Vino je, uz hljeb, ono bez čega nema Hriššćanina. Dakle: ne može bez njega biti ni Srbina. Ono je sabor blagoga vremena i dobre zemlje, čovjekovog truda i brige. Vino je, uz hljeb, čovjekova mogućnost i izazov, jer ono uvijek stoji, poput cijeloga svijeta, na granici čovjekove slobode. Može postati izvor čovjekove propasti. Može osvećenja.
Ponekad, kada mi se u maglovitoj Foči čini da je ovaj moj narod obuzelo mrtvilo, da je decembarska izmaglica iznad Drine mnogo više od sumornog pejzaža i neprozirnog vela, kada posrnem u sebi nevideći iskričavu površ ove svete rijeke koja teče kroz dvije strane Srbije – sjetim se Srba iz Orahovca i Velike Hoče, Lele i Pavline, njihovog “zbora” i života. Sjetim se da oni žive pod pravom okupacijom, u uslovima sličnijim otomanskoj carevini, nego bilo čemu što bi nama danas dolazilo na pamet. Sjetim se njihovog smijeha i pjesme, sjetim se da u opsadi u kojoj žive imaju mnogodjetne porodice i odlučnost koja je nama danas gotovo nepojmljiva. Sjetim se predjela kroz koje sam samo jednom u životu prošao i onih u kojima nikad nisam bio. U njihovoj hrabrosti nađem snage da se uspravim i uzdahnem: otpijem, ponekad, sa Jelenom, dok djeca spavaju, dok slušam njihove kašljeve i snove, gutljaj dečanskog vina, da bar nešto iz Svete Zemlje osveti ovu noć, ovu porodicu, ovaj grad, svjetlošću neugasivih kandila i hrabošću nesalomivih i boljih od nas domaćina. Sjedimo u dvenoj sobi, pod malim ikonostasom na kome su, pored ikone Spasove, Djevine i Krstitelja koji nas čuva, i Sveti Jovan Vladimir, Sveti Petar Cetinjski i Sveti Vasilije Ostroški, Sveti Teodor Vršački i patrijarh Pavle. U tom našem bdjenju učestvuje metohijsko i kosovsko vino – već, i prije i izvan liturgije, nekako osvećeno svetošću zemlje iz koje je došlo. Iz Dečana, Orahovca i Hoče, ono putuje u Foču da nas opomene da nas ima boljih, tamo gdje smo ponikli, tamo gdje ROSU pokušava da spriječi srpski komad kosmosa da postane Krv Hristova.
Kao da se Hristos može zaplijeniti. Kao da se svetost Kosova i Metohije može iz nas izbrisati.
I sada, dok gledam dramu hočanskih Petrovića u fočanskoj večeri, znam da u njihovoj muci i borbi ima više zapretenih sila otpora i života, onih koje iz našeg bića tek muka i nevolja istjeraju na površinu. A tamo gdje je muka svakidašnja – tamo tek pokazujemo da smo i dalje u očima Božijim vrijedni postojanja.
“Pred nama je nova godina, nova rezidba, novo vino”, kaže Srđan Petrović.
“Gle, evo sve novo tvorim”. kaže Hristos Otkrivenja (21,5)
Još ćemo se mi hočanskim vinom osvećivati i pričešćivati.
Blog Darka Đoga
