Vreme je da se izađe na crtu

0
1270

Kada sam pre tri godine pisao o tome kako Srbija tone u diktaturu (ali onu u rukavicama), mnogi su mi se smejali i govorili kako preterujem. A sad? Sad ćutimo. A trebalo bi da izađemo na crtu.

Kome?

Jednostavno je: Onome ko uz svesrdnu pomoć Evropske unije, neograničeno i bez ikakvih prepreka odlučuje o životu i smrti, boljitku i bedi u Srbiji. I da se razumemo: ne mislim na jednu jedinu ličnost, ma koliko se svi sklanjali iza njega. Mislim na političku grupaciju koja je postala toliko osiona, da više i ne krije svoje namere da silom zadrži vlast.

KAKO MI SE „ZAHVALILA“ EVROPSKA UNIJA

Upravo zbog već pomenute svesrdne, neograničene i neskrivene podrške meni lično, a verujem i mnogim drugim državljanima ove zemlje, Evropska unija je učinila sve kako bi građanima Srbije zgadila ideju o EU. „Zahvalila“ mi se na svim onim željama da živim u demokratiji.

I ne, nemojte mi pričati kako Brisel i ostali centri evropske moći ne znaju šta se radi u Srbiji.

Dobro znaju.

I tolerišu.

Tolerišu dvostruke aršine. Tolerišu mlaćenje novinara. Tolerišu uterivanje straha građanima. Disciplinovanje neposlušnih. Ismevanje (kakve-takve) opozicije. Obesmišljavanje parlamenta. Drugačije, dragi moji, ne može da se nazove „sprečavanje incidenta na inauguraciji predsednika Republike Srbije“ koje se ogleda u hvatanju fotoreportera u čeličnu kragnu. Drugačije ne može da se nazove prebijanje demonstranata od strane policije nakon otvaranja poglavlja 23 i 24. Drugačije ne može da se zove gušenje štrajkova. Drugačije ne može da se nazove poruka Ane Brnabić da „istraživački novinari nemaju pravo da ispituju poreklo njene imovine“. Drugačije ne može da se nazove ono što naprednjaci i naprednjačke podguzne muve rade već godinama u skupštini Srbije, a što je eskaliralo usvajanjem budžeta za sledeću godinu i podnošenjem apsurdnih 3.000 amandmana od strane stranaka na vlasti.

Da Vas podsetimo:  Zalud nebo rasparate- Gospod dečje kolo vodi

Mala digresija: U normalnoj zemlji, kada bi stranka na vlasti dala 3.000 amandmana na zakon koji predlaže vlada te zemlje, premijer bi odmah podneo ostavku – jer bi to značilo da nema podršku. Ovde? Ovde se vladajuća stranka i njeni satrapi hvali glupošću.

Pre šest dana osetio sam se kao da mi je neko udario šamar „iz zaleta“, nakon što sam čuo informaciju da pola građana ove zemlje, prema rezultatima ankete koju je sproveo Biro za društvena istraživanja (BIRODI) smatra da danas nije pametno govoriti ono što mislite. 

Pre dva dana sam sa tugom u očima video da je sajt Otvoreni parlament obojen u crno. Zato što otvorenog parlamenta u Srbiji nema.

Iste večeri stigla je reakcija žene koja ne zna šta je demokratija, ali veoma dobro zna šta je laž, manipulacija, izmišljanje, pljuvanje i naročito – preletanje iz jedne u drugu političku opciju. Maje Gojković. Odluku nevladine organizacije CRTA da sajt Otvoreni parlament oboji u crno ona je prokomentarisala rečima „Neka se CRTA kandiduje na izborima i proveri svoju političku platformu“.

To isto su u raznim oblicima ponovila i tri potpresednika skupštine Srbije.

I ŠTA SAD? 

Sad možete da birate, dragi moji.

Možete da čekate da ovi na vlasti ispotpisuju sve ono što im Evropa traži (uključujući i to zloslutno poglavlje 30 u kom se od Srbije traži da dozvoli promet GMO proizvoda (hrane), raskine ugovore o slobodnoj trgovini i nametne sankcije Rusiji). Iskreno, ponekad mi se čini da – kad bi Evropska unija rekla – Srbija mora da se pocepa na 25 država i ne može više da postoji pod tim imenom – da bi aktuelni sastav u Nemanjinoj 11 zajedno sa ovim što stoluje na Andrićevom vencu odmah pohrlio da kaže „nema problema – pocepaćemo se. Benefiti će biti veći (kao što to reče Ljajić)“.

Da Vas podsetimo:  U ODNOSU NA VELIKO "MANJE", NIJE ZA ZANEMARIVANJE!

Možete  da se zalažete za bojkot i građansku neposlušnost. Ali, ta ideja ima neznatnu boljku: Hajde da pretpostavimo da se ljudi u Srbiji jednoglasno odluče da krenu u građansku neposlušnost.

Niko ne proizvodi. Niko ne radi. Niko ništa ne plaća (državi). Super? Država bi bila na kolenima?

A šta bi se desilo da (ne daj bože) nekom vašem – pozli? Morali biste da ga vodite kod lekara. Kog lekara kad ne rade? Hajde da pretpostavimo da pronađete lekara koji radi. I on kaže „moram da operišem ovog vašeg“. Kako da ga operiše kad ništa ne radi, pa samim tim i nema struje? I to da prevaziđete – morali biste da platite lekara (jer on je privatnik – oni jedino rade). Čime biste ga platili, kad ne radite, a samim tim nemate ni para u džepu?

U slučaju građanske neposlušnosti desilo bi vam se ono što se desilo u Pošti: Suspenzija neposlušnih, prijem poslušnih. Onih sa članskom kartom.

Dakle – opet izbori. Ili demonstracije.

Samo nemojte opet sa onom „svi su isti“. Znam, muka vam je starih istih lica. Gade vam se političari. Svi su vam isti. Hoćete nešto novo (ali ne znate baš šta). Upravo na to i računa aktuelna vlast. Baš je previše olinjao vic koji glasi:

  • Da li valja vlast?
  • Ne valja!
  • Hoćemo da ih menjamo? 
  • Hoćemo!
  • Pa za koga ćemo da glasamo?
  • Ni za koga!!!

Uozbiljite se. Molim vas. Samo malo fali da zaista bude kasno. I da oni što su otišli gledaju kako ovom predivnom zemljom vladaju oni koji bi i rođenog oca prodali, samo da im u džepu neki dinar ostane viška.

Aleksandar Bećić

www.kolumnista.com

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime