Vladike i polemike ili Epoha svetih mirjana

0
1761
Nikola Veragić / Foto:Sonja Rakočević ( printscreen )

Neka svi traže Istinu, neka se svi trude da budu bliži izvornom učenju, neka svi iznose svoja mišljenja i znanja, ali kroz dijalog, a ne kroz polemiku (raspravu)

Ovo leto je, što se tiče političkih dešavanja u Srbiji, prilično dosadno. Pregovori na FPN nisu imali neki značaj, već su zaboravljeni. Međutim, u crkvenom životu stvari su više nego zanimljive i tu je bilo mnogo više aktivnosti i dinamike. Svaki dan se vode polemike, privatno i javno, u medijima i na pravoslavnim sajtovima. Pišu se tekstovi, pisma, odgovori na pisma, najavljuju se smene profesora bogoslovije, sada se najavljuje preispitivanje Ustava eparhija u SAD – i klirici i mirjani se dele u različite tabore, ali sve potiče u suštini sa najvišeg, episkopskog nivoa. Sveštenici i mirjani se uglavnom dele prema tome ko kog vladiku poštuju, a za kog vladiku misli da greši povodom nekog pitanja oko vere, ili odbrane KiM, ili saradnje sa režimom, ili ekumenistima. Kada vladike uđu u međusobnu polemiku, ili ozbiljan sukob, sveštenici i mirjani podržavaju svog vladiku, ili jednog od vladika, za kog misle da je u pravu, dok napadaju i vređaju drugog vladiku, za kog misle da greši. Episkopi sa takvim polemikama gube autoritet. Ne postoje jasne podele, niko nema većinu na svojoj strani, postoji više različitih grupa, a ne samo dve, između kojih treba da se izabere.

Na primer, svim iskrenim vernicima među pravoslavnim Srbima, Kosovo je podjednako u srcu, ali, za jednu grupu vernika, izdajnici su patrijarh Irinej i episkop bački Irinej, a patriota je episkop Atanasije, za drugu grupu vernika, izdajnik je episkop Atanasije, a Kosovo iskreno brani patrijarh Irinej, za treću grupu vernika su i patrijarh Irinej i episkop Atanasije izdajnici, dok je episkop Artemije jedini iskren i pravoveran, i ne samo što se tiče odbrane KiM. Postoji i grupa vernika koja i za vladiku Artemija kaže da je skrenuo sa puta, a ne samo patrijarh. Ali, kada patrijarha Irineja napadaju u listu Danas zbog toga što posetio Siriju, tj. Antiohijsku patrijaršiju, većina pravoslavaca će ga braniti od takvih napada.

Predsednik Sirije Bašar al Asad primio u Damasku visoku delegaciju SPC / Foto: SPC (printscreen)

Kada mitropolit Amfilohije brani SPC od milogoraca, svi su uz mitropolita, ali kada se pomene pitanje episkopa Artemija ili prepiska između patrijarha Irineja i episkopa Atanasija, prvi će za mitropolita Amfilohija reći da je izdajnik, isto kao i patrijarh Irinej, drugi će da napada episkopa Atanasija, treći će da hvale i episkopa Atanasija i mitropolita Amfilohija, a napadaće kao izdajnike patrijarha Irineja i episkopa bačkog Irineja, četvrti će da hvale samo patrijarha Irineja i episkopa bačkog Irineja, peti će kritikovati sve episkope… Sve je još zanimljivije kada se pomenu episkopi Maksim i Grigorije, kao učenici episkopa Atanasija, ili istočnoamerički episkop Irinej zajedno sa zapadnoameričkim episkopom Maksimom, u vezi spornog uređenja SPC na američkom kontinentu, posebno ako se ima u vidu da su među potpisnicima Apela za odbranu Kosova i Metohije i istočnoamerički episkop Irinej i zapadnoamerički episkop Maksim, kao i episkop novogračaničko-srednjezapadnoamerički Longin, i episkop raško-prizrenski Teodosije, i mitropolit Amfilohije, i episkop Atanasije, itd. Ili, većina će biti na strani episkopa kruševačkog Davida kada brani pravoslavno verovanje o nastanku sveta i čoveka, ali, episkopa Davida podržava i episkop bački Irinej, koga većina onih koji podržavaju episkopa Davida kritikuje povodom nekih drugih pitanja, a episkopa bačkog Irineja podržava patrijarh Irinej.

Da Vas podsetimo:  Prihvatanje mandata sa pokradenih izbora značilo bi izdaju građana i priznanje legitimiteta čitavog izbornog procesa

Izgleda kao da je postignuta sabornost – povodom odbrane KiM – među svim kliricima i mirjanima, ali, to samo tako izgleda, dok se ne pomene episkop Artemije, čiji je nedavni intervju za (zanimljivo) Beogradski glas, prenet i na Stanju stvari, na Stanju stvari bio najčitaniji, i verujem da većinu nije ostavio ravnodušnim. Da postoje podele pokazuje i odnos episkopa prema režimu, i prijem predsednika republike tokom zasedanja Sabora. Većina vernika je i dalje u SPC, a ne u Eparhiji raško-prizrenskoj u egzilu, ali većina ne pravi tako veliku razliku (imajući u vidu da su Artemija ostale vladike isključile iz SPC) između, sa jedne strane, episkopa Artemija, i sa druge strane, episkopa koji su ga isključili iz SPC i koji sada vode SPC, pošto vernici vide sve te polemike između episkopa (sada kada Artemije više nije u SPC), a znaju da je postojao i pritisak SAD i ostalih NATO država da SPC odustane od tužbe protiv NATO i da se sa KiM skloni episkop Artemije, a opet, isti ti episkopi koji su isključili episkopa Artemija iz SPC potpisali su Apel za odbranu Kosova i Metohije, kada su episkopa Teodosija režimski mediji napadali zbog njegovog stava oko KiM, svi vernici su bili na strani episkopa Teodosija, kao što su svi pravoslavni Srbi na strani mitropolita Amfilohija kada ga napadaju milogorci ili naprednjaci. Međutim, čim se pomenu neka druga pitanja, poput teorije evolucije, odnosa prema Carigradu i Moskvi, tj. ekumenizmu, papi i Kritskom saboru, odmah neko od njih postaje izdajnik i jeretik – za svakog od njih, neko misli da je izdajnik, ili da je pravoveran. Ali, ako smo dosledni, da li braća koja su u svađi, bez pokajanja i praštanja, smeju da se pričešćuju i da pričešćuju? Očigledno, episkopi su pravili greške, a to se odnosi i na episkopa Artemija. Velika je nepravda to što je vladika Artemije doživeo, ali je i on, pravio greške kada je doveo sebe u situaciju da svi budu protiv njega, jer ne postoje bezgrešni i savršeni ljudi. Svi su krivi za stanje u kojem se nalazi SPC, a najviše oni sa najviše crkvene hijerarhije – episkopi.

Intervju vladike Artemija / Foto: printscreen

Episkopa nema mnogo i oni se više nego dobro poznaju, decenijama. Neki od njih su bili učenici Sv. Justina Ćelijskog, većina je dobro upoznala patrijarha Pavla i oca Tadeja, imali su od koga da uče. Ali, kakvi su kao učenici? Šta će da kažu kada se pojave pred Sv. Justinom, patrijarhom Pavlom i ocem Tadejom, da ne pominjemo Sv. Savu? Episkopi zajedno rade i na bogoslovskim fakultetima, kao kolege profesori. Zašto episkop bački Irinej i zapadnoamerički episkop Maksim ne reše nesporazume na fakultetu, umesto što vode polemiku preko medija? Ako je neko među njima zaista jeretik i navodi studente bogoslovije na pogrešan put, zašto se to ne kaže otvoreno, i zašto se taj episkop ili više njih ne izbace sa fakulteta? Zašto patrijarh ne preseče i ne kaže da postoji jeres i ko je jeretik? Da li je to dekan PBF, episkop braničevski Ignatije, kako mnogi tvrde? Ako niko od episkopa nije jeretik, i ako ih ostali episkopi nazivaju braćom u Hristu, u čemu je tačno problem? Zašto se obračunavaju preko medija i zašto koriste teške reči, nedostojne episkopa i naslednika velikih svetitelja SPC? Zašto učenici Sv. Justina brukaju i ponižavaju svog učitelja? Da li ih je sramota zbog toga što su danas u takvoj svađi i zbog toga što su u međusobnu svađu uvukli i većinu vernika? Zar nam nije dosta podela koje stvaraju političke stranke, mafije i strane sile?

Da Vas podsetimo:  Dva dana pred izbore Zapad servira Srbiji konačnu ucenu – „Ohridski sporazum“ postaje sastavni deo tzv. pregovaračkog okvira i poglavlja 35

Šta da radimo ako međuljudski odnosi između episkopa postanu još gori? Verujem da ni u tom slučaju nije sve izgubljeno, pošto u našoj crkvi imamo dobre igumane, i bratstva i sestrinstva u manastirima, u kojima se čuva izvorno učenje i čista vera, u kojima postoje dobri međuljudski odnosi. Iz manastira mogu da dođu novi, bolji episkopi.

Sve što se sada dešava u SPC – pre svega na episkopskom nivou – pa se onda to prenosi i na niže nivoe crkvene hijerarhije i na mirjane koji redovno dolaze u crkvu i učestvuju u životu crkve, ali i na vernike koji zbog takvih stvari ne dolaze u crkvu (ali bi možda hteli), ne ide na dobro, i zaista postoji mogućnost da dođe do velikog raskola. Sa druge strane, lepo je videti da se posle toliko decenija Srbi svađaju zbog učenja svetih otaca i ko je verniji Sv. Justinu i Sv. Vladiki Nikolaju, a ne da se svađaju oko toga ko više voli Marksa, Lenjina, Trockog, Staljina, Tita, Rankovića… Možda i nije loše da se što više i klirika i mirjana uključi u sve te polemike i da svi međusobno razgovaraju, da se pišu pisma, tekstovi i knjige, da se čita i razgovara o veri i Crkvi na svakom koraku. Možda je to dobar način da Crkva ozdravi (npr. da nestane simonija) i da se narod opravoslavi. Malo je vernika koji su dobro proučili Sveto Pismo i spise svetih otaca, mnogi nikada ništa od toga nisu ni čitali. I među kliricima postoje ljudi koji nisu dobro proučili Sveto Pismo, koji ne žive asketski, pa su daleko od izvora vere. U suštini, polemika se vodi ko je bliži Istini i izvorima vere, ko više voli Crkvu, ko iskreno želi da brani Kosovo i Metohiju. Takva želja ne može da bude loša, i kroz to sukobljavanje mišljenja i znanja, možda neko može nešto da nauči i da preispita sebe. Dakle, sada je pitanje da li će to ljudi koristiti za samousavršavanje, ili će da prepravljaju Hristovo učenje prema svojim merama, pogledima, uverenjima, znanjima… i da stvaraju sekte.

Sabor SPC 2019. / Foto: SPC (printscreen)

Na kraju, to je dokaz da u Crkvi postoje i pluralizam mišljenja i sloboda govora. Na meti kritika je svako i prati se svačiji rad – od episkopa Jovana oko Jasenovca, mitropolita Porfirija oko Stepinca, preko patrijarha Irineja i saradnje SPC sa režimom, do rada episkopa u dijaspori, kritikuju se teološki radovi i knjige, a to znači da mnogo ljudi dosta piše, čita, razmišlja, to postaje važna tema, a toga nije bilo decenijama, možda i vekovima u našem narodu. Naravno, važno je da se to radi u hrišćanskom duhu, pa i onda kada se izbacuje zao čovek ili jeretik iz crkvene zajednice – uvek mora da se čini dobro – i „onima koji vas mrze“ (Mt. 5, 44). „Ako me ljubite, zapovesti moje držite“ (Jn. 14, 15).

Da Vas podsetimo:  Srbija će čuvati ćirilicu u muzeju umesto u javnom životu

Na to ukazuje i Vladan Ivković u tekstu Kuda vode srpski pravoslavni narod Amerike, kada piše: „Polemika će se nastaviti i vjerovatno zaoštriti… Tako se u troepiskopskom saopštenju potpisivanje internet peticija naziva protivnim pravoslavnom duhu, ali se ignoriše činjenica da je slične peticije potpisivao i pozivao da se potpišu i mitropolit Amfilohije. Valjda bi Amfilohija trebalo naučiti pravoslavlju, šta li… U isto vrijeme, nazivanje episkopa Maksima pogrdnim imenima zbog njegovog navodnog odobravanja darvinističke teorije evolucije takođe slabi moralno stanovište vjernika koji to čine. Slično važi i za štetnost rasprave o tome da li je episkop Irinej mason ili jezuita, ili još teže insinuacije koje mu se prebacuju. Bez čvrstih dokaza, blatimo i sebe i naše vjerske prvake“. Međutim, ne sme da se zaboravi da je, nakon pisma episkopa Kirila, održana proslava 800 godina autokefalnosti SPC u Los Anđelesu, gde su svetu arhijerejsku Liturgiju služili episkopi buenosajireski i južno-centralnoamerički Kirilo, iguman manastira Hilandar arhimandrit Metodije zapadnoamerički Maksim, istočnoamerički Irinej, diseldorfsko-nemački Grigorije, raško-prizrenski Teodosije, novogračaničko-srednjozapadnoamerički Longin… To znači da je episkop Kirilo imao priliku da lično reši sporne teme i nesporazume sa episkopima iz SAD, uz prisustvo igumana manastira Hilandar i ostalih episkopa. Nije se posle toga oglasio, pa možemo da pretpostavimo da su rešili problem. Ako su rešili problem, i sada su složni, onda ne treba vernici da ih dele. Ako episkop Kirilo i iguman Metodije veruju i više ništa ne prigovaraju episkopima Maksimu i Irineju, onda ni oni koji veruju episkopu Kirilu i igumanu Metodiju, ne treba da sumnjaju u episkope Maksima i Irineja, a još manje da ih nazivaju pogrdnim imenima.

Neka svi traže Istinu, neka se svi trude da budu bliži izvornom učenju, neka svi iznose svoja mišljenja i znanja, ali kroz dijalog, a ne kroz polemiku (raspravu). Kome nije jasna razlika između dijaloga (sabranosti u Logosu) i polemike, neka pročita sve što je Žarko Vidović pisao. Možda je vreme da se Žarko Vidović češće pominje i citira i da svaki pravoslavni Srbin dobro zna ko je bio Žarko Vidović, a kasnije da postane i deo opšte kulture. Možda, kako je napisao protojerej Andrej Tkačov, dolazi epoha svetih mirjana. Možda će sveti mirjani odbraniti Crkvu od njenog sveštenstva? Između mirjana koji žive u svetu i sami vode svoje bitke i čine podvige, i monaha koji žive u manastirima i sami vode svoje bitke i čine podvige, postoji neka sličnost. Možda će plemeniti ljudi (izuzetni pojedinci) među mirjanima i monasima, preporoditi Crkvu i obrazovati novu generaciju sveštenika i episkopa.

To je bela tačka u ovom crnilu. Možda episkopi nenamerno stvaraju uslove za održavanje velikog crkveno-narodnog sabora, na kome će se dovesti u pitanje njihovo dalje vođstvo i upravljanje SPC. Ako tako bude, sami su krivi. Neka tako bude, ako je to Božja volja. Ako episkopi postignu sabornost, onda narod treba da ih sledi u tome.

Nikola Veragić
Izvor: stanjestvari.com

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime