Jugoslavija osamdesetih – država sa oko dvadeset miliona stanovnika, polovinom radnika i poljoprivrednika, velikim brojem mladih raspetih između Mladine i Duge, između novog talasa i režima koji daje svoje posljednje znake života. Jugoslavija tada biješe sinonim za slobodu, ali u isto vrijeme i krizu. Za građane iz Rumunije, Poljske, Sovjetskog Saveza, Mađarske i Čehoslovačke, ova država je predstavljala ostvo oko kojeg su ajkule spremne ščepati sve izopštenike, disidente, slobodomisleće. Sloboda je pravo, a tada je bila ustupak vlasti u procesu liberalizacije i konačnog ostvarenja ciljeva zacrtanih u Drezdenu 1928. godine. Jugoslovenska inteligencija, a pogotovo ona srpska, tražila je sve više i jače slobodu misli i izražavanja. Pionir u tome je bila Srpska akademija nauka i umjetnosti, a odmah za njom i slovenačka. Dobrica Ćosić se u svom Odboru za odbranu slobode misli i izražavanja zalagao za puštanje na slobodu sve one inteligencije koja je mislila u najtežim vremenima sivila i crvene zastave. Tako je oslobođen i Alija Izetbegović koji se iza rešetaka našao nakon objavljivanja Islamske deklaracije.
Jugoslovenska kriza je nastajala postepeno, ali svakih nekoliko godina ona je eskalirala: prvi put propašću petoletke i 1968. izazvala sveopšti bunt zbog niskog standarda i lošeg tretiranja radnika, u tom periodu nastaje i novi dinar koji traje do poznatog konvertibilnog iz 1990. godine. Ovaj put je kriza izazvana posve nepotrebno. Loše ekonomske politike i neodgovornost dovele su državu na ivicu bankrota. Pretjerane mjere štednje i restrikcija samo su pogoršale stanje na makroekonomskom planu, a onom mikro dijelu da i ne govorimo. To nije omogućilo jednostavnu otplatu duga, inflacija je rasla, životni standard građana padao. I na sve to, režim koji je nekada bio oličen u monopolu Saveza komunista propada, razbija se u paramparčad na bezbroj strančica, ali samo nekoliko velikih nacionalističkih.
Na ivici ambisa jugoslovensko društvo je u ritmu muzike za ples štafetu mladosti zamijenilo bombom kašikarom, muziku novog talasa sa ehom krika i rafala. Bratoubilački rat je na pomolu, svi ga se boje, ali samo neki su spremni da brane planove skovane u Bonu, Vašingtonu i Beogradu.
U Jugoslaviji je postojalo šest republika, među njima bila je i Hrvatska. Kada je na njene zapadne granice, mokre i slane od mora, oslobodilačka srpska vojska u Prvom svjetskom ratu kročila, ona je bila sastavni dio Kraljevine SHS. I Dubrovnik sa svim svojim romansijerima, i Zagreb sa svim svojim političkim djelatnicima i nacionalističkim spavačima su bili ujedinjeni u želji da Hrvatska, bez jasnih granica jer državnosti prije nije imala, pripadne zajedničkoj državi. To je bio početak stvaranja hrvatske države. Onda kada je regent Aleksandar prihvatio Jugoslaviju, a jasno odbio Veliku Srbiju, napravio je civilizacijski pomak. Dok su sve okolne države, pa i građani same Srbije, smatrali boljom odlukom stvaranje Velike Srbije, on je odbio nacionalne težnje smatrajući narode dovoljno iscrpljenim amovima stranih sila pod čijom su jurisdikcijom vijekove proveli potlačeni i nipodaštavani. Ubrzo nakon, Hrvati su K. Jugoslaviju smatrali Velikom Srbijom iza „dobro osmišljenog plašta zajedništva“.
Stjepan Radić i njegova ideja razbijanja Jugoslavije potpuno se može porediti sa onom Tuđmanovom, ali imajmo samilosti prema njemu. On je bio tek prvi stadijum u razvitku Hrvatske. Nakon njegovog ubistva, na scenu dolazi hrvatski advokat Vlatko Maček, koji zajedno sa Dragišom Cvetkovićem vodi Jugoslaviju u ralje fašizma i nacizma. No trezveni narod, slobodomisleća rijeka ljudi, preplavila je ulice Beograda, pa čak i Splita, i pučem se usprotivila nacističkoj hegemoniji nad jugoslovenskim narodima.
Nakon propasti zamisli pojedinih hrvatskih političara, i početka Aprilskog rata, budi se teroristički pokret, pažljivo i dugo spreman u Mađarskoj, Italiji i Njemačkoj. Ustaše prave svoju državu, a na crnu listu stavljaju Srbe, Jevereje i Rome. Ne zato što su oni pobunjenici, niti zato što su politički protivnici, nego isključivo zato što su to što jesu po rođenju, suprotnost onom što Hitler naziva arijevskom rasom. I stradali smo užasno, pokrštavani i ubijani, kao nikada prije, a to je samo prvi dio sveobuhvatnog pojekta stvaranja jedne države na Balkanu. U SFRJ Hrvatska je opet ušla pobjednički, iz učešća na dvije strane kako kaže Stipe Mesić.
Nakon Hrvatskog proljeća i MASPOK-a koje su predvodile desničarske snage hrvatskog Saveza komunista, Savka Dabčević-Kučar i Miko Tripalo, bilo je sankcija, provizornih i letimičnih, čisto radi reda, ali kao ustupak tim snagama u Hrvatskoj i Sloveniji, nastala je konfederalna Jugoslavija Ustavom iz 1974. godine. Tada je Srbija optuživana za „etatizam, unitarizam i velikosrpski šovinizam“.
Hrvatska je osamdesetih godina, poput drugih republika SFRJ bila mirna i stabilna, prepuna mladih željnih slobode, ali i onih koji su budili iskru želje za nezavisnost. Protjerane snage, ostaci ustašnih soldateski, plaćenika i izvršilaca davno postavljenih ciljeva, kružile su oko bedema jugoslovenske granice. U Hrvatskoj, državi sa oko četiri i po miliona ljudi, Srbi su činili 12,15%.
Hrvatska i popis stanovništva iz 1991.
Sklad i jedinstvo života u Hrvatskoj, nova Hrvatska demokratska zajednica, koju je predvodio Franjo Tuđman, je vidjela kao prijetnju po hrvatsku nezavisnost, ali i ostvarenje jednog ili dva od tri „povjesno“ zacrtana cilja: Srbe pobiti, pokrstiti, protjerati, i tako stvoriti Hrvatsku bez tog naroda. Pobjedom nad Ustašama i uništenjem NDH, nije ni pobijeđena ni uništena ideja o realizaciji ovog plana. Ta ideja će živjeti u glavama bolesnih nacionalista dok god postoji srpska kuća na hrvatskoj teritoriji. Sve je odjednom postalo tako tmurno, i kao da je pripremano decenijama u nazad (a jeste), svo bratstvo i zajedništvo je nestalo na uniformama policije koja se šetkala velikim dijelom Hrvatske, na paravojnim formacijama koje su oružje dobijali preko Mađarske i služili za uništenje posljednjeg tračka one antifašističke doktrine koja je kovana punih pedeset godina. Zbor narodne garde, Hrvatska policija, i proustaška retorika glavešina u toj, još socijalističkoj republici, donijeli su vihor pobune iz nevjerovatno poznatog straha od ponavljanja istog filma u kom su srpske porodice bile glavne žrtve. Nema kuće i u najzabačenijem selu Krajine i Potkozarja da im neko u porodici nije pobijen. Nakon tih pustošenja, više ni svraka nije našla utočište u njima. Strah – on je najveći neprijatelj, ali i jedini alarm koji poziva na ustanak i pobunu protiv nečeg civilizacijski lošeg i dokazano zločinačkog.
Istorija se ponavljala nakon toliko, bar prividnih, godina mira, bratstva i jedinstva. Novim Ustavom Republike Hrvatske ukinuta je srpska etnička konstitutivnost u toj republici Jugoslavije, otpuštani su Srbi sa poslova na kojima su ostavili svoje najbolje godine, vršena je diskriminacija kao nikada prije. Sve je definitivno počelo. Nakon svega, ne isparava ni sjećanje na utakmicu, na sportski događaj u kome je fudbalnski teren pretvoren u gladijatorsku arenu. Tu nije bio jedan gladijator, niti jedan lav. Ovo je bila borba svih protiv svih.
Balvan revolucija se ne može smatrati revolucijom u klasičnom smislu, ali svakako monumentalnije zvuči kada se odbrana sopstvene kuće i porodice naziva tih imenom. Balvanima Like, Korduna, Banije, Dalmacije i Srijema, zaustavljeno je nadiranje nove policije Republike Hrvatske, jednonacionalne institucije iz koje su, za potrebe maltretiranja i nasilja nehrvatskog stanovništva, iskorišteni događaji poput nereda na Maksimiru.
Iako od kraja 1991, pa do 1995. godine veće teritorijalne promjene Republika Srpska Krajina nije prijavljivala, dešavali su se povremeni zločini, poput onog u selu Medak. Realizacijom operacije Medački džep, u kojoj je učestvovala u kandaska vojska prvi put nakon Korejskog rata, sela Divoselo, Čitluk i Počitelj, sravljena su sa zemljom, ubijeno je 46 vojnika RSK, 6 policajaca i 36 civila. Ovo je prvi sukob nakon dolaska snaga UNPROFOR-a na tu teritoriju.
Avgust 1995.
Avgust 1995.godine bio je po običaju topao mjesec, nastavak onih ljetnih mjeseci kada se po cesti samo pokoji listić prevrće na pakleno vrućem povjetarcu. Toliko je vruće i tmurno, sparno i nesnosno iznad kuća Krajine, da je posve normalno očekivati nešto što dosad svijet nije iscenirao bolje. Ni riječi zapisane u Ćopićevom remek-djelu, „Ne tuguj bronzana stražo“ nisu tako snažno opisivale ove događaje, koji će ljudima, cijelim porodicama, naraštajima, civilizaciji u cjelini promijeniti pogled na svijet.
Ćopić je napisao, pa to napisano urezao u misli Krajišnika koji su jedan za drugim, onako kako su mogli, kao u nekoj nepreglednoj hordi, hrlili ka slobodi, ka zemlji koja nije njihova:
„Viri Jovandeka iz vagona, nujan je nešto, pa nit mu se priča, nit mu je do ikakva društva. Evo, po drugi put ove godine gleda tu neobičnu zemlju, a ne zna šta da kaže: i jest zemlja i nije prava zemlja. Gdje je tu brdo pa da se popneš i pogledaš ide li nečija vojska, vidi li se dim u daljini, čuju li se topovi? Otkad zna za se, nemirni Krajišnik, graničar, pribojava se nevidovne napasti, ordija, buna i svakojakih nevolja, pa je bez prave osmatračnice slijep kao da je u vreću zavezan. – Pazi, šume ni za lijek! Jadna ti je zemlja bez šume. Kuda ćeš ako te natisne kakva nevolja, ako dođe do bježanije i gustoga? Nema u Banatu onoga: šuma ti mati, brda se vati. Kud ćeš ispred vojske, ispred vlasti? Zar u kukuruze ko dijete kad nešto skrivi?!”
Operacija Oluja je najslavnija pobjeda Hrvatske vojske, ostvarenje toliko dugo sanjanog sna, trofej sistematske borbe prethodnih godina. Ne, to nije pobjeda, niti motiv za veselje. Lako je, vrlo lako, fizički pobijediti nejačke starce, majke sa tek rođenom djecom, ratom i neprestanom borbom za opstanak iscrpljene muškarce. Da ih pobijedite u ljubavi prema svom grumenu zemlje, prema svojoj jabuci, krušci, svom klasu žita, svom kamenu dalmatinske vrleti nikada nećete.
U rano jutro 4. avgusta 1995. godine, dok je još vladao mrak, američke snage su bombardovale dva radara Vojske RSK, što je, tik pred početak najveće seobe Srba još od sedamnaestog vijeka predstavljalo snažan udaraca za snage odbrane. Hrvatska vojska je bila idealima motivisana i vojno dovoljno opremljena da otjera ili pobije 12% svog stanovništva druge vjere.
Hrvatska vojska je vrlo lako probijala obruče Vojske RSK napredovajući iz Zagreba, Karlovca, Splita, Gospića i Bjelovara. Tada je već bilo jasno šta slijedi. Svako srpsko selo bilo je primorano na bijeg, ostavljajući iza sebe kuće, štale, stoku, i sjećanje, koje je neizbrisivo. Napuštaju mjesto na kojem su proveli svoje djetinstvo, na kojem su uprkos nožu Ustaša opstali, i kog uprkos svemu neizmjerno vole, i voljeće više od bilo kakve vojvođanske ili šumadijske zemlje. Iza sebe, kolone traktora, konjskih kola, na kojima se prelamaju plač tek rođene djece, i tužbalice njihovih baka, ostavljaju sela u plamenu, svoje kuće koje gore nikad jače i nikad svjetlije. Taj plamen je njihova prošlost na ovim područjima, a ta prošlost nije dovoljno dobra za nove domaćine, dojučerašnje najbliže komšije. U Bosni i dalje bukti rat, Amerika i Njemačka zadaju svoje posljednje i odlučujuće udarce. Helmut Kol i Bil Klinton sa ozarenim osmjehom dočekuju svaki izvještaj sa Balkana. Sada konačno mogu da nazdrave, dok se sa HRT čuju melodije koje zahvaljuju Njemačkoj još jednom.
Strah i neizvjesnost sudbine ljude stavi u položaj u kom ne razmišljaju o sopstvenom životu, niti se trude u njemu da izvuku živu glavu. Idete negdje prvi put, spakovani, sa svim što imate vrijednim, a niti je ljetovanje niti povratak kući. Samo želite da ugledate tablični natpis, išaran, ali i dalje jasan, na kom piše Srbija. Padaju redom najvažniji gradovi RSK, nakon Svetog Roka, kninski pad je bio pitanje vremena. Vlast u Beogradu šuti, zaklela se na retoriku maslinove grančice o kojoj nije razmišljala tokom AB revolucija. Televizija Beograd prvi put spominje etničko čišćenje i pogrom tek u Dnevniku u 19 i 30.
Drugog dana zavijorila se hrvatska zastava na srednjovjekovnoj tvrđavi u Kninu i svima jasno poručila – Knin je pao. Pao je jer više nije imao svog stanovništva koji je u njemu nalazio dom i budućnost, pao je jer je krenula najveća soldateska protiv izmorenog stanovništva, dječice i staraca.
O ovom događaju u svojim memoarima, najvećim u Evropi, Dobrica Ćosić piše ovako:
„Srbima je u Ženevi 3.8. saopšten hrvatski ultimatum. Prvo, možete postati građani Hrvatske bez ikakvih posebnih prava; drugo, možete se iseliti, treće, možete biti ubijeni… I pošto Srbi nisu odmah pristali na prvi uslov, iduće zore, Hrvati su otvorili vatru iz nekoliko stotina svojih topova na srpke gradove. Ruše, pale, ubijaju, trijumfuju…A Milošević nastavlja da šuti.“
Dana 6.8. Krajina je konačno poražena. Iz nje je otišlo više od 250 000 Srba, ubijeno je 1196 civila i 742 vojnika. Banija, Kordun, Lika i dio Dalmacije, ostao je prazan, gradovi i sela u plamenu, i kako hrvatski političari kažu, Hrvatska je oslobođena.
Da je pravda spora i da ju pišu samo pobjednici, bez obzira na kakvim se pobjedama oni zasnivali, svjedoči i drugostepeno oslobađanje generala Ante Gotovine i Mladena Markača. Hag je svirepi progon srpskog stanovništva na očigled cijele svjetske javnosti, prikazao prvo kao udruženi zločinački poduhvat, a potom i kao potpuno legitimnu vojnu akciju.
I na kraju svega, ne tuguj bronzana stražo, budućnost ćeš pronaći i na novoj zemlji koju smatraš slobodom.
Autor: Srđan Radanović
izvor:http://pokreni.rs
