Varljiva ofanziva šarmom

0
849

Бајден-СкадарлијаŠta se krije iza naglašeno prijateljskog nastupa potpredsednika Sjedinjenih Američkih Država Džozefa Bajdena u Beogradu? Džozefa Bajdena, potpredsednika Sjedinjenih Američkih Država, čoveka koji je Srbiju devedesetih opisivao kao fašističku državu koja maršira protiv svih u okruženju, pozivao da se bombarduje Beograd i pride razruše svi mostovi na Drini i unište skladišta goriva po Srbiji, te Srbe 1993. nazvao „nepismenim degenericima, ubicama beba, kasapima i silovateljima“, koji je ponosno isticao svoje zalaganje da na Balkan dođu američki vojnici „s dozvolom da pucaju i ubiju“ kako bi kosovski Albanci bili zaštićeni, u Beogradu je u utorak dočekan hlebom i solju kao da je dragi gost – prinela mu ih je devojka odevena u srpsku narodnu nošnju iz Prizrena, zanimljivo – a Bajden je zauzvrat izrazio saučešće porodicama naših sunarodnika koje su NATO avioni ubili 1999. godine.

AMERIČKO SAUČEŠĆE Ali ova, specifična vrsta sposobnosti za gestove tog tipa – mislimo i na hleb i na so i na saučešće onima na čije ste ubijanje pozivali – sastavni je deo politike zbog koga je, uostalom, većina nas i sposobna samo da je, politiku, posmatra sa bezbedne udaljenosti, i malu nam utehu u svem tom osećaju mučnine izazvane solju i saučešćem predstavlja podatak da smo na to američko saučešće, ma koliko neiskreno ono bilo a nema sumnje da jeste, imali da sačekamo samo 17 godina, za razliku od Japanaca koji su ga dočekali – takođe bez izvinjenja, jer bi izvinjenje predstavljalo i priznanje greške, sa svim posledicama po američke interese koje takvo priznanje sa sobom nosi – tek posle 71 godine, minulog 27. maja u Hirošimi.

Mnogo važnija od sveg tog zgražavanja nad spomenutim izlivom politike u dno žučne kese, međutim, jeste činjenica da je ovaj doček Džozefa Bajdena hlebom i solju bio i najneprijatnija epizoda iz njegovog kratkotrajnog boravka u Beogradu, posle koga je potpredsednik SAD otišao u Prištinu gde je bio mnogo neprijatniji, pri čemu raspoloženje koje je iskazao ovde i tamo nismo skloni da tumačimo kao proizvod njegovih ličnih afiniteta već pre kao jedan od ključeva za tumačenje američkih namera i planova na ovom našem parčetu Balkana.

Zašto je, dakle, Džozef Bajden – prvi visoki zvaničnik administracije Baraka Obame koji je posetio Srbiju, bilo je to 2009. godine, i poslednji koji će to učiniti jer Obaminoj administraciji kraj će doći ovog novembra – zašto je obišao Beograd i Prištinu? Zašto je u Beogradu, kako ćemo uskoro pokazati, bio naglašeno ljubazan, a zašto je u Prištini bio oštar? Kakav se američki naum iza toga krije, jer ne verujemo Danajcima ni kada darove donose? I kakav razvoj događaja možemo da očekujemo, to jest zbog čega će kosmetski Albanci (po svoj prilici) odrediti kada će se okončati ovaj neobični period naše i američke miroljubive koegzistencije, naravno, ovo pod uslovom da i jedni i drugi ostanemo pri borbi za sopstveni interes, a nije nam poznato da Amerikanci umeju da od njega odustanu dok smo mi to, kao što je poznato naročito od 2008. godine, činili isuviše?

RAZLOZI POSETE Krenimo, najpre, od razloga za Bajdenov dolazak iz Vašingtona u Beograd i potom u Prištinu a onda natrag za Vašington, imajući u vidu da ovakav njegov itinerer – jer nije do nas svratio u sklopu neke šire turneje – očigledno ukazuje da su mu cilj bili baš Beograd i baš Priština.

Bajdenov prošli dolazak u Beograd 2009. godine (i u Prištinu zatim, i u Sarajevo koje je ovoga puta zaobišao), kako su nam pokazale „Vikiliksove“ depeše američke diplomatije, za svoj osnovni cilj imao je da nam ukaže na obnovljenu žestinu američkog interesovanja za Balkan, žestinu pojačanu – pokazuju takođe depeše – američkim razočaranjem u „sposobnost Evropske unije da predvodi“ jer je Evropska unija (stoji u depeši 09SARAJEVO594 iz 2009) na srpsko miniranje komandovanih reformi „reagovala iznenađeno, a zatim pokoravanjem i birokratskom zabrinutošću“. „Osećanje doslednosti element je koji konzistentno nedostaje pristupu Evropske unije prema Bosni“, stoji u ovoj depeši iz 2009. i svakako bi moglo da bude primenjeno i danas, i ne samo na Bosnu već i u vezi s Kosovom i Metohijom, verovatno u još većoj meri nego tada jer je EU danas mnogo slabija i dekoncentrisanija nego što je to bila pre 7 godina.

Da Vas podsetimo:  „Drug Marko” – Udba, naša sudba

Kraće rečeno, kao i 2009. godine, Bajden nam je u goste stigao kako bi ubrzao balkanske procese koji su u američkom interesu, pošto to već sama EU nije uspela da učini. U BiH je onomad uspeo tek delimično jer osnovni cilj nije ostvario – predsednika Republike Srpske Milorada Dodika nije naterao da odustane od nacionalističke retorike i postupaka – dok je u Srbiji bio uspešniji budući da su, nedugo posle njegove tadašnje poruke da Srbija ne mora da prizna Kosovo ali da mora da nauči da koegzistira s njim, krenuli pregovori o normalizaciji odnosa s našom južnom pokrajinom koja se samoproglasila za nezavisnu državu.

NEUSAGLAŠENI TERMINI Ovonedeljna Bajdenova poseta, pored značaja koji već ima i sama po sebi jer je reč o poseti potpredsednika vodeće svetske sile koja nam pri tom tradicionalno nije naklonjena, imala je i prizvuk izvesne vanrednosti. Usledila je, a to nije naročito uobičajeno, samo mesec i nekoliko dana posle posete još jedne visoke američke zvaničnice, Viktorije Nuland, glavnokomandujuće u Stejt departmentu za Evropu i Evroaziju. Pored toga, Bajdenova poseta zvanično je najavljena samo pet dana pre nego što će on i doći, a o dolasku je počelo da se govorka samo desetak dana ranije umesto mnogo ranije jer se posete ovog tipa inače tako i dogovaraju, kako bi se termini pažljivo uklopili. I najzad, baš kada je o terminima reč, u istom su danu u kome su se sastali s Bajdenom premijer Aleksandar Vučić i predsednik Tomislav Nikolić imali zvanične razgovore i sa švedskim premijerom Štefanom Levenom, što takođe nimalo nije uobičajeno, i logično je pretpostaviti da uzrok tome nije previd sekretarice koja je ove važne sastanke zakazala za isti dan. Kako je podjednako teško poverovati da je Leven naterao Vučića i Nikolića da ga prime u istom danu u kome su već imali zakazanog Bajdena, preostaje samo mogućnost da se dogodilo obrnuto, odnosno da je Bajden iznenada obavestio Beograd da mu stiže u goste ovog utorka.

Dodatni razlog za uznemirenost uoči vanredne Bajdenove posete objavio je američki Radio „Slobodna Evropa“ kroz reči Džejmsa Hupera, „nekadašnjeg diplomate SAD i stručnjaka za Balkan“, koji je u autorskom tekstu nagovestio Bajdenov zahtev da se okrenemo od Rusije i pride napisao da će nam potpredsednik SAD staviti do znanja da „Srbija mora da ide mnogo dalje u usklađivanju sa realnošću nezavisnosti Kosova, uključujući u bliskoj budućnosti i članstvo u UN“.

POZITIVNI TONOVI Nije se to dogodilo. U svakom slučaju, ne još, a što se Rusije tiče, Bajden je „rekao da SAD ne očekuju od Srbija da se opredeli između Rusije i te zemlje“, stoji u saopštenju iz Nikolićevog kabineta, predstavljajući eho istovetne poruke Viktorije Nuland od pre samo mesec dana. Da podsetimo: „Razumemo da Srbija ima kulturne, porodične, istorijske i religijske veze sa Rusijom. Ne vidimo kontradiktornost u tome da Srbija ima dobre odnose sa Rusijom i dobre odnose sa SAD. Nikada ne bismo pomislili da nekog partnera nateramo da bira strane.“

Da Vas podsetimo:  Sto dana bez devet đaka i njihovog čuvara

Tek, kao što rekosmo, Bajdenova poseta Beogradu prošla je u naglašeno – i namerno – pozitivnim tonovima, od izražavanja saučešća zbog NATO agresije (koju je doduše nazvao kampanjom), preko višestrukih pohvala liderstvu Srbije, isključivom insistiranju na tačkama oko kojih postoji saglasje, preko ljupke doskočice o unuci koja je zbog načina na koji je dočekan u Beogradu shvatila koliko je deda Bajden značajan, pa do ležerne šetnje Skadarlijom i plesa sa uličnom pevačicom koja se tu nije slučajno zatekla. Ukratko, kratkotrajni boravak Džozefa Bajdena u Beogradu predstavljao je školski primer onoga što se naziva ofanziva šarmom (charm offensive) koja po definiciji nije slučajna već, naprotiv, brižljivo isplanirana.

Nasuprot tome, u Prištini, uprkos degutantnom pokušaju tamošnjih šefova da mu se podastru ničice tako što su neko parče asfalta nazvali po Bajdenovom preminulom sinu Bou, potpredsednik SAD bio je upadljivo oštar, ne ustežući se da svojim domaćinima (na tuđoj zemlji) pripreti i da im podeli zadatke, potvrđujući da nije omekšao, pa je zbog toga bio onako nežan u Beogradu, već da iza svega toga stoji izvesna namera. Najpre pretnja Prištini: „Razgovarali smo o neophodnim koracima koji stoje pred Kosovom kako bi Sjedinjene Američke Države mogle da nastave da pružaju podršku i pomoć.“ Pa zadaci: „Oni uključuju i demarkaciju granice sa Crnom Gorom, i formiranje Zajednice srpskih opština. To će biti teško, ali je neophodno. To je važan posao koji treba da završite i imate odgovornost da ispunite obećanje dato u Briselu. Obe strane imaju obavezu da ispune ono što je dogovoreno.“

TAKTIKA VAŠINGTONA Šta, dakle, sve ovo znači? Kakvu nam američku politiku ova dva Bajdenova dana u Beogradu i Prištini najavljuju, a odnekud smo sasvim sigurni da ne najavljuju da će nas zaista pustiti da odnose s Rusijom razvijamo onoliko koliko bismo želeli, i da će im istovremeno Srbija, koju su bombardovali da bi joj oteli Kosovo i Metohiju, postati najbliži saveznik na Balkanu i da uopšte ne mora da prizna otmicu svoje zemlje, a nezavisno Kosovo, nasuprot tome, neželjeno kopile naknadno spoznate užasne greške i teške zablude s kojim sad ne znaju šta će, kao što bi inače neoprezno moglo da se zaključi iz Bajdenovih postupaka tokom ova dva dana.

Drugim rečima, sasvim je sigurno da američki interes na Balkanu ostaje isti. Rusiju proterati sa Balkana, a Srbiju naterati da prizna Kosovo. I samo je stvar taktike kako doći do tog cilja.

Što se naših odnosa s Rusijom tiče, kao što smo već konstatovali posle spomenute posete Viktorije Nuland, pritisaka da je oteramo tamo gde nam Amerikanci inače žarko priželjkuju još neko vreme neće biti, iz prostog razloga što bi taj pojačani pritisak na Srbiju Americi mogao da donese više štete nego koristi, zbog mogućnosti da aktuelnu vlast u Srbiji otera u čvršći i intenzivniji zagrljaj Rusije, da u njoj potraži zaštitu od ovih američkih pritisaka. „Mi ne možemo da uvedemo sankcije Rusiji, ako to podrazumeva usaglašavanje sa spoljnom politikom EU“, rekao je Nikolić Bajdenu sasvim direktno, i nije nezamislivo da će nas ovako eksplicitan stav za neko vreme ostaviti na miru, makar što se toga tiče.

Da Vas podsetimo:  Zločinačka uloga Nemačke na prostoru Srbije

A Kosovo, i dalja normalizacija odnosa sa tom nenormalnom državolikom tvorevinom? Naglasak, sa dobrim razlogom, stavismo na nastavak tog procesa, jer, kako to reče i premijer Vučić na zajedničkoj konferenciji za medije sa Bajdenom, tokom onog sata koji su proveli u četiri oka razgovaralo se i o „dijalogu Beograda i Prištine i mogućem napretku u budućnosti“, što će reći da se razgovaralo i o (potencijalnom) Drugom briselskom sporazumu koji će pre svega podrazumevati – podsećamo na sve ono što smo pisali još otkako su „Vikiliksove“ depeše američke diplomatije isplivale u javnost 2011. godine, ali i na citiranu svežu najavu Džejmsa Hupera na „Slobodnoj Evropi“ – davanje saglasnosti Srbije na ulazak Kosova u Ujedinjene nacije. Ali da bi takav zahtev Srbiji uopšte mogao da bude stavljen na pregovarački sto, potrebno je do kraja ispuniti Prvi briselski sporazum. I otuda Bajdenov pritisak na kosmetske Albance da to učine; ne zato što je potpredsedniku SAD naročito stalo do bezbednosti i kakvog-takvog institucionalnog okvira za preostale Srbe – ne postoje dokazi za tako nešto – nego zato što je to jedini put do Drugog briselskog sporazuma.

I reklo bi se da upravo tu i leži glavni razlog iznenadnog Bajdenovog dolaska u Beograd i Prištinu. Pre mesec i nekoliko dana, naime, Viktorija Nuland je pružila samo načelnu podršku dijalogu Beograda i Prištine uz napomenu da će taj dijalog potrajati, da bi sada, za razliku od nje, Bajden insistirao da se čitava stvar ubrza. Otuda i ona naša konstatacija da će kosmetski Albanci odrediti koliko će trajati ovaj period srpsko-američke miroljubive koegzistencije; čim urade ono što im je Bajden zapovedio u vezi sa Zajednicom srpskih opština, naime, videćemo pravo lice američke politike na Balkanu, u vidu pritisaka da Drugim briselskim sporazumom pristanemo na ulazak Kosova u Ujedinjene nacije.

ODGOVOR SRBIJE A odgovor Srbije? Predsednik Srbije je u razgovoru s potpredsednikom SAD, govoreći o budućnosti dijaloga Beograda i Prištine, bio prilično izričit: „Kao predsednik Srbije, ne bih mogao da učestvujem u potpisivanju sporazuma koji bi podrazumevao međudržavni karakter.“ A premijer Aleksandar Vučić, u svom ekspozeu, još izričitiji. „Nastojanja u vezi s odbranom suvereniteta i teritorijalnog integriteta zemlje takođe će biti u fokusu aktivnosti Vlade Republike Srbije“, stoji u Vučićevom ekspozeu. Konkretno, kako se navodi dalje u premijerskom ekspozeu, „to podrazumeva angažman na sprečavanju novih priznanja jednostrano proglašene nezavisnosti Kosova“ – tadašnja državna sekretarka i moguća predsednica SAD Hilari Klinton je, stoji u depeši 10STATE9661, to zabranila izričito još 2010. godine („Mi tražimo od Beograda da prestane s pokušajima da ospori status Kosova, uključujući i lobiranje protiv priznanja“), i to Vučić naprosto ne može da ne zna – i, navodi se dalje u njegovom ekspozeu a naročito se odnosi na onako zamišljeni Drugi briselski sporazum, nova vlada će se angažovati i na sprečavanju „njegovog (kosovskog) članstva u međunarodnim organizacijama koje izlaze iz okvira Dogovora o regionalnom predstavljanju i saradnji iz 2012. godine“, koji, podsećanja radi, „Kosovu“ sa zvezdicom i fusnotom dozvoljava samostalno učešće samo u regionalnim, balkanskim okvirima.

U svakom slučaju, naš je nesumnjivi interes da ovo zatišje pred novu buru potraje što duže. Naša nesumnjiva nužda – da predsednik i premijer ostanu verni sopstvenim rečima i Ustavu Srbije. A naša nesumnjiva prednost u muci koja nam se sprema jeste podrška Rusije i Kine, danas aktivnih i bliskih Srbiji kao što nisu bile još otkako je Džozef Bajden prvi put čuo za Balkan.

Nikola Vrzić

Pečat

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime