Odlukom da mu mediji u realnom vremenu prenose svaki korak u ovim obilascima sela i varoši, Vučić je dobio je i efekte koje je želio, i koje nije. Ali mu je rizik bio neophodan jer njegovi mediji imaju limit što se publike tiče, i potreban mu je prodor na mreže. Zato najvažniji efekat koji su njegovi timovi željeli da postignu je da on lično bude u centru pažnje – i u medijima, i na mrežama, i ne samo na jednoj, nego i na drugoj strani medijskog spektra.
Ideja o Pokretu za narod i državu nije zaživjela, a marketinški je potpuno propala u sudaru sa pojavom masovnog pokreta sa druge strane, studentsko narodne. Kult SNS kao stranke i organizacije daleko je od nekadašnjeg, čemu je objektivno i Vučić kumovao ponavljanjem priče ,,da bez njega ne mogu ništa“. A i da nije, već duže vrijeme nema tu ništa novo. Komunikacija SNS je postala previše agresivna, botovska, više liče na borbenu formaciju pretorijanskog karaktera nego na organizaciju koja je ranije dominirala korporativnim političkim marketingom. Za to vrijeme, sa druge strane pojavili su se ,,plenumi“ i ,,zborovi“. Uz sve napade i kritike, objektivne i neobjektivne, predstavljali su organizacionu novost, osveženje za antirežimsku stranu. I dobili pažnju građana i medijsku atraktivnost proizvodnjom velikog broja događaja: protesta, akcija, masovnih i manjih skupova, uz podršku stranaka koje su bezrezervno stale uz studentski pokret.
U takvoj situaciji u susret mogućim izborima, Vučić je očekivano sve karte stavio na totalni personalni marketing, očekujući da izvede medijsku hipnozu: da se prati svaki njegov pokret, grimasa, mimika, uzdah. Pa da se to onda dijeli, kritikuje, analizira, i tako redom, dok se vrijeme za kampanju (kad god izbori da budu) nemilice troši, i sa idejom da aktivnosti njegovih konkurenata budu na margini medijske optike.
Da li to znači da je sve u prenosima namješteno? Nije sve. Nema tog master mozga za kampanju koji može u prednost da pretvori raspravu sa babom oko para (dao sam – nisi dao), raspravu sa čičom oko mosta, i brojne kritike pa i optužbe koje su se u prenosu čule. Sem toga, kako je već primijećeno, čovjek nerijetko izgleda kao ,,gospodar gladi“ ili kralj iz feudalnog doba od čije milosti i volje zavisi seoski put ili mostić, u sred 2026. godine. Jedna od građanki postavila mu je pitanje: ,,Čemu služe ministri i svi ostali, ako vi želite ili morate sve da radite?“. I to je ključna tačka rizika, Ahilova peta ovakve AV kampanje. I ujedno šansa za antirežimski front predvođen studentskom listom, da na totalnu personalizaciju odgovori logikom zajednice. I logikom države. I da vrate u fokus sopstvene aktivnosti, a u kampanju na te teme, uključe medijski atraktivne ljude, koji imaju publiku, prodor i domet, ako misle da se suprotstave invaziji video isječaka Vučićevih nastupa.
Autor: Luka Radonjić
