Posljednjih dvadeset i šest godina u Bosni i Hercegovini postoji samo jedan jedini suveren, a to je visoki predstavnik međunarodne zajednice i to suveren jedne posve stare klasifikacije suvereniteta.
Da li je Bosna i Hercegovina suverena država?
Bendžamin Hodli, vestminsterski biskup, eminencija u Engleskoj, je prilikom zakletve pred kraljem Džordžem Prvim rekao „onaj koji ima konačan autoritet tumačenja pisanih ili izrečenih zakona predstavlja istinskog zakonodavca po svim namjerama i svrhama, dok osoba koja je zapisala zakon ili izrekla zakon to nije“. Hodli je to izrekao daleke 1717, a u savremenoj, „slobodnoj“ i Dejtonskoj Bosni je ta rečenica nikad aktuelnija i na vrlo slikovit način doprinosi cjelokupnoj slici političkog i svakog drugog života u državi. Današnji Englezi, odnosno njihovi parlamentarci, ne bi prihvatili činjenicu da oni nisu krajnji tumači usvojenih zakona, bez obzira što je pojedincima Bakingemska palata sveto mjesto.
Prema Džonu Loku suverenitet pripada narodu koji samo privremeno tu suverenost podari predstavniku. On spominje i to da je narod u obavezi da korumpiranog predstavnika i onog ko ne predstavlja građane u pravom svjetlu revolucijom svrgne. Monteskje dodaje o suverenitetu tezu koju potanko objašnjava u „O duhu zakona“ i kaže ovako „kada je u republici narod nosilac suvereniteta, tada se radi o demokratiji“. Možemo još nabrajati filozofe iz raznih zapadnih država koji pod suverenitetom i demokratijom smatraju vlast naroda, ali ćemo se zaustaviti na jednoj posve jednostavnoj podjeli suvereniteta, na „ovaj“ i „onaj“, na predmoderni i savremeni.
„Kada je u republici narod nosilac suvereniteta, tada se radi o demokratiji„
S obzirom na to da je za postojanje jedne države, koja ima one osnovne odlike, neophodan suveren, složio sam se sa mnogima koji klasifikuju suverenitet države na osnovu suverena. Suveren u savremenom dobu je čelnik jedne države koji apriori nije suveren. Suverenost jednog državnika stiče se njegovim zalaganjem da postane upravo to – spremni lider i predstavnik jednog naroda. Pored toga, savremeni suveren može biti neko ko u potpunosti ne predstavlja narod onako kako je od njega očekivao (imajući u vidu Lokovu zamisao suvereniteta) te je na osnovu toga podložan zamjeni, smjeni, pa čak i služenju kazne. Savremeni suvereni su zastupljeni u velikom broju država, samo je razlika u načinu interpretacije suvereniteta i slobode naroda da zamijeni državnika koji smatra za sebe da je suveren ili narod smatra da je on nekad bio suveren, ali to više nije.
Imamo i predmoderne suverene, one koji su krasili britanske, francuske, bečke i ruske dvorove, ali zašto ne spomenuti – takvi suvereni su krasili i srpski dvor. U predmodernom smislu državnici su apriori suvereni bez obzira na njihove težnje i stremljenja tokom vršenja funkcije. Dakle, pred takvog suverena se ne stavlja pitanje njegovog legitimiteta niti opravdanosti te titule. U tom smislu suveren donosi zakone, nameće ih i sprovodi nad stanovništvom koje se u tom smislu može slobodno nazivati robljem. Takve suverene su Amerikanci zbacili u Ratu za nezavisnost, mnoge monarhije ukinule zakonom ili je te apsolutne suverene narod satjerao u ćošak iza kog je, za njih, provalija republike.
Takvi suvereni su i dalje zadržali primat u savremenom dobu. Neki su se pojavili u tom obliku tek u osvitu dvadeset i prvog vijeka, misleći isključivo na visokog predstavnika međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini.
Ako nam je „suveren“ nametnut, a pritom jedini koji može u konačnici da tumači sporazume i zakone, ne možemo smatrati državu nezavisnom i suverenom. Bosna i Hercegovina ima svoje stanovništvo, ima svoje granice, ima svoju vladu i to golemu, ali ima i konačnog tumača zakona nametnutog od strane međunarodne zajednice, što već pomenuto stanovništvo stavlja u direktan položaj roba.
Projekat visokog predstavnika i aneks 10
„Zbog kompleksnosti s kojima su suočene, Strane zahtijevaju postavljanje Visokog predstavnika, koji će biti imenovan u skladu s relevantnim rezolucijama Savjeta bezbjednosti UN, kako bi stranama olakšao napore, pokrenuo i, ako je primjerno, usklađivao aktivnosti organizacija i agencija koje su angažovane u civilnom aspektu mirovnog rješenja na taj način što će sprovoditi naredbe povjerene rezolucijom Savjeta bezbjednosti UN…” – dio iz Aneksa 10 Dejtonskog sporazuma.
Prvi visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini došao je 1995. godine, i bio je to Karl Bilt, švedski političar, persona non grata u Republici Hrvatskoj zbog izjava koje su izjednačile zločine Franje Tuđmana sa zločinima Milana Martića. Nakon dvije godine na toj poziciji, dao je ostavku i zamijenjen je špancem Karlosem Vestendorpom. No, važno je istaći jednu rečenicu koju je Bilt izrekao po odlasku, „moja uloga u radu na obnovi zemlje nije bila ni izbliza jasna, kao ni moja uloga u mnogo čemu drugom”. Ni sada, kao što ni tada, nisu jasno definisani ciljevi i strategije rada visokog predstavnika, već isključivo služenje interesima velikih sila u njihovom protektoratu koji se zove Bosna i Hercegovina.
Bonska ovlašćenja
Aneks 10 Opšteg okvirnog sporazuma o miru u BiH je jasno propisao način na koji se imenuje visoki predstavnik, te njegova ovlašćenja. Ta ovlašćenja iz Aneksa 10, proširena su na sjednici Savjeta za sporovođenje mira u Bonu 1997. godine takozvanim Bonskim ovlašćenjima. U njima su jasno definisane oblasti u kojima visoki predstavnik može intervenisati. Njegova ovlašćenja su samo iz nadležnosti Predsjedništva ili Savjeta ministara. Sve naredbe visokog predstavnika su na snazi dok Savjet ministara ili Predsjedništvo ne odluči drugačije.
No, tako je na papiru, a u stvarnom političkom životu Bosne i Hercegovine, visoki predstavnik je jednima bastion slobode i pravičnosti, drugima ništa drugo do bahati robovlasnik koji na najbrutalnije načine koristi svoja ovlašćenja. U skladu sa Dejtonom, visoki predstavnik je jedini tumač aneksa 10, ne cijelog Sporazuma ili pak Ustava (Aneks 4). Tako je u početku i bilo, ali nije bilo djelotvorno. S obzirom na to, visokom predstavniku su potpuno odriješene ruke. On sada na najflagrantniji način krši međunarodni sporazum na čijim temeljima leži mirnodopska Bosna i Hercegovina. Bahaćenje je dostiglo tu granicu političkog ludila u kojem svaki visoki predstavnik od 1997. tumači Dejtonski sporazum zajedno sa njegovim 4. i 10. aneksom u potpunosti i kao krajnja istanca. Ni Incko, kao ni njegovi prethodnici, nisu obraćali pažnju na sporazume, zakone, na pravo naroda u čiju su državu došli da sami biraju i da sami smjenjuju, da parlamentarci sami donose zakone i rezulucije i iste poništavaju. Za njih postoji samo jedno, a to je njihova volja.
Španci, Austrijanci, Slovaci i Njemci, sve su to pripadnici međunarodne zajednice u čijim redovima nema ni afričkih, ni azijskih, a ni američkih država. Ovo je toliko perpetuirana rečenica, da je postala obična beznačajna floskula. Ko još danas, u savremenom dobu, smatra Afriku, Aziju ili Južnu Amerikom članovima međunarodne zajednice?
Ešdaun i sječa knezova
Najveći galimatijas besmisla odigrao se bez intermeca u 2004. godini. Tadašnju atmosferu totalne komore u Bosni je stvorio lord Pedi Ešdaun. Ako se na trenutak vratimo u daleku istoriju, sjetićemo se Sječe knezova. To će nam na čas zaličiti na 2004. godinu kada je visoko rangirani britanski diplomata, umiješan i u zbivanja na Kosovu, i optuživan da je špijun MI6 u Đenovi, Ešdaun, krenuo u pohod na zvaničnike Srpske demokratske stranke – od narodnih poslanika pa do odbornika u skupštinama opština. Dobro, nećemo pretjerivati, svakako je nemoguće poistovijetiti knezove iz 1804. i SDSovce iz 2004, ali spaja ih jedno, a to je predstavljanje naroda.
Svi smjenjeni predstavnici naroda u Republici Srpskoj žalili su se Evropskom sudu za ljudska prava, a njihova žalba je odbijena uz obrazloženje da visokog predstavnika ne možemo poistovijetiti sa državom BiH jer je on tijelo imenovano isključivo od strane Savjeta bezbjednosti UNa. Ovo je bio još jedan ekser u kovčeg međunarodnog prava i pravde u cjelini. Za taj postupak, ali i za nametanje drugih zakona, lord je dobio i bistu u Sarajevu uz citiranje njegove poznate rečenice „Bosna je pod mojom kožom. Ne mogu ni zamisliti kakav bi mi život bio bez toga“.
Potrebno je spomenuti i Nikolu Poplašena, lidera Radikala Srpske koji je smijenjen odlukom Karlosa Vestendorpa, zbog, kako je naveo, nepoštovanja Narodne skupštine Republike Srpske (zamislite) i odbijanja da se omogući imenovanje Milorada Dodika za mandatara za sastav nove Vlade. Mnogi analitičari će reći da je razlog za smjenu zapravo nadolazeća soldateska krvoločnih danonoćnih lovaca nad glavama građana Srbije i Crne Gore, jer se samovolja jednog čovjeka sprovela nad legitimno izabranim predstavnikom jednog entiteta u samo praskozorje bombardovanja, 6. marta 1999. godine. I tako je drugi četnički vojvoda otišao u blagi zaborav, ostavši poznat po tom kratkom mandatu završenom onda kada je počeo jedan od najvećih zločina dvadesetog vijeka.
Kako se pisao novi Dejton
Nizale su se naredbe, zakoni i dopune istih, gubio se smisao političkog života u Bosni i Hercegovini pod protektoratom „međunarodne zajednice“, a zapravo, za to vrijeme se pisao novi Dejton, posve drugačiji sporazum koga nije potrebno nanovo usvajati, niti je potreban pristanak Strana. Potrebno je da se bar dva naroda oko toga slože, a nekad i samo jedna.
Naklonjenost institucije visokog predstavnika isključivo jednom narodu dovodi do majorizacije druga dva do same granice konstitutivnosti. Imajući u vidu ideje i ciljeve Izetbegovićeve Islamske deklaracije, unitarne Bosne ili što je još gore, potpuno očišćene od drugih naroda, budi strah i konstantnu strepnju u kojoj je jedina odbrana jasna usmjerenost i stav koji poziva na dogovor, koji poziva na poštovanje jedinog i izvornog sporazuma potpisanog u Parizu. Nisam jedini koji smatra da je Dejtonski sporazum izvrsno rješenje i jedan od najsavršenijih sporazuma (ali izvorni Dejton) koji je ponudio mir i napokon prestanak rata. Najveći problem tog sporazuma je što danas predstavlja ništa drugo do pamflet koji služi za politička prepucavanja, pozivanja na njegovo kršenje ili očuvanje, dakle, savršenstvo koje je ponudilo mir, pa kakav-takav, ali mir kojim su utihnule puške i prešlo se za sto, danas ne vrijedi ni pišljivog boba.
Visoki predstavnik i međunarodna zajednica su ti koji su doveli Bosnu i Hercegovinu na rub propasti. Bez hrvatskog naroda u zajedničkim institucijama, uz Inckov progoniteljski i kukavički zakon usmjeren isključivo protiv jednog naroda i potpuna indiferencija kada je u pitanju reforma izbornog zakona su kancer koji izjeda političko biće Bosne, obezglavljene države.
Šamar razumu zadao je i Metju Palmer, novi gost koji, ukoliko bude predano radio, može zaraditi bistu u srcu države koja mu je „ušla pod kožu“. Svi su oni za građansku Bosnu i Hercegovinu ignorišući hrvatskog premijera i predsjednika, ali i cijeli jedan narod u državi koji nema svog predstavnika u kolektivnoj predsjedničkoj instituciji. Sa druge strane su svakodnevne prijetnje Milorada Dodika vezane za otcjepljenje Republike Srpske, dok narod ovog entiteta to doživljava kao smijuriju. Hoćemo-nećemo, znamo da ne možemo.
Nepriznati Šmit
Produbljivanje sveopšte krize došlo je kada je potpuno ilegalno, bez odobrenja SB UN, došao još jedan očekivan gost – Kristijan Šmit, njemački savezni ministar poljoprivrede, Bavarac iz CSU. U ulici Emerika Bluma broj 1. u Sarajevu, sa mjesečnom platom od 24.000 evra, stanuje novi predstavnik, viši je od ostalih jer je iz najviše Njemačke, države koja je denacifikovala svoju državu, ali tu ideologiju zaboravila nije. Ona nastavlja da pali vatre oko bureta baruta, ali nema više „mutti“ koja bi te vatre vješto gasila. Šmita Republika Srpska priznala nije, Kina i Rusija predlažu da bude u BiH jednu godinu, potom ode zajedno sa cjelokupnom kancelarijom OHR-a iz Sarajeva. Prijedlog je kao i svaki sa te strane – odbijen, ali ove dvije članice SB UN nisu posebno ni lobirale za njegovo prihvatanje. Pokazale su da su prisutne i da vide stvari bez obzira na njihovu pasivu.
Srba u zajedničkim istitucijama skoro pa i nema. Inckov zakon je ogolio krajnje namjere stranaca koji samovoljno nameću cijele zakone. Borba je počela onog trena kada je besmisao političkog bivstvovanja dostigla mjeru neizdrživosti, kada se verbalni delikt vratio na velika vrata u našu državu, i to baš sada, u dvadesetim godinama dvadeset i prvog vijeka.
autor: Srđan Radanović
