Vesti iz Haga u doba korone

2
1803
Foto: YouTube Screenshot

Neposredno uoči globalne eskalacije zaraze virusom čije ime zlokobno senči javni diskurs tekućeg meseca, na stranicama lokalnih medija našla se vest da je tzv. Mehanizam za međunarodne krivične sudove kao pravni naslednik Haškog tribunala nakon prošlogodišnjeg odbijanja zahteva generala vojske Republike Srpske Radivoja Miletića, a potom i još četvorice drugih srpskih generala za puštanje na prevremenu slobodu, početkom marta na identičan način odlučio o takvom zahtevu generala Radoslava Brđanina. Obrazloženje sudije Karmela Ađijusa, predsednika Mehanizma, glasilo je da tokom služenja dosadašnje dve trećine dosuđene mu kazne, a s obzirom na težinu počinjenih nedela, Brđanin nije pokazao da se u dovoljnoj meri socijalno i moralno „rehabilitovao“.

Tako se, još jednom vešću sa stare/nove adrese, jedna s razlogom ozloglašena pseudopravna međunarodna institucija ponovo vratila u vidokrug politički zainteresovane javnosti regiona, i to na sebi svojstven i dobro poznat način. Odbijajućom odlukom u slučajevima u kakvima se, kada se radilo o nesrpskim osuđenicima, rutinski odlučivalo odobravajuće, Tribunal je kroz pravna „usta“ svog institucionalnog produžetka još jednom demonstrirao svoju radnu „filozofiju“ dvostrukih standarda koju je praktikovao od samog početka svog kontroverznog delovanja. Danas gotovo da nije ni potrebno reći da su ti dvostruki standardi, odnosno izostanak doslednosti i konzistentnosti u sprovođenju načelno prihvaćenih „pravila igre“ u haškim sudnicama, bili usmereni isključivo protiv pripadnika srpskog naroda koji su se u nekom trenutku u svojstvu optuženih našli u njihovim klupama.

Tako je i ovom najnovijom vešću pristiglom iz Haga, regionalnoj i vanregionalnoj javnosti upućena ista ona poruka koja je bila upisana u sve prethodne odašiljane u protekle dve i po decenije iz tog pravca – da su zločini počinjeni u ratovima s kraja devedesetih od strane srpskih ruku i oni koji su u tim rukama držali oružje u svakom pogledu bili izuzetni, odnosno ni u kom uporedivi sa zločincima i zločinima ostalih strana u tim ratovima, i da kao takvi moraju biti tretirani i od strane haških delilaca međunarodne pravde. Njihovi poslodavci i finansijeri, smešteni uglavnom sa druge strane Atlantika, više, reklo bi se, nemaju ni želje ni volje da svojim nalozima za sporadično odstupanje od takve poslovne prakse Tribunala, kakvo je, recimo, svojevremeno učinjeno u slučaju drugostepene oslobađajuće presude srpskom generalu Momčilu Perišiću po svim tačkama optužnice, u lokalnoj i globalnoj javnosti održavaju simulakrum objektivnosti i nepristrasnosti u njegovom radu. Jer, ulog u geopolitičkoj „igri“ koje je Tribunal bio, a njegov sudski Mehanizam danas jeste jedan od ključnih aktera – državno-teritorijalno dizajniranje postjugoslovenskog Zapadnog Balkana koje će prostorno minimalizovati i na duži rok politički neutralisati Srbiju, a protodržavne srpske entitete u regionu ukinuti – isuviše je veliki da bi ga se ustupcima sopstvenom imidžu u javnosti smelo staviti „na kocku“.

Da Vas podsetimo:  Razmišljanja koja se mogu izmeniti i proširiti!

Posebno velikim, a još uvek neisplaćenim taj ulog se osnivačima Tribunala čini kada je reč o BiH i njenom definitivnom državnom ustrojstvu koje je ka sve većoj unitarizaciji i konačnom „demontiranju“ Republike Srpske, svojim presudama, pa i manje važnim aspektima svoga rada poput odluka o prevremenim puštanjima osuđenih na slobodu, trebalo ponajpre da vodi upravo ta pseudopravna institucija. Stoga nema mesta iznenađenju aktualnim postupkom njenog sudskog Mehanizma u slučaju bosanskog Srbina Radoslava Brđanina, kao što ga ne bi smelo biti ni u predstojećoj njegovoj odluci u slučaju Brđaninovog sunarodnika iz BiH Ratka Mladića koji još uvek čeka na drugostepenu mu presudu. Jer, i tom odlukom će se zasigurno samo utvrditi u haškim sudnicama već ispisana interpretacija skorije ratne prošlosti nekadašnje „Jugoslavije u malom“ i u njoj odavno predodređeno mesto apsolutnih zločinaca za srpske aktere tih tragičnih dešavanja. A raspolaganje arhivskom zaostavštinom Tribunala za koje se grčevitije od svih drugih proteklih meseci bori bosanskohercegovačko federalno Sarajevo trebalo bi da osigura kontinuitet takvog tumačenja ratne disolucije te nekadašnje jugoslovenske republike koje bi pružilo moralnu „armaturu“ njenoj novoj i konačnoj, a po interesnoj meri tamošnjih muslimana zamišljenoj, unitarno-državnoj arhitektonici.

Neznatno manjom činila se svojevremena odlučnost Tribunala da oslobađajućim presudama hrvatskim generalima Gotovini i Markaču, optuženim za stradanje i izgon stotina hiljada krajiških Srba tokom vojne akcije „Oluja“ avgusta ’95 godine, tek pridošlu članicu Evropske unije rastereti hipoteke „udruženog zločinačkog preduzimača“ i time zanavek osigura njenu međunarodno priznatu „avnojevsku“ granicu. „Ovim je stavljena točka na Domovinski rat“, poručivano je iz tih dana euforično raspoložene Hrvatske, a šest godina docnije, po zlu čuvenom generalskom „dvojcu“ su na „Dan pobjede i domovinske zahvalnosti“, bez ijedne protestne reakcije zvaničnika Tribunala, uručena odlikovanja za „izniman doprinos neovisnosti i cjelovitosti Republike Hrvatske“, kako je stajalo u prvim redovima obrazloženja te odluke. S druge, pak, strane, Srbina Vojislava Šešelja Tribunal je aprila 2018. godine osudio na deset godina zatvora zbog nikada da kraja razjašnjenog progona Hrvata iz vojvođanskog sela Hrtkovci, a izručenje dvoje živih (V. Radete i P. Jojića) od troje članova SRS svojevremeno optuženih za navodne „pretnje, zastrašivanje i podmićivanje svedoka Tužilaštva u tom slučaju“, njegov sudski Mehanizam ovih dana ponovo i rezolutno zahteva od Srbije.

Da Vas podsetimo:  Nemačku i sigurne poslove zamenili za život u Krnjeuvama

Teško je na ovom mestu ne primetiti da to čini „pravna“ institucija koja je u slučajevima nesrpskih optuženika sve vreme svoga postojanja tolerisala ne samo pretnje, zastrašivanje i podmićivanje svedoka Tužilaštva, već i njihove brutalne i masovne likvidacije kakva je bila ona koja je usledila nakon podizanja optužnice protiv docnije dvaput krivice oslobođenog Ramuša Haradinaja, kada je više od četrdeset za svedočenje predloženih očevidaca njegovih nedela u relativno kratkom vremenu lišeno života. Povodom tog slučaja, tadašnja portparolka Tribunala je nepokolebljivo poručivala da je on „ponosan na svoj sistem za zaštitu i podršku svedocima, od kojeg nacionalni pravosudni sistemi u bivšoj Jugoslaviji uče i imaju koristi“. Desetak godina docnije, nakon što je procenjeno da je u međuvremenu samoproglašena kosmetska „državnost“ toliko obezbeđena da je priznavanje istine o nedelima na kojima je nastala ne može značajnije ugroziti, za zločine počinjene na tim prostorima ’98 i ’99 godine protiv pripadnika srpskog naroda od strane tzv. OVK formiran je specijalni sud sa sedištem u istom holandskom gradu. Bilo je to svojevrsno i dragoceno priznanje Tribunala da se on, rukovođen svakome očevidnim vanpravnim motivima u svome delovanju, nesrpskim ratnim nepočinstvima počinjenim u tom delu Srbije i nekadašnje Jugoslavije ne samo nije bavio iscrpno i temeljito, već da taj posao zapravo nikada nije ozbiljno ni započeo.

Na istinsko, geopolitičko regionalno poslanje „znamenite“ pseudopravne institucije koja je krajem 2017. godine formalno okončala svoj rad, lokalnu javnost su bolno podsetila i donedavna dešavanja na prostorima Crne Gore u vezi sa opštenarodnim otporom u tamošnjoj skupštini usvojenom tzv. Zakonu o slobodi veroispovesti, odnosno politička retorika koja je išla „ruku pod ruku“ s njima. „Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori kao infrastruktura velikosrpskog projekta kojem se još uvek sudi u Hagu, „Crna Gora kao potencijalna nova Srebrenica“, „osuđeni ratni zločinac koji prijeti smrću predsjedniku susjedne Crne Gore“ samo su neki od visokofrekventnih, a do pre nekoliko dana otud dolazećih antisrpskih ideologema, poniklih na prepoznatljivim zasadima haškog deljenja međunarodne pravde. Da li je neophodno naglasiti da semantika ovih poruka upućuje na nastojanje da se lažiranim referendumom 2006. godine uspostavljena granica između dve nekadašnje srpske države i dodatno zacementira, odnosno njeno eventualno ukidanje u bliskoj ili daljoj budućnosti učini sasvim bezizglednim? A može li jednu takvu ambiciju na ovim geografskim meridijanima išta podržati snažnije nego što to mogu i danas, kao što vidimo, jednako živi antisrpski relikti dvoipodecenijskog haškog sudovanja?

Da Vas podsetimo:  Plate u državama bivše SFRJ: Srbija na četvrtom mestu

Tako je, iako nastao sa namerom da, kako je tvrdio Fil Klark, međunarodnoj javnosti isporuči nešto drugačije od pravde pobednika, Tribunal sve vreme svoga dugog postojanja, pa i kroz delovanje sledstvenog mu sudskog Mehanizma, činio upravo ono što je, deklarativno uzev, kanio da eskivira kao moguću svrhu svoje misije – praktikovao „pravdu“ pobednika i njihovih vanregionalnih saveznika u ratovima za novu državno-teritorijalnu konfiguraciju postjugoslovenskog Zapadnog Balkana. Preciznije govoreći, istrajno pokušavao da svojim presudama pribavi moralne, ako već ne može međunarodno-pravne temelje toj trošnoj i ni na kraći rok održivoj, jer duboko nepravednoj geopolitičkoj „građevini“.

Danas, dve i po decenije od okončanja ratova na čijim ishodima je uzraslo, stanare tog čudovišnog zdanja, međusobno antagonizovane gotovo u istoj meri u kojoj su to bili uoči njihovog izbijanja, od pokretanja novog ratnog ciklusa odvraćaju, čini se, samo još uvek sveža i traumatična sećanja na onaj prethodni i strahotni s kraja minulog veka.
U mozaiku razloga zbog kojih je stanje međunacionalnih „stvari“ na terenima nekadašnje zajedničke južnoslovenske države danas takvo, jedna od najkrupnijih kockica nosiće zasigurno ime Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju, iliti Haškog tribunala.

Autorka je naučna saradnica Instituta za političke studije u Beogradu

Mirjana Radojičić

2 KOMENTARA

  1. Najgori tribunal protiv Srba je u samoj Srbiji – hrvatski maloorodajni lanci. Idea I to sa glavnom radnjom u samom centru, sorry dve glavne radnje, kod Beogradjanke I kod bivseg Londona. I drugi hrvatski trgovinski lanci. Sram srpskog naroda. I nigde nema srpskog prehrambenog trgovinskog lanca a sada cak Ni proizvodjaca.
    Poslati nase generale u tudju zrmlju na sudjenje je akt diverzije I veliko izdaje isto kao I sto je sada Srbija vidno dozvoljava stvaranje profita neprijateljima.
    Nemam reci za glupost srpskog naroda.

  2. Komplimenti Mirjanini Radojčić na iznesenim činjenicama !!! Ali…….šta Drzava Srbija treba činiti i zašto to do sada nije činila u vezi Haškog tribunala ??? Tvrdim da i neće ništa činiti sve dok Srbiju budu vodili VELEIZDAJNICI DRZAVE I NARODA !!! Pokazati i dokazati ću i zašto !!! Kao prvo se treba pozvati na USTAV po kojem Drzavljani mogu biti sudjeni samo unutar zemlje !!! Dakle izručenje Miloševića i svih ostalih Srba Hagu početak je kršenja USTAVA !!! Došli smo do toga da USTAV danas nema nikakav pravni niti bilo koji drugi značaj !! On je zestoko i potpuno pregazen svim onim što se dogadjalo u vezi sa KiM, poslije petooktobarskog prevrata!!! Nije realno očekivati da sada Vučić počme da se poziva na USTAV…….ni Tadić………ni Djindjić ( oni iz njegovog okruzenja dok je bio premier ) niti Toma Nikolić koji je trazio kao predsednik “ da sud sačeka sa ocjenama ustavnosti “ ………. niti Koštunica, koji je samo verbalno ( lazno i navodno ) protesvovao pri izručelju Miloševića Hagu, ali ništa nije stvarno učinio da spriječi kršenje USTAVA !! Isuviše je puno onih, koji su još uvjjek politički vrlo utjecajni, a kršili su USTAV , da bi dozvolili njegovu normalnu primjenu !! Šta danas pretstavlja USTAVNI SUD SRBIJE………?.???? Predstavlja negaciju samoga sebe….ruglo……“lakmus papir“ VELEIZDAJE ,!!! Haška “ pravda “ doćiće na red tek onda kada se riješimo puno većeg zla ……… VELEIZDAJE I VELEIZDAJNIKA ,!!!

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime