duhovit, ali je još glasnije zakrečala da se gubim zajedno sa svojim štapom. Njeni prijatelji su počeli polako da ustaju sa mijesta na kojima su to tada sjedjeli i pomjeraju se prema meni. Uspravio sam se i sa osmijehom na licu demonstrativno se prekrstio. Nastala je paklena graja i morao sam hodajući unazad da dođem do pješačkog prelaza i tek zaklonjen prolaznicima koji su pristigli usudio sam se da okrenem leđa krvopijama koje sam isprovocirao u toj mjeri da su vjerovatno poželjeli da im moja krv posluži za večeru.

Stigavši kući pretražio sam internet pretraživače u potrazi za vampirima u Švajcarskoj. Pronašao sam samo jednu kraktu vijest u novinama 20-minuta u kojoj je pomenuto da postoje, ostali mediji ih nisu primjetili i zašto bi? Upravo je u toku evropsko prvenstvo u fudbalu pa je sve ostalo manje važno. Zlatna krava zvana fudbal je toliko važna da se niko ne usuđuje da o tome govori i pored očiglednosti da je u sportu toliko kriminala koliko ga ima u drugoj zlatnoj kravi, industriji zabave. Sve i kada bi ovi vampiri koje sam sreo, bili pravi vampiri onakvi kakvim su ih ljudi vijekovima zamišljali ne vjerujem da bi mediji u toku evropskog prvenstva u fudbalu tome posvetili posebnu pažnju.

Pročitali ste ovaj tekst i nije vam jasno zašto sam ga napisao?

Ako je tako odgovor je kratak: PROBUDITE SE jer oni koji su naveli ove ludake da pokušaju da žive kao vampiri i vama o glavi rade!

Miodrag Lukić

(primljeno mejlom)