Vojna neutralnost Srbije je velika prevara

0
1488

Razoružavanje Srbije Foto Geto Srbija„Kao što je poznato, Srbija je vojno neutralna zemlja i neće se priklanjati ni jednom vojnom savezu…“

Ovo je fraza kojom srpski vlastodršci permanentno, po nalogu i na platformi politike svojih zapadnih mentora, zamajavaju i lažu narod punih osam godina. Od kada je naprednjačko-espeesovska marionetska družina preuzela kormilo srpskog Titanika, takva retorika je pojačana taman u skladu sa završnom fazom nezaustavljivog državnog i svenacionalnog brodoloma.

Fraza koja krije gorku istinu a to je, da je Srbija već dugo na kolenima na vojnom planu. A biti vojnički slab i neporepoznatljiv, navodno neutralan, pogotovu u 21.veku (da li nam primer Sirije nešto govori?), znači biti potpuno nemoćan i prepustiti se volji i ciljevima neprijatelja. I to upravo gledamo kroz poslednji čin briselske drame[i], u kojem nam zapadni „saveznici“ saopštavaju jasno i nedvosmisleno na kojih će nas trideset pet pregovaračkih vatri peći u povodu završetka procesa otimanja Kosova i Metohije (bez Gazivoda, podrazumeva se, kako nam saopštava neumoljivi premijer).

Da li bi se usudili da nam na ponižavajući način otimaju južnu pokrajinu da smo ostali vojnički jaki, sa snagama nekadašnje 3. Armije na obodima administrativne linije kao i u operativnoj dubini, i Kosmetskim odredom dole, na terenu? Uz to i u vojnom savezništvu, recimo, sa Rusijom?

Nikada.

Takozvana vojna neutralnost Srbije je lukava prevara sa teškim posledicama po državu i narod, najmanje po dva osnova – (1) kao pojam koji ne prepoznaje međunarodno pravo i (2) po svom sadržaju odnosno suštini koja je karakteriše.

Da se podsetimo, s kraja 2007.godine je doneta „Rezolucija Narodne skupštine o zaštiti suvereniteta, teritorijalnog integriteta i ustavnog poretka Republike Srbije“ [ii] (koja je nebrojeno puta pogažena do sada), gde u tački 6. (i nigde više, ni u jednom drugom nacionalnom dokumentu) doslovno stoji:

„Zbog ukupne uloge NATO-a, od protivpravnog bombardovanja Srbije bez odluke SB do Aneksa 11 odbačenog Ahtisarijevog plana, u kome se određuje da je NATO „konačan organ” vlasti u „nezavisnom Kosovu”, Narodna skupština donosi odluku o proglašavanju vojne neutralnosti Republike Srbije u odnosu na postojeće vojne saveze do eventualnog raspisivanja referenduma na kojem bi se donela konačna odluka po tom pitanju.“

Dakle, šta je uradila tadašnja Narodna skupština povodom usaglašenog predloga: Vlade Srbije (koju je predvodio u to vreme dr Vojislav Koštunica) i predsednika Republike (u liku i delu Borisa Tadića)?

Konstatovano je, nakon obelodanjivanja poznatog plana Martija Ahtisarija, da su nam glavni protivnici u očuvanju Kosmeta vodeće članice NATO i savez u celini, a zatim je, istovremeno, na krajnje volšeban način, i potpuno apsurdno ugrađena tačka o tzv. vojnoj neutralnosti, koju teorija i praksa međunarodnih odnosa i prava, jednostavno, ne poznaje. Na prvi pogled potpuno nepotrebno, međutim pozadina priče je vrlo interesantna.

Umesto da se donese odluka o momentalnom izlasku iz NATO programa „Partnerstvo za mir“ i s tim u vezi o udaljavanju iz sfere evroatlantskog uticaja, da se stave ad-akta do tada potpisani sporazumi sa alijansom i njenim članicama ponaosob (posebno sa SAD), zaustavi proces tzv. reformi sistema odbrane (potpunog uništenja vojnog potencijala Srbije) i okrene se bratskoj Rusiji i ostalim tradicionalnim saveznicima, zatim (i posebno) insistira na potpunoj primeni Rezolucije SB OUN 1244 – povratku naših vojno-policijskih snaga na prostor pokrajine, Narodna skupština je odlučila (makar simbolično i krajnje traljavo) da demonstrira kako nema nameru da Kosmet ikada vojnički brani. U trenucima kada je i najneobaveštenijima bilo jasno šta nam spremaju zapadni „prijatelji“.

Proglasiti vojnu neutralnost (takav pojam je protivan čak i zdravom razumu) u odnosu na dve strane, od kojih jedna neskriveno otima deo teritorije – a to je NATO, i one druge koja u međunarodnoj areni politički (i u gotovosti da i vojno ako je pozovemo) brani Kosmet u sastavu Srbije – Ruska federacija (i ostale slobodne zemlje kao što je Kina), nedvosmisleno potvrđuje šta se iza zavese želelo postići tzv. vojnom neutralnošću.

Da Vas podsetimo:  Koji su to Srbi “krivi“ što su spaljene mošti Svetog save

A želelo se ništa drugo do vešto i lukavo guranje pod tepih trajne okrenutosti evroatlantskom vojnom savezu i odbrana dostignutog nivoa „saradnje“, bez namere da se bilo šta u vezi sa tim menja.

Na stranu čak i to što je bilo krajnje nemoralno i nepošteno odlukom o vojnoj neutralnosti retorički potrpati sve strane u isti koš i staviti ih u jednaku ravan.

Vojnu neutralnost kao pojam i kao suštinu prevare, kao trenutni izlaz iz neprijatne situacije, su nam podmetnuli upravo NATO eksperti koji su vladali (i dalje vladaju) zemljom Srbijom.

Da li je Srbija od tada zaista vojno neutralna? Da li je tako nešto uopšte moguće prema međunarodnom pravu, posebno u 21. veku? Ko takav status u svetu priznaje i prepoznaje i da li obavezuje? Ima li sličnih primera u istoriji? Šta se želelo postići sadržajem tačke 6. gorespomenute Rezolucije (tačka koja još uvek važi i neprestano se, na našu tragediju, zloupotrebljava) i šta se zaista nameravalo sakriti?

Da li je moguće biti vojno neutralan a politički (diplomatski i međunarodnopravno, ugovorno) svrstan (a put u EU to jeste) i da li su ta dva procesa, odnosno stanja, odvojiva kroz nezavisne koloseke?

Jer, šta drugo predstavlja tvrdoglavo srljanje u EU kazamat kao i političko-vojni tzv. partnerski odnosi sa NATO, ako je potpuno jasno da te globalističke tvorevine, kao dve strane iste medalje, nameću članicama i kandidatima za članstvo, između ostalog, zajedničku bezbednosnu, odbrambenu i spoljnu politiku?

I u skladu sa tim brojne obaveze. Potpisani IPAP stadijum u okviru programa PzM implicitno potvrđuje da put u EU vodi preko NATO vojnih stepenica. Obaveze koje je Srbija kao kandidat za članstvo, upravo na bezbednosno-odbrambenom polju do sada najpedantnije i u celini izvršavala.

I ne samo da je reč o politici (i mlaćenju prazne slame) na raznoraznim forumima, konferencijama, seminarima, radionicama, na zajedničkim vojnim vežbama, u tzv. mirovnim i ostalim misijama, već i o vrlo prepoznatljivoj praksi i delanju, koje je usmereno zna se protivu koga i zarad kojih imperijalističkih ciljeva.

Srbija je sredinom te 2007.godine u vreme obelodanjivanja Ahtisarijevog plana, završila prvu fazu vojne „reforme“ tako što je, prema planovima NATO i pod neposrednim rukovođenjem eksperata tog saveza, praktično demontirala snažnu vojnu silu, obimne kapacitete i infrastrukturu, svodeći tako odbrambeni potencijal na simboličnu oružanu armadu pod potpunim uticajem evroatlantske soldateske, čime je nepovratno ugrožena vlastita odbrana, teritorijalni suverenitet i nezavisnost.

I pokrajinu Kosovo i Metohiju definitivno pustila niz vodu. Ili smo i dalje u dilemi da je zapadnim silama vojni faktor u ovom slučaju bio nebitan i ne na prvom mestu?

Od 110 hiljada boraca u miru i oko 450 hiljada u ratu koji nisu poklekli za vreme agresije 99-te, za nepunih šest godina dosmanlijski „stručnjaci“ su nas doveli (na papiru) do 20-tak i nešto hiljada ljudi u miru i ukupno nešto oko 70-tak hiljada u ratnim jedinicama, čime je stavljena tačkna na „i“. Posle snažnih armija, korpusa, divizija, koje su nas krasile i branile više od jednog veka, od jula 2007.godine naš su „ponos“ brigade i bataljoni. Jedinice koje i laici mogu izbrojati i postrojiti očas posla i koje, osim što šire „mir“ po svetu, ni za šta drugo i ne služe. A koštaju više nego ona velika, dokazana vojska.

I čemu čuđenje što je nezvanično već formirana vojska „Kosova“ pod okriljem NATO-a? I ne samo da je zaživela (jer nikada ratna OVK nije ni raspuštena), već je opasan protivnik i za ostatak juga Srbije – od Kuršumlije do Preševa. Ko će ih to zaustaviti? Podrazumeva se kada dođe vreme. A tu smo negde.

Da Vas podsetimo:  OVAJ UČITELJ OBOŽAVA DECU: Sam sredio učiniocu za svoje đake, postavio ormariće da ne vuku rančeve!

Da li se Srbija, nakon usvajanja Rezolucije o „odbrani“ Kosova i Metohije odrekla evroatlantskog puta, da li je promenila vojni smer u skladu sa proglašenom tzv. vojnom neutralnošću, da li je stornirala do tada usvojene procedure i standarde evroatlantskog vojnog saveza, da li je odlučila da zaustavi dalje vojno samorazaranje i da bar pokuša da vrati pogašene operativne sastave – korpuse i divizije i da vojno ponovo jača, da li je stavila do znanja da će, tako „neutralna“ (originalnije – neutralisana) vojnički, kada sazru uslovi (evo ih konačno!) braniti Kosmet?

Da li se bar zahvalila činovnicima Alijanse, smeštenim još od 2006.godine usred zgrade Ministarstva odbrane, iz sastava „Vojne kancelarije NATO za vezu“ i uputila ih, u skladu sa ustaljenom svetskom diplomatskom praksom, u Brisel i Napulj, onamo, odakle su i došli?

Naravno da ništa od toga srpski vlastodršci nisu uradili osim što su na par godina formalno usporili ranije planirane aktivnosti u sklopu NATO programa „Partnerstvo za mir“. Dakle, iz NATO obora se nije izašlo ni zvanično ni nezvanično. Niti su politički i vojni odnosi (u našem slučaju odnosi pretpostavljni – potčinjeni) poremećeni. Oni su vremenom jačali, dostizali svoj puni kapacitet, da bi dolaskom (dovođenjem) naprednjačke kamarile na vlast, poprimili obrise narkomanske zavisnosti.

E, to je bio onaj pravi (i jedini) razlog za uvođenje na mala vrata u teoriju i tužnu srpsku praksu, pojma – vojna neutralnost. Kako se Srbi (i svi ostali) ne bi dosetili. I vuk sit i ovce na broju. I bi tako – ili nas događaji nakon toga demantuju i govore nešto drugo?

Na kraju da vidimo u kratkim crtama šta važeće međunarodno (ratno) pravo [iii] kazuje o neutralnosti.

I da ponovimo – u međunarodnim odnosima od 17.veka, kada je čuveni holandski pravnik, pisac i humanista, Hugo Grocijus začeo „nauku o međunarodnom pravu“, sve do današnjih vremena, nije zabeleženo da je ikada postojala „vojna neutralnost“ neke države koja je istovremeno bila politički (ili na druge načine) svrstana na jednu, drugu ili neku treću (ratujuću ili potencijalno ratujuću) stranu i u skladu sa tim postupala.

Ovome valja dodati, jer je od presudne važnosti – međunarodno pravo (pa tako i važeća Povelja OUN kao i brojne konvencije, deklaracije i protokoli) i ne tretira, odnosno ne pridaje poseban značaj „neutralnosti“ kao takvoj u mirnodopskim uslovima, već se odredbe i tumačenja odnose na potencijalne ili ratne sukobe koji su u toku.

Postoje dve vrste „neutralnosti“. Jedna je „stalna neutralnost“ i ona znači da je država neutralna u aktuelnim oružanim sukobima, ali i u svim budućim oružanim sukobima do kojih tek može da dođe u budućnosti (primer Švajcarske kao jedine države u tom statusu). Drugi vrsta neutralnosti je „privremena neutralnost“ koja označava neutralnost države u odnosu na neki konkretan oružani sukob, koji je u toku. Ovaj status je privremen i zbog toga što ga država može menjati u toku oružanog sukoba (primer Italije u prvom, i SAD kako u prvom tako i u drugom svetskom ratu).

Za status neutralnosti, bilo „stalne“ ili „privremene“, međunarodne norme su eksplicitne – nije dovoljno da država sama proglasi svoju neutralnost, neophodno je da se sa takvim opredeljenjem saglase i ostale države-članice međunarodne zajednice. Osobito velike sile, stalne članice Saveta bezbednosti.

Ima li Srbija bilo kakav validan dokumenat i garancije u vezi sa proklamovanom vojnom (nepostojećom) neutralnošću?

Međunarodnim pravom je regulisano, između ostalog, da u svakom ratu, pored strana u sukobu, neke države ni na koji način ne učestvuju u oružanim sukobima. Te države se označavaju kao „neutralne države“ i njihova prava i obaveze su posebno uređeni pravilima međunarodnog prava. Dakle, ne „vojno neutralne“, već „neutralne države“, i ne samo vojni već i svi ostali državni kapaciteti u paketu.

Da Vas podsetimo:  Peti oktobar

Međunarodno pravo uglavnom na negativan način određuje sadržaj neutralnosti, propisujući šta sve „neutralna država“ ne sme da čini državama koje su u sukobu.

Neutralna država ne sme da dopusti korišćenje svoje teritorije za regrutovanje i opremanje jedinica oružanih snaga bilo koje strane u sukobu. Zabranjeni su prelaz trupa i transport municije ili drugih materijala za vojne potrebe ratujućih strana. Teritorija neutralne države ne može služiti za smeštaj uređaja za komunikacije ratujućih strana, niti se za takve komunikaccije mogu koristiti instalacije neutralne države.

Neutralna država je dužna da se uzdrži od bilo kakve vrste uticaja na bilo koju stranu u sukobu. Ona ne sme ni da im pomaže niti da im otežava položaj. Pri tome ona mora da se ponaša prema zaraćenim stranama na istovetan način – ono što zabranjuje jednoj strani mora da zabrani i drugoj, ili, ono što jednoj dopušta mora da dopusti i drugoj.

I, kako tumačiti napred navedene odredbe međunarodnog prava kroz prizmu nepostojeće vojne (i državne) neutralnosti Srbije, koja je, da tragikomedija bude kompletna, „oplemenjena“ veoma čvrstim (i obavezujućim) SOFA, IPAP i ostalim političko-vojnim sporazumima sa NATO savezom, kao i ugovornim „državnim partnerstvom“ sa američkom državom Ohajom, i nizom drugih tzv. evropskih i regionalnih vojnih i bezbednosnih pronatovskih „inicijativa“ i podsaveza, odnosno grupacija?

Gde je u svemu tome neutralnost (osobito vojna kao nepostojeća kategorija) ako se stvari posmatraju iz geopolitičke vizure i u odnosu na ostale strane u svetu, na prvom mestu u odnosu na Rusiju?

Nekoliko vežbi koje smo izveli sa Oružanim snagama Ruske Federacije i simbolično učešće na vojnoj paradi u Moskvi (naspram stotina vojnih aktivnosti sa članicama NATO), ne svedoče o bilo kakvoj vojnoj neutralnosti. Naprotiv. Posredi je uobičajena i mininalna međuarmijska praksa, koja se reguliše tzv. „godišnjim planovima bilateralne vojne saradnje“. Takve aktivnosti, inače, Vojska Srbije ostvaruje sa više desetina svetskih armija (mimo članica NATO-a), one su stvar stare vojno-diplomatske i ustaljene vojne tradicije u svetu, pa čak i prestiža, i ne prejudiciraju ništa više od toga. A pogotovu ne pitanja neutralnosti.

I šta ćemo kao država svrstana u evroatlantsku zajednicu (ne neutralna, dakle) činiti, kako ćemo se i kada prestrojiti na stvarnu neutralnost, i kako ćemo ispuniti važeće norme međunarodnog prava (a videli smo koji je to korpus obaveza i definisanog ponašanja), u vremenu u kojem je sasvim izvestan direktan oružani sukob između Rusije (i njenih iskrenih i poštenih saveznika kao što su Sirija, Iran, Kina…) s jedne i članica NATO-a predvođenih SAD-om i Velikom Britanijom (preko tzv. Islamske države i osobito Turske odnedavno) sa druge strane?

U konačnom, u odnosu na šta smo (vojno) neutralni? U odnosu na istinu i laž, pravdu i nepravdu?

Istina može biti samo jedna. I na toj strani je i pravda. Naša tzv. neutralnost je između laži i istine. Podjednako. I to nam je za ponos?

Onako kako smo vojno neutralni i u odnosu na obavezujuću vojničku odbranu, tačnije oslobađanje Kosova i Metohije. Bežali od toga ili ne, taj posao nas čeka.

Konačno dođosmo do one Pašićeve – nema nam spasa, ali propasti nećemo.

Samo da dočekamo da im leđa vidimo. A dočekaćemo.

Goran Jevtović

_____________

[i] http://www.nspm.rs/hronika/blic-sta-pise-u-briselskoj-pregovarackoj-platformi-za-kosovo-%E2%80%93-predaja-gazivoda-administrativniu-prelazi-postaju-granicni-napustae-statusne-neutralnosti.html

[ii] http://www.srbija.gov.rs/kosovo-metohija/index.php?id=80729

[iii] „Osnove međunarodnog prava i međunarodnog ratnog prava“, autor – prof. Dr Miodrag Starčević, Centar vojnih škola VJ, Generlaštabna škola, Beograd, 1998.godine.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime