Vanredni izbori i Briselski sporazum

0
1149

Predsednik Republike Aleksandar Vučić sredinom meseca oktobra 2017.g. poručio je opoziciji da je bolje da ne traže izbore za Skupštinu Srbije, ali je napomenuo da od njih neće bežati. „Ne bih im preporučio, ali kao šta znate, nikada do sada sa megdana nisam pobegao, tako da, ako vole, neka izvole. Samo nemoj opet posle da kukaju“, rekao je Svepredsednik Srbije.

Svakome ko nije slep, gluv, mentalno retardiran, dementan, ucenjen ili dužan zbog neke ranije primljene koruptivne usluge; jasno je kao dan da demokratska opozicija ovakva kakva jest danas: razjedinjena, pocepana, antagonizovana i sukobljena sitnosopstveničkim interesima i šićarom svojih „gazda“; ne može išta da traži a najmanje vanredne parlamentarne izbore kako joj to u svom spinerskom standardu imputira Svepredsednik Srbije. Politički, društveno i moralno neodgovorna prema svome biračkome telu i demokratiji kao političkom sistemu, neorganizovana, atomizovana i „šibicarske“ vizije i strategije, demokratska opozicija na izborima ma kakvi oni da bili tj. lokalni ili parlamentarni te ma kada god da bili; može da računa i očekuje samo i jedino – siguran i ubedljiv poraz! Pa zar ništa nisu upamtili i naučili od predsedničkih izbora a oni su bili pre samo sedam meseci, nego su i dalje spremni i sposobni samo za ponavljanje grešaka, rasipanje glasova na više izbornih lista i gubitničko ponižavanje samih sebe, svojih birača i demokratije! Zbog toga i nije tačna te je štaviše prema narodu i nepravedna i cinična uzrečica „Svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje“, jer je savremeno iskustvo i istina da narod ima onakvu vlast kakva mu je opozicija.

Sem toga, demokratska opozicija i da stvarno želi vanredne parlamentarne izbore za to nema ustavne i zakonske argumente, jer SNS-ova koalicija ima (hiper)stabilnu natpolovičnu većinu od čak 41 narodnog poslanika za donošenje odluka u parlamentu, formalne političke nestabilnosti u državi nema, a ni krizne ekonomske i društvene situacije takvih razmera ili ratne opasnosti a da bi to zahtevalo vanredene izbore. Pa zašto onda SNS treba i hoće vanredne parlamentarne izbore, podvaljujući javnosti da to traži demokratska opozicija koja za to uopšte nema političkih i zakonskih mogućnosti niti joj sada ti izbori i po čemu odgovaraju? Najmanje je pet hipotetskih povoda i razloga za tu i takvu SNS-ovu političku strategiju, a verovatno postoje i još neki jednako ili možda nešto više ili manje važni.

1. Redovni izbori za odbornike u Skupštini grada Beograda na kojima bi udružena demokratska opozicija sa zajedničkom izbornom listom skoro da je to potpuno sigurno osvojila relativnu ili možda apsolutnu većinu odbornika, te mogla da samostalno ili u koaliciji sa odbornicima van SNS-ovog satelitsko-klijentelističkog i opozicionokolaboracionističkog karusela izabere gradonačelnika i tela izvršne vlasti. Upravo zato SNS-ovi trbuhozborci, botovi i „trojanski konji“ stalno i licitiraju o „dve kolone, tri kolone, četiri kolone“ i „neprincipijelnim“ i „neprirodnim“ izbornim koalicijama demokratske opozicije; da tu i više nego izvesnu izbornu pobedu spreče kako bi Beograd i dalje ostao SNS-ovo leno i posed! „Divide et impera – Razdeli pa vladaj“, znali su to još stari Rimljani i tim pristupom podjarmljivali, pokoravali i vladali plemenima i narodima. Vanredni bi parlamentarni izbori i dodatno otežali udruživanje demokratske opozicije, a politički, društveno i psihološki potisnuli u drugi plan lokalne izbore u Beogradu šta im i jest jedan od glavnih ciljeva.

2. Držanje društva, birača i naroda vanrednim parlamentarnim izborima u stalnom masovnopsihološkom stanju neizvesnosti, strepnje, straha i pretnje od društvenog konflikta i vanrednog stanja, što i nije ništa drugo do održavanje i podgrevanje stalnog vanrednog stanja niskog intenziteta. Ucena i poruka biračima je jasna: ako na izborima ne date još veću podršku vladajućoj stranci/koaliciji, ona neće moći da predupredi potencijalne društvene sukobe i nemire, da obezbedi novac za penzije i socijalne pomoći, da sprovede reforme i modernizaciju i odvede nas u „svetlu budućnost“ i blagostanje, i uopšte da osigura društveni mir i bezbednost građanima. Sem toga, time se manifestuje i svemoć vlasti i njene političke nomenklature da mogu da urade što god hoće, kada god to hoće i kome god to hoće i uteruje „strah u kosti“ potencijalnim oponentima; te u očima građana omalovažava i kompromituje sistem demokratskog političkog poretka odnosno parlamentarne demokratije!

3. Može taj razlog da bude čak i (podsvesna?) težnja nomenklature SNS-a da joj osvajanje dvotrećinske većine poslanika u parlamentu omogući takvo menjanje ustava i donošenja takvih zakonâ, da se može da stvori odnosno vaspostavi politički poredak odnosno sistem koji se u nešto slobodnijoj interpretaciji i metaforički može da nazove i – „ustavna diktatura“. Šta podrazumeva da u političkoj praksi više ne bi postojala stvarna nego samo teoretska mogućnost smene vlasti na izborima! Da li je izjava svepredsednika Srbije Aleksandra Vučića „da ga opozicija ne bi pobedila do 2040.g. sasvim sigurno“, samo izraz njegovog osećanja vlastodržačke svemoći, ili možda i projekcija u političku budućnost njega lično i Srbije? Samo stranački aparatčici i politikanti, moralno deprivirani, egocentrični, egoistični, projektivni, agresivni, netolerantni, bez kapaciteta za osećanja odgovornosti i krivice, socijalno neosetljivi i nesolidarni, formalno školovani ali neobrazovani i nevaspitani, skromnog znanja, kulture i humanosti te u tome kontekstu beskrajno oholi, bahati, gramzivi, vulgarni i neempatični; i mogu sebi da dozvole da im se po glavi roje čak te i takve antidemokratske i nečovečne misli i ideje o apsolutnoj vlasti i „ustavnoj diktaturi“ u 21. veku i 28 godina nakon pada Berlinskoga zida!

Da Vas podsetimo:  Veštačka inteligencija, budućnost rada i planete

4. Pritiskanje, ucenjivanje, disciplinovanje i „teranje u red“ koalicionih partnera da budu maksimalno politički kooperabilni i poslušni, te što skromniji i servilniji kako u podeli „plena“ i sinekura tako i u postupku sastavljanja izbornih lista i traženju što boljih odnosno vrhu liste bližih mesta za svoje partijske kandidate, kompanjone te mentore i mecene i iz estradizovanog i tabloidizovanog polusveta.

5. U procesu pristupnih pregovora te ispunjavanju uslova za prijem u EU, Srbija mora da menja i Ustav. A u tom je istom Ustavu određena i procedura ko, gde i kako to radi. O promeni Ustava odlučuje Narodna skupština (dalje NS), a predlog za promenu usvaja se dvotrećinskom većinom od ukupnog broja narodnih poslanika. Kada se usvoji predlog za promenu Ustava pristupa se izradi akta o promeni, a kojeg usvaja NS dvotrećinskom većinom od ukupnog broja narodnih poslanika a može odlučiti i da promenu potvrde građani na republičkom referendumu. NS je dužna da akt o promeni Ustava stavi na republički referendum radi potvrđivanja, ako se promena Ustava odnosi na preambulu, ustavna načela, ljudska i manjinska prava i slobode, uređenje vlasti itd., a akt o promeni je usvojen ako za njega glasa većina od izašlih birača. Poznato je da bi demokratska opozicija verovatno glasala za promenu Ustava koja je potrebna za prijem Srbije u EU, što znači da za to i sada u NS postoji potrebna dvotrećinska većina poslanika te da se to može sprovesti i bez vanrednih parlamentarnih izbora! Da li to možda znači da SNS namerava da predloži i neke druge ustavne promene ili predloge u ustavnom formatu, a koji nisu uslov pa stoga ni potrebni za prijem Srbije u EU?

KADA SE I ZAŠTO RASPISUJU VANREDNI IZBORI?

Demokratski je običaj odnosno standard da se izbori održavaju u ustavom i zakonom određenim rokovima, a vladajuća stranka ili koalicija kada i ako oceni da joj to koristi i daje prednost u odnosu na opoziciju može da raspiše izbore i pre tih rokova tj. vanredne izbore, ali je nepisano demokratsko „pravilo“ da to bude u poslednjoj godini mandata kada to više i nisu vanredni nego redovni izbori. Logično, a kako je to u pethodnom delu teksta delimično i navedeno, vanredni izbori se raspisuju i ako vladajuća stranka ili koalicija izgubi natpolovičnu većinu poslanika u parlamentu, te i u situacijama velikih ekonomskih, društvenih, međudržavnih i sličnih kriza. A kako su SNS i koalicioni partneri 2014. i 2016.g. odnosno Vlada obrazložila predlog Predsedniku Republike za raspuštanje Narodne skupštine i raspisivanje vanrednih parlamentarnih izbora? Političkom i društvenom potrebom za najširom podrškom građana odnosno legitimitetom (politička podrška birača iskazana glasanjem na izborima) da bi mogli da pokrenu i sprovode privredne i društvene reforme koje će da omoguće narodu evropski životni standard i socijalno blagostanje te put u „vrli novi svet“. Šta uopšte nije tačno, i čista je manipulacija i obmana javnosti i toga istog naroda!? Naime, i 2014. i 2016.g. SNS i koalicija imali su u parlamentu stabilnu natpolovičnu većinu poslanika i odgovarajući legitimitet, tako da su mogli da donose sve potrebne odluke i zakone jer oni nisu bili iz spiska onih za donošenje kojih je potrebna dvotrećinska većina glasova od ukupnog broja poslanika! Ali po svemu izgleda da je njihova trajna „tiha antidemokratska čežnja i patnja“ da imaju dvotrećinsku većinu poslanika u parlamentu što znači i apsolutnu (možda i apsolutističku?) vlast te mogućnost da ustav i zakone menjaju i donose kako hoće, kako im to odgovara i kada to hoće?! A privredne, društvene, zdravstvene, obrazovne i ostale reforme, modernizacija, viši životni standard i kvalitet života itd.; jesu društveno potrebni te korisni ali možda i nisu bili glavni cilj vanrednih parlamentarnih izbora, nego je to bilo osvajanje dvotrećinske većine narodnih poslanika i apsolutna vlast!

I šta su SNS i koalicija u pogledu uvećanja broja narodnih poslanika i legitimiteta postigli na izborima 2016.g. u odnosu na broj poslanika koje su u NS imali 2014. godine? Na vanrednim izborima 24. aprila 2016.g. SNS i koalicija 10 stranaka (SDPS, PUPS, NS, PS, SPO, SNP, PSS, SDSS, USS i NSS) osvojili su 31 poslanika manje (- 18 odsto), a SPS u koaliciji sa tri stranke (JS, ZS i KP) osvojila je 4 poslanička mandata manje (- 9 odsto). Šta ujedno znači da su izborne koalicije SNS-a i SPS-a dobile i znatno manje glasova birača nego na izborima 2014.g., te da im je i legitimitet znatno smanjen. Koalicija SNS-a dobila je 1.823.147 glasova ili 48,25 odsto od ukupnog broja birača koji su glasali, i to je legitimitet od 27,00 odsto biračkoga tela koje sačinjavaju svi državljani Republike Srbije sa biračkim pravom koji su upisani u spisak birača a tih je bilo 6.734.802. Znači, to je manje dobijenih glasova čak i od jedne trećine (33,33 odsto) biračkoga tela! SPS-ova koalicija dobila je 413.770 glasova ili 10,95 odsto od ukupnog broja birača koji su glasali, i to je legitimitet od 6,14 odsto biračkoga tela.

Na predsedničkim izborima 2. aprila 2017.g. kandidat SNS-ove koalicije Aleksandar Vučić dobio je 2.012.788 glasova ili 55,80 odsto glasova od ukupno broja birača koji su glasali, i to je legitimitet od 29,93 odsto biračkoga tela kojeg je sačinjavalo 6.655.365 birača koliko ih je bilo upisano u spisak birača. To je i istina o spinu, mantri i mitu koje su SNS i režimski mediji a tu je nažalost i javna televizija nametnuli javnosti da Aleksandar Vučić ima „natpolovičnu političku podršku građana Srbije“. Da, tačno je da ima natpolovičnu političku podršku građana Srbije, ali ne i svih nego samo onoga dela koji je glasao na izborima! A tih je bilo samo 3.655.365 ili 54,36 odsto biračkoga tela . I samo je od tog dela birača Aleksandar Vučić dobio natpolovičnu podršku odnosno natpolovičan broj glasova, a od svih građana tj. državljana Srbije sa biračkim pravom koji su upisani u spisak birača Aleksandar Vučić ima političku podršku odnosno legitimitet od 29,93 odsto!

Da Vas podsetimo:  Vožd Karađorđe zaštitnik Prvoslavne vere i otadžbine

Koalicija stranaka SNS, SPS, SVM i Lista M. Zukorlića čiji je kandidat na predsedničkim izborima bio Aleksandar Vučić, na parlamentarnim izborima u aprilu 2016.g. kada im se glasovi birača zbroje dobila je zajedno 2.326.063 glasa. A njihov predsednički kandidat Aleksandar Vučić na predsedničkim izborima godinu dana kasnije u aprilu 2017.g. dobio je 2.012.788 glasova šta je 313.275 ili 13,46 odsto manje dobijenih glasova od koalicije stranaka čiji je kandidat bio, a izbornu kampanju mu je pored te koalicije podržavala te vodila indirekto i direktno i država!

Izbori i koštaju pa vanredni zahtevaju i posebna sredstva u državnom budžetu. Sprovođenje izbora direktno košta oko dva miliona evra, no neuporedivo su veći indirektni „troškovi“ odnosno gubici zbog opšte atmosfere u društvu zaokupljenim izbornom kampanjom, zakonodavna i izvršna vlast deluju samo tehnički zbog čega staju svi ekonomski i razvojni programi kao i društvene akcije i aktivnosti. Sve to konkretno pokazuje i dokazuje društvenu i moralnu neodgovornost, socijalnu neosetljivost i nesolidarnost te prezir SNS-ove vladajuće koalicije i Svepredsednika Srbije prema socijalno ugoženom i siromašnom delu naroda, ali i prema demokratskim standardima i demokratiji uopšte kao političkom sistemu!

Zbog toga je logično pitanje sa čime će i kako će svepredsednik Srbije Aleksandar Vučić te SNS i koalicioni partneri dve (ili možda još i manje?) godine nakon parlamentarnih i godinu (ili možda još i manje?) posle predsedničkih izbora, na vanrednim parlamentarnim izborima uvećati broj dobijenih glasova a time uvećati i legitimitet odnosno političku podršku u biračkome telu? Životni standard građana u proseku ako nije lošiji a ono sigurno nije bolji nego šta je bio 2016. i u aprilu 2017.g., penzioneri će da dobiju pomoć od bednih 50 evra kao „nadoknadu“ za desetine hiljade evra koje su im od 2014.g. oduzete protivzakonitim smanjenjem penzija, ali zato će u Beogradu da dobiju personalizovane senior kartice koje će im omogućiti brojne popuste pri kupovini a takođe će moći i da bezbrižno umru jer im je gradonačelnik dr fon Siniša Mali dao popust na sahrane od 15 odsto, a ta jeftina, nehumana i po penzionere ponižavajuća socijalna demagogija jasno svedoči koliko je SNS-u važna pobeda na lokalnim izborima u Beogradu; BDP tavori na jedva 2 odsto rasta a u ekonomskoj nauci koja nije potčinjena politici javna je činjenica da je godišnji rast BDP-a do 3 odsto samo održavanje postojećeg stanja, a samo onaj dio rasta koji je iznad 3 odsto stvarno je poboljšanje ekonomskog stanja!

Pa čime to onda SNS i koalicija te Svepredsednik Srbije misle i nameravaju da na vanrednim izborima uvećaju političku podršku građana do željene, žuđene i sanjane dvotrećinske skupštinske većine poslanika, a koja im ujedno otvara i mogućnost da odgovarajućim (antidemokratskim, zar se to ne podrazumeva?) promenama ustava i zakonâ te već viđenim SNS-ovim načinom sprovođenja „demokratskih“ izbora ostanu na vlasti i do somnabulno priželjkivane – 2040. godine? Orvelova je bila 1984., a da li će nama možda to da bude 2040.?

Na osnovu do sada viđenog i doživljenog to mogu da budu samo antidemokratski, nezakoniti i represivni postupci i manipulacije. Još jača (re)presija i „trojanskim konjima“ izazvane podele i sukobi demokratske opozicije, pretnje, strašenja, ucene, „topli zec“, favorizovanje kolaboracionističke opozicije, (zlo)upotreba državne i javne uprave te i „duboke“ države u izborima, zloupotreba spiska birača te biračkih odbora i komisija u izbornome procesu, manipulacija sa RIK-om pomoću u njega izabranih predstavnika kolaboracionističkih opozicionih stranaka, medijski monopol i nedostupnost nacionalnih medija kandidatima demokratske opozicije, potpuno neravnopravni uslovi u izbornoj kampanji i izbornome procesu za demokratsku opoziciju. Posebnu pažnju zaslužuju SNS-ov spin i podvala da je ideološki i politički nelogična, neprincipijelna i „neprirodna“ (kao da živimo u prvobitnoj ljudskoj zajednici i prirodi a ne u savremenom društvu!) izborna koalicija na primer PSG i PLS sa Dveri i NS, a logična, principijelna i „prirodna“ je izborna koalicija SNS i SPO sa SDPS i PS kako su stvarno i bili u koaliciji na parlamentarnim izborima 2016. godine! Pa šta to ideološki i politički imaju zajedničko desničari i nacionalisti iz SNS-a i SPO-a, sa levičarima i internacionalistima iz SDPS i PS? Ništa, sem zajedničkog cilja da na sve načine, po svaku cenu i svim sredstvima pobede na izborima i zadrže/budu na vlasti! A po čemu se ta stvarna koalicija sa prošlih izbora i ova hipotetska na narednim izborima međusobno razlikuju? Po drskosti, demagogiji, fejknjuzovskom kapacitetu i cinizmu „gebelsâ iz našeg sokaka“ i šampiona u postistini da lažu u lice javnosti bez da i trepnu kapcima očiju svojih obnevidelim od zloupotrebe vlasti i moći nad osiromašnim i poniženim narodom. No, princip za roblje i potlačene da ono šta vredi za Jupitera (SNS, SPO, SDPS i PS) ne vredi za vola (PSG, PLS, Dveri i NS), može da se i prihvati ako demokratska opozicija bude toliko naivna, neodgovorna i autodestruktivna pa dozvoli da joj se u izbornome procesu nametne to po svojoj nepravičnosti istorijski dobro poznato načelo – „Quoad licet Iovi, non licet bovi“! Generalno uzevši, to mogu da budu a i biće ako se demokratska opozicija tome ne suprotstavi i izbori kroz institucije sistema (pa valjda neće da vaninstitucionalno moli SNS i Svepredsednika za svoje osnovno demokratsko pravo i organizuje vaninstitucionalni „unutrašnji dijalog“ o izbornim uslovima?) za ravnopravne uslove na izborima, samo i jedino neslobodni, nefer, nekorektni, nepošteni i nedemokratski izbori po već viđenom i oprobanom „kimdžounskom“ modelu demokratije, izborne kampanje i izbornog procesa: „svi za vođu – vođa za sve“! I u kojima demokratska opozicija neće dobiti ništa, a daće tim i takvim izborima legitimnost i pobedničkoj stranci/koaliciji legitimitet bez kojeg su oni ništavni kao da i nisu održani te kao da stranka/koalicija i nije pobedila! Šta znači da bez učestvovanja demokratske opozicije na njima izbori nisu kompetitivni i zbog toga neće moći da budu legitimni, niti će pobednik na njima moći da ima demokratski legitimitet. Naime, fiktivna odnosno kolaboracionistička opozicija ne može da dâ legitimnost izborima ni legitimitet izbornom pobedniku, jer ona nije stvarni suparnik u izbornom nadmetanju zbog čega izbori ne mogu da budu te zaista i nisu kompetitivni!

Da Vas podsetimo:  Jugoslovenska vojska i srbočetnički kralj

ŠTA PIŠE U BRISELSKOM SPORAZUMU?

Uprkos tome što je Briselski sporazum potpisan još u aprilu 2013.g., do dana današnjeg njegova tačna sadržina javnosti nije poznata? Zaista, za demokratsku državu neprimereno, neshvatljivo i neprihvatljivo! No, pretpostavlja se da je tim sporazumom Republika Srbija možda implicitno priznala neke modalitete sistema nezavisnosti Kosova i Metohije, a šta bi mogla da bude politička osnova za prijem tzv. Republike Kosovo u Ujedinjene narode i čime bi ona postala međunarodnopravni subjekt, te šta bi bila i osnova daljnjim političkim procesima koji bi imali za cilj da jednog dana bude priznata i kao država? To bi onda bilo i okončanje nelegalnog procesa secesije KiM od teritorije Republike Srbije, i njegovo gubljenje za srpski narod i državu!

Ako je ta pretpostavka tačna, onda jedan od mogućih razloga za vanredne parlamentarne izbore može da bude i potreba da SNS i koalicione stranke osvoje dvotrećinsku većinu narodnih poslanika i steknu legitimitet i za promenu granice države? Naime, promena granice regulisana je članom 8 stav 2 Ustava i za to nije potrebna njegova promena, nego primena toga člana a ona je moguća samo sa legitimitetom dvotrećinske većine od ukupnog broja poslanika u Narodnoj skupštini! Dakle, manipulacija i zloupotreba vanrednih izbora može da bude i u tome da se pod paravanom potrebe za osvajanjem dvotrećinske većine poslanika koja je potrebna za promenu Ustava a radi ispunjavanja uslova za prijem Srbije u EU, ostvare skupštinski uslovi i za stavljanje u skupštinsku proceduru predloga za promenu granice države a za koju je takođe potrebna podrška odnosno legitimitet dvotrećinske većine od svih poslanika u NS?!

Što znači da ti još uvek hipotetski ali vrlo verovatni pa skoro i sigurni vanredni parlamentarni izbori neće možda da budu ono šta to oni primarno i jesu a to je izbor poslanika u NS, nego vrlo verovatno i svojevrsni referendum za daljnje sprovođenje Briselskog sporazuma i osvojanje dvotrećinske većine poslanika koja omogućava stavljanje u skupštinsku proceduru predloga za promenu granice države i odcepljenje Kosova i Metohije od državne teritorije Republike Srbije?!

Ujedno bi to moglo da znači i da je tadašnji predsednik Vlade Srbije Ivica Dačić Briselski sporazum koji možda politički omogućava izdvajanje KiM iz teritorije Republike Srbije, potpisao protivustavno jer je postupio protivno članu 8 stav 2 Ustava prema kojem je promena granice države samo i isključivo u nadležnosti Narodne skupštine i republičkog referenduma?! A tek ako bi i nakon što bi na vanrednim izborima SNS i koalicija osvojili dvotrećinsku većinu poslanika (premda to i ne moraju jer im se u stvaranju dvotrećinske većine mogu da pridruže a to će osnovano se može da pretpostavi i da urade poslanici kolaboracionističke opozicije!) u Narodnoj skupštini, Vlada i Predsednik Republike stekli bi legitimitet da mogu da predlože Narodnoj skupštini da se pokrene postupak za promenu granice države a po proceduri koja je istovetna onoj i za promenu Ustava prema njegovom članu 105.

Ni jedni izbori nisu obični i rutinski u zemljama nekonsolidovane demokratije, a naročito to ne mogu da budu te to zaista i nisu u zemlji ka tome još i nekonsolidovane države kao šta je to Srbija! Zbog toga građani Srbije i birači dvostruki oprez, odgovornost i patriotizam za vrlo izvesne te štaviše i skoro sigurne vanredne parlamentarne izbore koji su pred nama. Vrlo je verovatno da to neće da budu samo izbori koji će da odrede kao šta je to uobičajeno sastav parlamenta i međusobni odnos u broju izabranih poslanika između pojedinih stranaka i koalicijâ, nego je takođe vrlo verovatno da bi ti izbori možda mogli da stvore SNS-ovu koalicionu direktnu ili indirektnu (sa kolaboracionističkim opozicionim strankama) dvotrećinsku većinu potrebnu za buduće podnošenje Narodnoj skupštini predloga o promeni državne granice, i time indirektno da odrede i novu bez nelegalno odcepljene KiM granicu teritorije naše otadžbine i države – Republike Srbije!

Branko V. Nikolić

kmnovine.com

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime