VAŠA SVETOSTI, DA VAM ŠAPNEM… PREVARILI VAS

0
292

Bio je Spasovdan, slava Beograda. Bila litija. Prošle godine su je krstili (ko? Pa neki… Narod sigurno nije) da je to bila porodična šetnja. Ove godine sam Patrijarh je rekao u spotu da se Beograd moli za mir, mir u nama i mir u svetu. Pa, normalno da smo za mir, ali za to se molimo na liturgijama, ne nešto posebno na litiji. Zna se, u litiji se molimo za svako dobro u gradu, selu, po poljima, oko hramova… Tog jutra, pre podne, kao i svakog dana u hramu Svetog Save i Vaznesenjskoj crkvi, Beograd se moli. Svakog dana možemo tamo da se molimo i za mir, je l` da? I ne samo za mir. Ali nema ko to da kaže narodu. Zašto? Zato što je Crkva izgubila misionarsku funkciju u društvu ODAVNO. Kako je izgubila? Tako što se ponaša kao da je samo klir Crkva. I tako getoiziran, klir narodu iznosi samo formalnu stranu hrišćanstva, suštinsku ne. Kad nema suštinske veze, onda ništa nema veze. Da toga odavno nema, govori jedna benigna stvar – Vaša poseta jednom koncertu. Pogrešili ste. Priđite da Vam šapnem kako… (Nema ljutiš, mora ovako javno)

Nešto su Vas prevarili, pa Vas navukli. Nisu namerno. Ne znaju ni oni.

Patrijarh Porfirije tokom razgovora za TV Hram

Ali, Vi bar znate da i u kliru, i u laosu postoje ljudi koji nešto znaju, ali, rekoh – nisu povezani. Vaše je da povežete Boga, klir i laos u jedno, u Crkvu Božju. (Ne, nije lako. Pa nije nikad lako biti patrijarh. Ni u jednom vremenu. Ali… Kao snopić smo jači, ma kakvi da smo. A Bogom povezani, još jači). Ne sme više da se desi da Patrijarhu srpskom komunizam i liberalna laž budu predstavljeni kao nacionalni identitet. E, tome služi ovaj tekst (Istina, mogao je samo Vama da stigne i na mejl, ali mora i javnost nešto da uči). Dakle:

Bili ste na koncertu KUD „Abrašević“, Beograd, i rekli ste da našem narodu nedostaje kontinuitet i istrajnost u dobrim stvarima. „A, evo, ovo KUD traje već toliko godina (117, dodajem) i nosilac je izraza narodne kulture, ali i srpske kulture, koja je zapečaćena Jevanđeljem Hristovim i pravoslavljem“.

Ovde ću da stanem i da Vam sa bloga (Istina o „Kolu“) dr Vesne Nikolić, prenesem istinu o „Abraševiću“.

Dakle ovako:

„Kad se spomene beogradsko kulturno-umetničko društvo „Abrašević“, obično svi pomisle na (nekadašnji) izvanredni folklorni ansambl. Malo ko zna da u prvih 40 godina rada u „Abraševiću“ uopšte nije bilo narodnih igara. Na početku svog postojanja, ovo Društvo je bilo kulturno-umetnička grupa radničke omladine, koja je kroz umetnost zapravo propagirala socijalne, sindikalne, a kasnije i komunističke ideje. Pođimo redom i ukratko:

Posle oslobođenja Srbije od Turske i posle Srpsko-bugarskih ratova u 19. veku“, piše dalje dr Vesna Nikolić, „u Beogradu se razvijala mlada buržoazija, željna svega. Uslove za njen uspon trebalo je da obezbedi sirotinja, ili preciznije rečeno – novonastali radnici, za tu priliku pristigli iz seoskih sredina. Naravno, za radnike nije bilo predviđeno ozbiljno i skupo školovanje, a nije im bila dostupna ni kultura, misli se na elitističku, što zbog cene, a što zbog danonoćnog radnog vremena. Državi nisu bili neophodni prosvećeni nameštenici, a naročito ne privatnom, a što ne reći i primitivnom i surovom kapitalu. Radnici su sami počeli da se organizuju, u smislu obrazovanja i kulture, jer drugog izbora i nije bilo. U skladu sa tim, prirodno je što je njihov odgovor na elitističku kulturu imao snažnu socijalnu dimenziju.

Da Vas podsetimo:  Još jedni prođoše izbori

Prvo radničko umetničko Društvo (RUG) u Beogradu osnovano je 1834. godine pod imenom Beogradsko radničko pevačko društvo. Imali su pevačku i diletantsku (pozorišnu) sekciju. Iz tog društva iznikla je, 30. oktobra 1905. godine, po starom kalendaru, (znači, Vaša Svetosti, nije godišnjica sad u maju! A jeste 117 godina od te 1905. Dakle, iznikla je…) Radnička umetnička grupa „Abrašević“, sa posebnim ciljem. Nova misija je bila da „budi i razvija klasnu svest radnika na principima klasne marksističke proleterske umetnosti“ (dakle, nema Jevanđelja, pa nema ni pravoslavlja u njihovom radu do dana današnjeg. Sem što su uzeli slavu…). Ime je dobilo po mladom i rano preminulom pesniku Kosti Abraševiću, čije su pesme svojom socijalnom tematikom i borbenošću postale bliske sirotinji i poniženom radništvu. (Taj momak je imao samo 19 godina kad se upokojio. Ko se moli za njegovu dušu? A puna Srbija Kud-a „Abrašević“. Pa gde je tu pravoslavlje?)

Prvu skupštinu RUG „Abrašević“ je održao u „Ruskoj kruni“, u kafani, normalno, jer je ona u to vreme, a i kasnije, bila baza kulturnog života Srbije, ili bar za rađanje svežih ideja. Osim toga, osim te kafanske navade, umetničkih kuća u Beogradu za amatere nije ni bilo. Jedna od tačaka dnevnog reda ove skupštine bila je „kako u patrijarhalnoj i zaostaloj Srbiji upisati drugarice u „Abrašević“? Iz te jedne tačke može se saznati i o tradicionalanom patrijarhalnom odnosu prema ženi. Ovo je bilo nešto novo i napredno, mislilo se.

Sve probe „Abraševića“ odvijale su se u kafanama. Prvo u kafani „Evropa“, zatim u kafani „Knez Mihailo“, a onda je došla na red kafana „Sarajevo“ i tako redom. (Bože, šta je sve porušeno u Beogradu, bez i jednog stranog neprijatelja?!) U tim kafanama se deklamovalo, pevalo i agitovalo. Da bi se preživelo, priređivani su dnevni koncerti i „večerinke“ za radnike, uz vrlo nisku cenu ulaznice. Igrali su se komadi revolucionarnih nemačkih književnika, koje su prevodili članovi „Abraševićevog“ diletantskog pozorišta. Pevački koncerti, ne i igrački valja pocrtati, održavali su se u dvema najvećim salama u Beogradu, u „Kolarcu“ i „Bulevaru“. Tako je bilo do 1910. godine, kada je ovo radničko društvo konačno dobilo prostorije u Balkanskoj ulici, u kafani „Transval“, kod Radničke kooperative“.

„“Abrašević“ se“, piše dalje žena (koju je, inače, Mitropolit Amfilohije stavio u vašu Sinodsku komisiju za obeležavanje 2000 godina hrišćanstva, zajedno sa Anikom Skovran, pa ako nećemo njima da verujemo da znaju svoju struku, što ste ih tamo stavljali?! Je l` tako? Tako je!) „Abrašević“ se dakle uključuje u sve tadašnje štrajkove i akcije u korist Radničkog pokreta. Kada su 1907. godine demonstracije kod beogradske Šećerane ugušene u krvi, ovo društvo je organizovalo povorku od 3.000 radnika koji su učestvovali u sahrani ubijenih demonstranata. Posle toga „Abrašević“ se podelio na deo koji pripada komunistima, i to je bio Nezavisni „Abrašević“ i onaj drugi, koji je pripadao Centrumašima, odnosno umerenijim socijaldemokratama. Pred Drugi svetski rat ove dve radničke umetničke grupe opet su se ujedinile, jer se Srbi često svađaju i mire, što je takođe deo tradicije. Članovi „Abraševića“ bili su mnogi partizanski narodni heroji: Vukica Mitrović, Anđa Ranković, Đuka Dinić, Nada Purić, David Pajić, Todor Dukin, Marijana Gregoran, Olga Alkalaj, Radoje Dakić, Spasenija Cana Babović, Jelena Ćetković, Aleksandar Ranković i drugi, što jasno odslikava karakter ove umetničke družine.

Tih posleratnih godina u Društvu se osnivaju i nove sekcije: folklorna, i simfonijski i tamburaški orkestar. Istina, folklor je zapadao u krize, pa od 1956. do 1961. godine i ne postoji. Bar tako piše u knjigama. Mada… nepostojanje folklora odlično bi se uklapalo zvaničnu kulturnu politiku Jugoslavije u to vreme, koja je, izmeću ostalog, nalagala da se postojeći folklori zamene baletima!“

Da Vas podsetimo:  Tri dileme za dve bitange i izbornu listu

E, dobro… Da pitam, Vaša Svetosti, šta je tu 117 godina?! Čega?! Kog pravoslavlja? Kog identiteta…?

Ali – to nije sve! To je ČIME su se bavili u „Abraševiću“. A sad da vidimo KAKO su se bavili…

Gledali ste tog dana njihovu tačku „Mariovo“? Fantastična makedonska igra. Ali, UKRADENA Makedoncima, „Tanecu“, njihovom državnom ansamblu. Ako mi ne verujete, evo gledajte original, a setite se šta ste na koncertu gledali:

Idemo dalje. Gledali ste Igre iz Bosilegrada. Cela celcijata tačka je maznuta od Bugara. Bili ti Bugari na našoj Televiziji pre mnogo godina. Bio neki festival folklora u Švajcarskoj, Voja Nedeljković ga vodio, i snimak je noću prikazan. Da je TO bugarska tačka, prostrujalo je tokom noći našom Arhiepiskopijom. Neću sad da tražim snimak. Ne znam ni da li ga ima. Koga interesuje, neka pita bugarsko Ministarstvo kulture. Pa nek` se bruka. Što samo ja da se nerviram? (kad se već na liturgijama molim za mir). Ne bi žiri diskvalifikovao tu tačku kao bugarsku, da nije tako. Ali je žiri ono „Mariovo“ od malopre, makedonsko, Tanecovo, nagradio kao naše autorsko delo. Izem ti, dakle, žiri…

Ne znam da li su na koncertu bile i Bunjevačke igre, ali su i one „inspirisane“ Tanecovom igrom. Žetvarka se vika…

Da li je to sve? Joj! Ma kakvi! To je samo jedan „autor“. Jedan drugi koreograf pre ovog, je, pak, mažnjavao ukrajinski ansambl i postavljao ukrajinske igre kao naše, pardon, jugoslovenske, i u „Abraševiću“. E, to tek da vidite! Onda je doktorirao na Etnologiji, na igri i na kraju dobio nacionalnu penziju. Ej, bre! Ove Ciganske igre, kobojagi ruske, ne naše, koje hvali jedna devojka u prilogu o koncertu na TV Hram, slične su nekadašnjim Igrama iz Vojvodine. Nije isto baš, ali prevaranti su vešti. Što bi rekla luda baba koja nema ništa za ručak „Malo iz d****a, malo iz uveta, biće pun lončić“, e tako Vam je i ovo. Malo se dodalo iz „Kolove“ parovne Ciganske igre, malo nekih sola (akrobacija) iz nekadašnje Vojvođanske koreografije (ta „sola“ nikad nisu ista. Zavisi šta u kojoj generaciji momci mogu da urade), malo po ugledu na koreografiju S. Ninkovića… Pa, onda… Čini mi se, na osnovu snimka koji mi je neko poslao, da je tu bilo i tzv „vrteške“.

KUD Abrašević – vrteška

Da ne objašnjavam sad šta je to. To se viđalo posle Drugog svetskog rata u hrvatskim koreografijama. Kod nas su u OKUD „Ivo Lola Ribar“ imali tu vrtešku u okviru hrvatskih igara, da. A „Lolu“ da i ne spominjem… Nekad najbolji na svetu, i zvanično (1956), a danas za debelo preispitivanje. Da l` MUP, da l` Tužilaštvo, meni svejedno. Pravde ionako nema. Da se molimo za pravdu, cela Srbija bi bila u Beogradu za Spasovdan. (Ovo uzgred da kažem…).

A i ono što nije pokradeno ili prepravljeno – izmišljeno je! E, to su Vam u „Abraševiću“ Igre iz Vranja. Čini mi se da je i tu numeru žiri okarakterisao kao nešto što ne odražava duh naroda. Tako je nekako bilo. To zbog noževa u igri. Ali tu ima nešto luđe – Vranje je bila gospoCka varoš, a ne ovo.

Ne se tako trupalo u oro. Kao, „tako su Cigani igrali u Vranje“. Jok! Nikad. NIKAD. Pa, kako se igralo? Ne se znaje. To Vam i pričam. Mi izgubismo original, hvaleći laž…

Da Vas podsetimo:  Zašto SNS treba da ode sa vlasti na svim nivoima

Dakle, kaž`te Vi nama, kakve sve ovo, ili samo ovo, ima veze sa Jevanđeljem? A, joj! Setih se i ovog…

Pa zar stvarno ima ikakvog hrišćanskog simvola ona vojnička igra, ako ste je gledali?! Ima li tu dostojanstva srpskog vojnika?

Vi ste bar bili zaduženi za vojne sveštenike. Pitajte njih šta misle o tom tako ponižavajućem vojnom „dostojanstvu“. Upoznala sam četvoricu vojnih sveštenika-oficira. Oni, s jednim pomoćnikom, sijaju i sad pred prestolom Božjim. Pitajte njih za etičke i aksiološke dimenzije ove tragične vojne koreografije. Oni će najbolje reći da li se vojska tako ponaša. Imate među tim vojnim sveštenicima i one koji su završili nekadašnju Etnologiju. Dakle, imate i stručnjaka. Kad nećete da pitate stručnjake iz laosa, pitajte stručnjake iz klira. Ovako, brate oče, ne ide. (Oprostite za ovako oslovljavanje, molim Vas. To ja, grešna, tako iz neposrednog odnosa prema Bogu i čoveku. Iz najčistije ljubavi. I s dubokom verom da će iz mog srca stići pravo u Vaše).

I još nešto jako važno. Primetili ste da je skoro ceo koncert odigran u originalnim nošnjama? Po ko još u svetu arči originalna kulturna dobra na ovaj način?! Sceni je potreban kostim. Funkcionalan. Nećemo imati za koju godinu krpicu od originala. Razumete? Ne koriste se kulturna dobra ni za šta. To se, jednostavno, čuva kao oči u glavi. A mi imamo ovde ljude koji su iznosili ta kulturna dobra za Društva koja su i pod našim crkvama u svetu. Bilo je i sveštenika koji su odavde iznosili etnološko blago. Tu sam Vam svedok svom sobom. Patrijarh Pavle bi me sad pitao „Jeste li Vi to videli?!“. Jesam! On me je i naučio da smem da pričam samo ono čemu sam bila svedok. I to ako me neko pita. Vi mene niste ništa pitali. I to se vidi iz ovog što ste rekli na TV Hram. Jer da ste pitali, ne biste rekli to što ste rekli. A i šta me briga šta ste pričali… Nego što ste na taj način podržali ODSUSTVO brige za pravu tradicionalnu kulturu. Jer ovo nije srpska tradicija. Nema tu Jevanđelja… A emitovaćete ceo koncert na TV Hram. Mašala, što bi Turci rekli. Bićete odlična reklama za buduće generacije zavedenih.

I na kraju, primaknite se molim Vas, da Vam još nešto šapnem.

U toj istoj zgradi u kojoj je „Abrašević“, postoji još jedno Kulturno-umetničko društvo. „Mika Mitrović Jarac“. Deset puta bolji ansambl od „Abraševića“. E, oni nemaju ni jednu pokradenu tačku! Taj čovek koji njih vodi, Srboljub Ninković se zove, treba da Vam bude u pameti kad budete razmišljali o folkloru. On je taj koji istražuje originalnu igru, i stilski, i tehnički uči decu kako se naše igre igraju. Kad njega ne bude bilo… Kad nas ne bude bilo, ko će da Vam kaže – prevarili su Vas. Nehotice, rekoh.

Oh, imala bih toliko toga da Vam kažem… Toliko ima toga za šta treba da se molimo u našoj litiji. Šta ćemo, na primer, za prajd? Da pišem, kažete? Dobro. Hoću. „A, ja znam, pa umem, pa se u to razumem“, što bi rekli u jednoj poskočici.

Ljubim Vašu desnicu ruku i molim Arhijerejski blagoslov.

http://blogfrket.blogspot.com/

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime