Postovane Dame, Gospodo i Vasa Ekselencije,
Zelim da dam moje misljenje vladi republike Srbije povodom predloga da sef kancelarije za dijasporu bude Slavka Draskovic.
Slazem se sa bivsim predsednikom Kongresa Srpskog Ujedinjenja (u daljem tekstu: KSU) iz Klivlenda-drzave Ohajo, Milosem D. Milenkovicem, koji Vam daje informaciju da KSU ne uziva nikakvu popularnost u dijaspori, a najmanje u SAD.
Ja, kao bivsi predsednik KSU, ogranak (chapter) Sakramento, napustio sam njihovu organizaciju odmah druge godine kada sam video u Cikagu da apsolutno istu pricu pricaju kao na prvom kongresu koji se odrzao u Klivlendu. Tamo su bila razna obecanja a koja su ponovljena i u Cikagu. Od svih tih obecanja nista nije ispunjeno. Kao sto kaze nas narod „Obecanje – ludo radovanje“.
Takodjer se slazem sa pismom g.-dina John Bosnitch koji trenutno zivi u Beogradu., a bio je menadzer konsultant KSU u Vasingtonu DC 2007. godine. Predlazem jednu njegovu recenicu u pismu gde on predlaze da se otkrije prava istina o skandalima u KSU. Naravno, trebala bi da se proveri njihova ispravnost u radu a sto ne znaci da ih neko okrivljuje. Ali postovani, garantujem Vam da ako postavite clana, ne samo g.-dju Slavku Draskovic, nego bilo kog koji je vodio KSU – bice totalno kontraproduktivno. Sto se tice reci g.-dina John Bosnitch – da su osobe, koje su radile, a same sebe birale u KSU I drzale vrhunske pozicije – imali neke skandale. Ne znam da li g.-din Bosnitch ima informacije o tome ili ne, ali to je do njega da Vam dokaze. Ja licno imam par neprijatnih iskustava sa KSU a koja cu Vam ovde izneti. Molim Vas da pazljivo procitate jer je veoma zanimljivo i pokazuje dokle ljudski bezobrazluku moze da ide.
Jedno neprijatno iskustvo sa KSU je bilo kada su se hvalili 2003. godine da je jos jedan clan KSU bio pocastvovan od strane tadasnjeg predsednika Drzave g.-dinom Vojislavom Kostunice. Rec je o g.-dji Mili Lazarevic Nolan iz Njujorka koja je odlikovana Ordenom zasluge za Saveznu Republiku Jugoslaviju drugog stepena zbog njenog aktivnog rada u Srbiji, gde se kaze da je poslala 8 vagona velicine 40 stopa (12,192m) medicinskog potrosnog materijala i opreme za bolnice.
Ali istina je sasvim drugacija.
-Mila, osim jednog vagona, nje videla svojim ocima ostalih 7 vagona. Ona je samo dobila informacije licno od mene kao osnivaca Save Serbian Children u Kaliforniji. Ja sam pre toga desetine kontejnera (vagona) slao za Srbiju iste vrste materijala i iste velicine, a sto su znali vecina lidera koji su vodili KSU a narocito clanovi u Kaliforniji.
Mila se meni javila jednog dana i kaze da je cula za mene i zeli da mi pomogne. Mila me je pitala – kako mogu da ti pomognem? Ja sam joj objasnio da u sustini ne moze mnogo obzirom da zivi u Njujorku. Smatrajuci da je ovaj materijal od velike vaznosti za Srbiju u smislu opreme a ujedno i finansija (po svakom kontejneru vrednost je bila 250.000$ sto znaci ukupno dva miliona dolara (2.000.000.$)). Ja sam znao da takav kontejner kosta 250.000.$ s obzirom da sam sa svojim prijateljem, koji trguje takvim materijalom, pregledao svu oprmu i na kraju mi je dao vrednost kompletne opreme.
U biltenu KSU Mila je najavila da je poslala osam (8) kontejnera (vagona) preko Yugoslav Medical Relief, a sto nije tacno. Posto sam pita Milu da bude koordinator za mene, drugom recju – trebala je da kontaktira druge osobe da pomognu finansiranje posiljke kontejnera za Srbiju. Posto je bila koordinator za American Yugoslav Medical Society, onda je uspela da dobije tri hiljade i petstotina dolara (3.500$) za Pancevo a drugi su bili pojedinci – Srbi I Grci, koje je Mila kontaktirala i pitala za pomoc. A jedan je kontejner, odnosno transport kontejnera, placen od strane Drem Team koju je vodila g.-dja Lin Montgomeri – zena tadasnjeg americkog ambasadora u Beogradu. U biltenu KSU navode da je Mila postigla blisku saradnju sa g.-djom Montgomeri I njenim muzem, kao i sa tadasnjim ministrom zdravlja u Srbiji I da je tako uspela da posalje pomoc u Srbiji. Gospodja Montgomeri jeste dala cetiri hiljade dolara (4.000$) kako bi se poslao kontejner za Tirsovu bolnicu u Beograd. Ali tok novca je veoma zanimljiv koji cu ovde da opisem.
-Ja sam planirao put za Srbiju a Mila je planirala u isto vreme put za Beograd. Mi smo zajedno isli da se nadjemo sa ambasadorom g.-dinom Montgomeri. Tada sam mu ispricao da sam poslao trideset (30) vagona pomoci za Srbiju, da sam doveo veliki broj ranjenika na pro.-bono (besplatno) lecenje, da sam stipendirao decu i pravio razne godisnje izlete za decu kada sam im i kupovao novu odecu. Ja sam mu kazao da za sve navedeno imam dokaze na papirima a i video zapise. Ambasador Montgomeri je takodjer bio upoznat da sam uspeo da promenim zakon preko, tadasnjeg predsednika SAD, Klintona kada sam se sastao sa njim u Sakramentu a kada je u Beogradu tada bio ambasador g.-din Sorenson. Ambasador Montgomeri je bio mnogo impresioniran mojim radom I zeleo je da me upozna sa njegovom zenom g.-djom Lin a koja se takodje vodila humanitarnu organizaciju u Beogradu. Ona me je odmah pitala da li hocu da pomognem bolnici u Tirsovoj. Ja sam joj odgovorio da bih to ucinio vrlo rado. Onda me je ona pitala koliko kosta posiljka kontejnera brodom, a ja sam joj odgovorio cetiri hiljade dolara (4.000$). Odmah mi je trazila bancin racun u Kaliforniju da bi mi poslala cek. Posto nisam znao napamet, kazao sam joj da moram da pitam svoju suprugu Barbaru u Kaliforniji. Onda sam se setio da ujutru putujem za Banja Luku i pitao Milu Lazarevic da li ona moze da pozove moju zenu i zatrazi joj racun banke. Mila je kazala – nema problema. Umesto toga, ona je zvala Hellenic Medical Society u Njujorku a gde je ona bila koordinator i dala je racun banke u Njujorku od Hellenic Medical Society. Kada sam se vratio u Kaliforniju, cek jos nije stigao a proslo je vec oko petnaest (15) dana. Zvao sam Milu a ona mi kaze da je dala racun od Hellenic Medical Society. Ja sam je pitao zasto nisi zvala moju zenu, kao po dogovoru, za racun banke, a ona mi je odgovorila da ne zna sta znaci racun u banci, a rodjena je u americi gde ljudi samo placaju cekovima i kreditnim karticama. Od toga momenta mi je postala jako sumnjiva. Pitala me je da posaljem pismo na Hellenic Medical Society kako bi mi oni poslali cek, a koja je g.-dja Montgomeri namenila za Save Serbian Children. Tako da je ispalo da je cek pustila njima a ne meni i da je Mila uspela da dobije cek od g.-dje Montgomeri na ime Hellenic Medical Society, a da ja posle zamolim Hellenic Medical Society da mi posalju pomoc za kontejner kao da oni daju svoj novac. Tim cinom je htela da pokupi nekoliko poena i da se pohvali Hellenic Medical Society. Ali, kao sto vidite, da je cek istinski namenjen Hellenic Medical Society, nego je u sustini bio namenjen organizaciji Save Serbian Children a sto potvrdjuje e-mail koji ja posedujem od ambasadora Montgomeri primljenog 26.dec.2002. God u 2:20am, gde mi cestita novu godinu i da je jako zadovoljan sto je njegova zena pomogla sa njenim devojkama u slanju kontejnera.
Mila je poslala jedan kontejner od ovih osam koje je spremila organizacija Hellenic Medical Society i finansirala prevoz za bolnicu „Majka i dete“ u Beogradu. Preostalih 7 kontejnera sam ja licno spremio i poslao za Srbiju a gde su finansijski za prevoz ucestvovale Hellenic Medical Society, Yugoslav Medical Society, Dr. Zlatanic, Elias J. Kulukuhdis, Phosadelphia, Drem Team, Alex Bratic i Association of Serbian Women.
Ovo je jedan primer da u Srbiji lideri nisu znali ko je ko u dijaspori i ko sta radi nego su nekima pausalno davali odlikovanja.
A evo i jos jednog veoma zanimljivog primera da su humanitarne aktivnosti cak i svestenici zloupotrebljavali, a da takodjer tadasnji predsednik Republike Srpske Radovan Karadzic nije obracao paznju i nije znao ko je ko u dijaspori.
Predsednik Karadzic pise pismo medicinskom centru u Modestu I zahvaljuje se doktorima kao i ocu Radetu Stokicu gde navodi da je njegovom zaslugom doveden jedan broj ranjenika na lecenje u Kaliforniju. Pismo je pisano 14.maja.1994.godine. (bitno je da se zapamti ovaj datum). Otac Rade Stokic nije znao ni imena ranjenika dok mu ja, Milos Supica, nisam kazao da dovodim ranjenike u Kaliforniju na lecenje, od prilike, negde u maju mesecu. On je brze bolje kako bi prikupio neke poene, zloupotrebivsi moju informaciju njemu dato, Radovanu Karadzicu kazao da su ranjenici vec stigli sto je bila velika laz jer tada jos zakon u Beloj Kuci, za koji sam se licno zalagao, nije bio promenjen. Takodjer po prici nije nigde spomenuto da sam ja organizator i delom finansijer citavog projekta, nego ispada da je on sve organizovao. On je jedino organizovao jedan rucak za ranjenike i nekoliko doktora koji su lecili nase ranjenike. Takodjer je otac Rade Stokic dezinformisao Vladiku Nove Gracanice – Irineja, koji se u svom pismu, sastavljenog 9.maja.1994.godine, takodjer zahvaljuje bolnici u Modesto sto pmazu ranjenim osobama. A da je sve to jako smesno ukazuje podatak da sam ja, zahvaljujuci mom susretu sa tadasnjim predsednikom Klintonom u Sakramentu, uspeo da izmenim zakon tek dana 15.juna.1994. Godine i ja sam onda poceo sa dovodjenjem ranjenika. Pre tog datuma niko od srpskih ranjenika nije mogao da dodje na lecenje. Otac Rade nije cak ni imena doktora znao pa cak ni imena bolnica koji su ucestvovale u besplatnom lecenju, dok mu ja nisam kazao.
Ovo su primeri koliko su nasi ljudi u vrhu vlasti znali o dijaspori odnosno ko je ko i ko sta radi, ali izgleda da se to ni dan danas ne zna cim predlazu osobe koje nemaju nikakve veze i znanja o osobama u dijaspori, a kao sto je predlog za g.-dju Slavke Draskovic clana KSU, koja ako bude postavljena nece imati apsolutno nikakvog korisnog uticaja nego cak obrnuto. Ovakve slicne primere imam jos, ali ne bih da oduzimam Vase vreme.
Za sve navedeno posedujem originalnu pismenu dokumentaciju koju mogu da pruzim na uvid zainteresovanima.
Izvinjavam se zbog duzeg pisanja i oduzimanja Vaseg dragocenog vremena, ali se nadam da cete uzeti u obzir i moje misljenje kao i navedene primere..
S postovanjem i bratskim pozdravom
Milos Supica
osnivac Save Serbian Children
e-mail: directeffectusa@gmail.com
Vecina vodecih Srba u dijaspori su ili Miskovici ili djeca Miskovica – onih Miskovica izmedju dva svetska rata.
Epa hvala dragom Bogu da se i Milos posle tolikog vremena setio pa da kaze nesto sto je za svojih 20 godina humanitarnog rada dozivljavao. U stvari ovo je deo nepravde koja je njemu ucinjena. Milosa poznajem skoro 10 godina i jako dobro poznajem njegov rad. Cak je i mom gradu Boru pomogao poslavsi kontejner vrednosti od 110.000$ a da od mog grada nije dobio ni zahvalnicu. Iz tih razloga sam mu uvek govorio da treba da kaze stvari koji ljudi pod okriljem humanitarnih aktivnosti zloupotrebljavaju. Medjutim njemu je bilo samo vazno da se salje pomoc nasem narodu i nista vise. Zato mi je milo sto je makar jedan segment zloupotrebe opisao u njegovom pismu a ima ih jako mnogo u tim zloupotrebama su ukljuceni cak i nasi proslavljeni kosarkasi koji( cenim sve sto su u kosarci napravili i to koliko su nas puta obradovali)takodje pod okriljem humaitarnih aktivnosti slali jakne koje su kasnije od strane primaoca tih jakni, morale da budu spaljene jer je to bila sve stara garderoba koja je vecinom bila pocepana. I na kraju jos da dodam da je stvarno nefer jednom takvom velikanu kao sto je Milos Supice ne dodeliti zvanicno priznanje za njegova dela. Ukoliko to dijaspora ne ucini verovacu da je i njoj interes samo sticanje bogatstva a ne opste dobro srpskom narodu i Srbiji. Zivi mi bili.