Vučić i stranci sprečavaju formiranje velikog patriotskog bloka koji bi „oduvao“ režim!

0
1017

39rusija-srbija-696x415O stanju na srpskoj desnici, o Vučićevom režimu i medijskim manipulacijama, izborima u Crnoj Gori, Donaldu Trampu, i odnosima Srbije i Rusije, razgovarali smo sa dr Draganom Petrovićem.

Kako ste i čime se trenutno bavite? Vidimo na Vašim fejsbuk objavama dosta slika iz Rusije. Šta kažu Rusi na ove naše balkanske probleme?

– Pripremam za štampu deo svoje druge odbranjene doktorske disertacije „Jugoslovenska politička javnost i SSSR 1922-1941“, koji je dobio sredstva na Konkursu za naučne monografije Ministarstva prosvete i nauke pod naslovom „Kraljevina Jugoslavija i SSSR 1935-1941“. Takođe doterujem svoju treću (poslednju) doktorsku disertaciju „Francuska politika u Jugoslovenskoj krizi 1991-2000“ u oblasti Političkih nauka.

U Rusiji sam u ovoj kalendarskoj godini bio dva puta u maju (deset dana) i sada u septembru-oktobru (20 dana). Oba puta sam prvo učestvovao na međunarodnim naučnim skupovima koji su se odvijali na brodu koji je krstario po Volgi i obilazio niz mesta po srednjem i severnom Povoložju; dakle pored naučnog imali su i turistički karakter. Pored toga oba puta sam držao predavanja studentima u Nižnjem Novgorodu i Knjeginjinu – Nižnjenovgorodski državni univerzitet – Ekonomski fakultet. Sada u oktobru sam održao i predavanje na Moskovskom Univerzitetu.

Ruska intelektualna elita sa kojom sam imao prilike da kontaktiram je naklonjena Srbima, a mnogi se pitaju zašto smo u takvoj krizi zadnjih godina i zašto zvanični Beograd vodi tako konfuznu politiku. LJudi iz diplomatskog kora su odlično obavešteni i razumeju prilike. Kada je reč o običnom narodu on nas simpatiše, ali stepen informacija i saznanja oscilira, tako da čak postoje pojedine osobe koje samo znaju ko smo (pravoslavni Sloveni bliski njima Rusima), pa do toga da pažljivo u štampi i publikacijama prate istorijske i savremene događaje na Balkanu i poziciju Srba. No zajedničko za sve je opšta simpatija za Srbe na svim nivoima, bez obzira na društvenu poziciju, materijalni status i stepen obrazovanja, bar što se tiče etničkih Rusa koji predstavljaju oko 80% celokupnog stanovništva Ruske federacije.

Nedavno su bili izbori u Crnoj Gori. Srbija je optužena da se sa njene teritorije ubacila teroristička grupa, dakle posredno je Srbija optužena od strane Milovog režima da je izvoznik terorizma. Reakcija sa srpske strane je bila mlaka i nikakva, kako ovo komentarišete?

– Prvo hajdemo sa nespornim stvarima. Režim u Crnoj Gori koji je nesmenjiv već dve decenije apsolutne lične Đukanovićeve vlasti, (od podele DPS jeseni 1996., odnosno od inače krajnje sumnjive pobede na predsedničkim izborima Đukanovića u jesen 1997.) i pre toga još nešto manje od decenije u okviru tadašnjeg zajedničkog DPS sa Bulatovićem, – dakle ukupno tek nešto manje od tri decenije (januar 1989.) je Milo u kontinuitetu na vlasti.

Poslednjih godinu, dve, došao je u izuzetnu i višedimenzionalnu krizu svoje vladavine, dodatno nakon afere snimak, očiglednih i različitih zloupotreba, najdirektnijeg svrstavanja uz politiku SAD, praktično neobjavljenog rata Rusiji, ekonomskim problemima, gde je na prvom mestu prezaduženost države, napuštanje od strane višegodišnjeg koalicionog partnera Krivokapića. Đukanović uz sve te minuse pokušava ne samo da se mahinacijama zadrži na vlasti, već i da nelegitimnim sredstvima progura dve fundamentalne stvari koje bi definitivno dovele Crnu Goru u naručje atlantističke koncepcije i omogućavale i najmračnije koncepte ne samo brisanja milenijumskog srpskog identiteta, već i zatomljavanje preostalog dela srpskog naroda koji uz sve (genocidne?) pritiske još postoji u njoj. To je pokušaj uvlačenja Crne Gore u NATO van referenduma, gde bi po Đukanoviću zato bila dovoljna prosta većina u parlamentu, jer do one referendumske čak ni on ne bi mogao doći, imajući u vidu da ulazak u Alijansu ne podržavaju ni svi glasači DPS, i drugo nacrt zakona o verskim zajednicama koji je direktno uperen protiv esencije Mitropolije Crnogorsko-primorske odnosno Srpske pravoslavne crkve, koja se tim zamišljenim promenama želi razvlastiti kao ozbiljna i suverena crkvena organizacija, oduzeti joj najznačajniji deo imovine, udariti na njen identitet, i favorizovati fantomska i kanonski u svetu pravoslavnih hrišćana nepriznata tzv. Crnogorska pravoslavna crkva.

Režim u Beogradu, personifikovan u Vučiću, ništa nije činio sve ovo vreme da pomogne snažnoj opoziciji u Crnoj Gori, koja je najvećim svojim delom i prosrpska. Čak šta više sarađuje i pomaže Đukanovića. Recimo, kada su bili predsednički izbori pre dve godine u Crnoj Gori i tadašnja široka koalicija prosrpski Demos i njegov kandidat Lekić pokraden u inače potpuno izjednačenom rezultatu, za koga je režim tvrdio da ima minimalnu prednost i pobedu Vujanoviću, i nastala kriza nepriznavanjem od strane opozicije rezultata i demonstracija, zvanični Beograd je poslao ministra spoljnih poslova Mrkića da čestita Vujanoviću i Đukanoviću na pobedi, što je žalosno. Za vreme dramatičnih dešavanja u Crnoj Gori od jeseni prošle godine kada je Đukanović tukao demonstrante u izrazito masovnim protestima opozicije, kao u slučaju 24. oktobra, mediji u Srbiji su prećutkivali istinu i uopšte su slabo izveštavali odatle, da ne govorimo da nije davan nikakav prostor već samo tamne fragmentarne slike o opoziciji i stvarnim događajima tamo.

U tom pravcu najnovije događaje koje navodite, možemo posmatrati u okviru svega napred navedenog što ukazuje na sumnju u daljnju saradnju i podršku Vučića Đukanoviću. To se uklapa u opštu politiku zvaničnog Beograda pod Vučićem, ne samo prema nama u Srbiji, već i po pitanju nepodržavanja Referenduma u Srpskoj, politici prema Crnoj Gori, i što je posebna žalost i što sam mogao da se uverim kada sam pre mesec dana bio na severu Kosova i Metohije i prema KiM.

Nad Srbima u Crnoj Gori se sprovodi identitetski genocid, koji je po posledicama ravan fizičkom. Patriotska opozicija i pokreti u Srbiji su po tom pitanju mlaki gotovo kao i vlast, zašto je to tako?

– Vlast se prema tome katastrofalno ponaša, a slažem se sa Vama da se možda tek nešto korektnije drži tzv. „proevropski deo opozicije“ poput raznih frakcija bivše DS, dok je LDP još gori. Baš po tom pitanju sam imao jedan duel o dešavanjima u Crnoj Gori prošle sedmice na Kopernikus 1 sa članom Predsedništva te stranke izvesnim Žujovićem (nesretnik – navodno se izjašnjava kao Srbin iz Bijelog Polja, sada živi u Beogradu, a podržava antisrpskog Đukanovića i u okviru LDP vodi antisrpsku politiku u Srbiji, a kao iz četničke je porodice pa ga sada Čeda Jovanović gura u sve medije).

Da Vas podsetimo:  Preti li Srbiji prekid evropskih integracija

Međutim to se ne odnosi na dosadašnji DSS i na Dveri, kao ni na radikale i brojne patriotske organizacije koje nisu u Parlamentu, a njima je blizak najveći deo javnog mnjenja u Srbiji uprkos medijskoj dezinformaciji po ovom pitanju. To se može jedino tumačiti, dakle i ponašanje režima i samog Vučića pre svega, pojednostvljeno rečeno time da su im gazde iste, dakle kao i Đukanoviću, odnosno atlantistička politika, jer bi suverena vlast u Srbiji morala da vodi svakako drugačiju politiku prema Crnoj Gori, i u svakom slučaju ne bi smela da podržava ovaj antisrpski režim, koji je uz to i korumpiran, neefikasan i nedemokratičan, uz to što potkrada izbore i odavno je izgubio legitimnost.

Kako uopšte pomoći Srbima u Crnoj Gori?

– Dok se ne promeni vlast, jer zvanični Beograd mnogo toga može da učini, patriotske organizacije, potom pojedinci koji imaju neku ulogu u javnom životu (uz svu zatvorenost medija u Srbiji), ali i građani redom, mogu da daju neki svoj doprinos, svako na svoj način, uključujući internet makar u informisanju javnosti. Ja sam pisao za Svedok i neke druge listove o ovoj temi u protekloj godini od kako se kriza u Crnoj Gori dodatno rasplamsala (ranije takođe, između ostalog i u naučnoj sferi, izdvojiću knjigu objavljenu sa kolegom Stankovićem još 2006, „Zajednička država Srbije i Crne Gore“, Instituta za političke studije, gde smo prezentovali strateške razloge za zajedničku državu koji i danas postoje za ove dve tradicionalne srpske države, čak i ako zanemarimo da smo jedan narod, a i u mnogim drugim mojim radovima i knjigama to pitanje je tretirano, između ostalog i u „Geopolitici Balkana“, (Institut za međunarodnu politiku i privredu, 2014).

Gostovao sam više puta na Srpskoj TV u Podgorici, evo i sada pre mesec dana u njenoj najglednijoj emisiji „Ogledalo“ uživo kod LJubice Gojković, da na taj način makar pokušamo da prebrodimo malo ovu veliku prazninu, ili bolje reći tamnu mrlju koju po ovom važnom pitanju stvaraju blokirani mediji u Srbiji i informišemo javnost o čemu se radi. Učestvovao sam sa intelektualcima iz svih krajeva Srpstva u seriji tribina u Crnoj Gori, recimo 2011., oko popisa, gde je režim ukrao potom nekoliko procenata, ali se srpska Crna Gora istakla i tom prilikom, jer se uz sve blokade i pritiske oko jedne trećine građana izjasnilo da su Srbi, a polovina svih građana u zemlji, ili dve trećine svih pravoslavnih i dalje je istaklo tada da govore srpskim jezikom (a ne novostvorenim crnogorskim koji je isključivo politička kategorija) i da su vernici Miotropolije Crnogorsko-primorske, dakle Srpske pravoslavne crkve, a ne fantomske CPC. Redovno pišem i objavljujem tekstove, a to čini i deo društvene elite iz Srbije i Republike Srpske na crnogorskim opozicionim portalima i medijima, poput lista Dan, portala IN4S i dr. Opozicione političke stranke, različita udruženja imaju daleko veće mogućnosti od pojedinaca.

Da li postoji mogućnost ujedinjenja srpske patriotske opozicije i kakvu budućnost predviđate srpskim patriotskim pokretima i partijama, s obzirom da su podeljeni između interesa Vučićevog SNS-a i interesa liberalne proevropske opozicije „žutih“?

– Potrebno je da se formira nova organizacija koja bi artikulisala interese dobrog, u perspektivi najvećeg dela biračkog tela u Srbiji koje je ovom podelom-raspadom DSS dodatno upražnjeno. Bez toga ni ovi izlasci iz stranke nemaju nikakav smisao u pogledu ukupne borbe protiv loše vlasti, jer ako nema alternative građanima u pogledu dalje primene neoliberalne ekonomije, predaje i severa KiM, puzanja nekritičkog ka EU, uvođenja NATO u Srbiju, dakle svega onoga što primenjuje u praksi Vučićev režim, a čemu se odlučno ili čak nikako ne suprotstavlja ostatak vlasti i deo tzv. «proevropske opozicije», koja je uopšte svrha svih nas u političkom životu i čak javnoj sferi, ako ne možemo da ponudimo alternativu građanima. Samo da kritikujemo režim? Mora biti kreativnosti i ponuditi kvalitetnu alternativu.

Uskoro će Američki izbori, Srbi su se većinom opredelili za Donalda Trampa, barem ovde u Srbiji. Da li Tramp može biti nešto novo ako pobedi na izborima i šta bi njegova vladavina donela balkanskim prostorima?

– Uz sve nepredvidivosti u politici, jasno je da je Donald Tramp svakako bolji kandidat za srpske interese, ali i za svetski mir i ravnotežu, od Hilari Klinton. No upravo zato je veći deo američke administracije, medijske i finansijske elite uz Klintonovu. U američkim izborima do sada uz male izuzetke, upravo kao i u sličnom dvopartijskom sistemu u Britaniji, demokratija je zapravo bila jedna vrsta medijskog karnevala, bez većih šansi za ozbiljnu promenu politike zemlje, naročito na spoljnjem pravcu. Sada se čini da je ovo prvi put da su razlike geopolitičkog opredeljenja dva predsednička kandidata tako izražene, pa je i ulog u izborima za interese čitave Planete daleko veći. 483208412-real-estate-tycoon-donald-trump-flashes-the-thumbs-up-jpg-crop-promo-xlarge2Pobeda Trampa bi zaista bila, ako ništa drugo, onda malo olakšanje i predah za dobar deo čovečanstva, jer ne treba zaboraviti agresivnost američke politike počevši od direktnih vojnih „intervencija“, programiranih državnih udara i obojenih revolucija, finansiranje paralelnih centara moći u mnogim zemljama sveta, nametanje medijskog monopola i jednostranosti, debilizacije putem medijske blokade dobrog dela čovečanstva, mešanje u izborni proces drugih zemalja, što je direktno menjanje i izvitoperivanje volje demokratije, za šta se kao Amerikanci javno zalažu i dr. Tu treba dodati i zloupotrebu dolara kao sredstva plaćanja i uticaja u najvažnijim finansijskim svetskim telima za američke interese, te činjenicu da Vašington više ulaže u vojsku nego sedam-osam sila odmah iza nje, dakle od drugog do devetog mesta u hijerarhiji ulaganja u vojne rashode na svetskom nivou. Gotovo svi ovi oblici direktnog pritiska, vojnih intervencija, i drugih, nešto suptilnijih oblika pritiska su primenjeni i primenjuju se protiv srpskog naroda od strane Amerike u poslednjih četvrt veka.

Ko je kriv za rasulo na srpskoj desnici, odnosno među patriotskim strankama. Videli smo kako su nedavno iz DSS-a izbačeni mnogi ljudi između ostalih i Sanda Rašković Ivić koja je uvela DSS u parlament?

– Igra Vučića i čitavog mekookupacionog aparata, dakle nama najnenaklonjenijih sila čiji je on eksponent je jasna: Režim na jedan prilično suptilan i relativno zamaskiran način sprovodi strateške tačke naše destrukcije, po napred navedenim, a i brojnim drugim pitanjima, a da u isto vreme se razara pomoću različitih struktura upravo patriotska opozicija koja za razliku od tzv. „proevropske“ nije pod kontrolom tih stranih sila. Kada je uz sve blokade i nameštaljke koalicija DSS-Dveri prošla cenzus, gde sam i sam bio na poslaničkoj listi i podržavao je koliko god sam mogao dolazi do puča programiranog u DSS, preuzimanja stranke, koja se ovih dana i bukvalno raspada. Ovo je u isto vreme prilika da se od velikog materijala koji je napustio i napušta ostatke DSS formira jedna stranka ili jedinstven blok, a gde su kompletno značajni Kosovski odbori na čelu sa Markom Jakšićem i Slavišom Ristićem, ali i svi oni drugi širom Srbije, naravno i sa Sandom i Đorđem Vukadinovićem (uz ova tri poslanika moguće je da bi se još dvoje priključilo tako bi se mogao formirati poslanički klub), te uz veliki deo ljudi koji programski teži ovom polu, a u krajnjoj liniji to je opcija koju bi u srednjem roku, ako se konstituiše podržalo daleko više od polovine biračkog tela u Srbiji. 534Oni koji su protiv daljnje primene pogubne neoliberalne ekonomije, antisocijalnog zakonodavstva, preko operacionalizacije Briselskog sporazuma predaje i severa KiM, nekritičkog puzanja ka EU, uvođenje NATO u Srbiju, blokade medija, migrantskog problema i readmisije koji mogu ugroziti i u srednjem roku sa ovako marionetskom vladom demografsku strukturu zemlje (između ostalog svake godine nam oko 35000 ljudi više umre nego što se rodi, a dva puta po toliko napusti zemlju). Od sledeće kalendarske godine ako se ništa ne promeni stranci će moći i zvanično da kupuju naše zemljište, pa je poslednji trenutak da se nešto uradi. Tu bi se priključio u jedinstveni front – veliki broj patriotskih i srodnih organizacija i udruženja, što je iznutra izblokirano uoči izbora, što zbog ove frakcije koja je preuzela DSS (predsednik komisije za pridruživanje u koaliciju DSS-Dveri je bio Maršićanin, a drugi član Ivanović, daleko od toga da su oni jedini krivci što do dogovora ni sa jednom organizacijom nije došlo, ali nisu se mnogo trudili) pa je neverovatno da koalicija DSS-Dveri nije pojačana čak ni sa jakim udruženjima veterana ratnih, invalida, udruženja Srba poreklom preko Drine i dr., što bi je svakako daleko ojačalo.

Da Vas podsetimo:  Šta je preduzeto kako bi školska godina počela i odvijala se bezbedno?

To je grudva snega koja, ako bi se zakotrljala, odnela bi i u srednjem roku režim i sve ove tzv. proevropske stranke, koje zajedno imaju 99,9 % medija, uticaj u koruptivnom delu „elite“, ali po prirodi stvari, posebno ako bi se uspostavio kontakt sa sve nezadovoljnijim masama, kojima se više ne može upravljati dezinformacijama i debilizacijama. Dakle taj patriotski savez sa kvalitetnim i nekompromitovanim uspešnim predstavicima elite (koja je u javnoj sferi skrajnuta od kompradora) i ovako razrađenim ekonomskim, socijalnim i državnim programom, bez obaveze prema nama najnenaklonjenijim silama, bi reflektovao na najveći deo biračkog tela i u srednjem, a posebno dužem roku. To znaju i režim i stranci i zato smo izloženi tako žestokim pritiscima, medijskom blokadom i igrama različitih službi koje ovde vršljaju.

Koliko je realna opasnost od Trećeg svetskog rata i da li Rusija ima kapacitet da se suprotstavi NATO alijansi?

Do Trećeg svetskog rata nije moguće doći, zbog približnog pariteta nuklearnog i drugog oružja za masovno uništenje SAD i Rusije. Sa kolegom Stojanovićem autor sam verovatno najozbiljnije studije na tu temu na srpskim prostorima, “Ravnoteža nuklearne moći SAD i Rusije“ (objavljena 2012. kao naučna monografija), koja pokazuje da ovaj sukob nije moguć iz vojno–tehničkih razloga, odnosno ako bi do njega i došlo u nekom teško predvidljivom zapletu iracionalnosti, da pobednika ne bi bilo, i da faktički od Planete ne bi nakon toga mnogo ostalo, a sami učesnici ovog rata, dve velike sile bi praktično nestale. Sa druge strane nadmetanje i zaoštravanje odnosa ovih sila, bi se moglo manifestovati u ratovima lokalnog tipa bez njihovog direktnog obostranog učestvovanja, zahlađivanjem odnosa, sve do novog „Hladnog rata“ u ekstremnoj situaciji.

Da li možda planirate da se politički angažujete u Srbiji i uz koju bi partiju u tom slučlaju stali?

– Već sam rekao da je sada trenutak da se formira nešto novo i kako bi to izgledalo. Tu bi svaki iskreni pojedinac kojem je opstanak zemlje i pokoljenja bitan i to stavlja iznad najličnijih interesa dobrodošao. Najteži je početak, ali ovako programsko rasturanje DSS rađa mogućnost da se u tom programiranom brodolomu sakupe delovi, i zajedno sa drugim brojnim koji su nezadovoljni zbog propadanjem zemlje, potom udruživanjem više drugih postojećih organizacija, stvori jedinstvena snaga o kojoj sam napred govorio. To nije nešto što ćete čuti da se dešava na bilo kojoj od televizija, vidim da režim ukida čak i emisije na TV Most; prošle godine su kupljene poslednje lokalne televizije od kompradora i stranaca i one više nisu u službi naroda već igraju igru debilizacije i dezinformacije kao i ove sa nacionalnom frekvencijom.

Da Vas podsetimo:  Jasenovcem ne smiju da se bave diletanti

Verbić je dao u tehničkoj vladi novi pravilnik za naučne radnike, po kome ako ne objavite na američkoj naučnoj listi, čak i u društvenim naukama, možete izgubiti posao. Dakle pritisci su totalni i mali broj ljudi iz tzv. „elite“ može sada biti iz egzistencijalnih i drugih razloga uz svoj narod i povesti odlučnu borbu za njegov spas, koja ponavljam, može se još voditi u parlamentarnoj sferi, bez obzira na neravnopravnosti u tom pravcu. Za vreme Drugog svetskog rata, nacisti su u okupiranom Kijevu zakazali javnu utakmicu između preživelih i preostalih igrača Dinama iz Kijeva i okupacionog aparata – fudbalera Vermahta, SS, Gestapoa, i igrača iz drugih fašističkih zemalja satelita. Igrači Dinama su igrali bosi, a tim okupatora u čizmama, sudija je bio Esesovac, ali su igrači Dinama pobedili na kraju.

Mislim da je i ovde takva šansa, uslovi neravnopravni u svemu, računajući i brojanje listića, ali moramo krenuti. Ja lično mogu da potučem u otvorenoj emisiji i debati bilo kog predstavika režima i stručnjaka argumentima u političko-ekonomskim i društvenim temama, zato sam i na spisku onih koji se nikako ne mogu pojaviti ni na jednoj televiziji sa nacionalnom frekvencijom. Ali od stotina emisija koje postoje na JuTjubu, vidim da se svaki dan puštaju bukvalno stare emisije pod novim naslovima u kojima sam nastupao; i jedan broj drugih intelektualaca, kritičara režima, na sličan način se na brojnim portalima i JuTjub kanalima objavljuje, i to izaziva sasvim veliku gledanost. Kada se, na recimo internet televiziji „Balkan info“, pojave i kritičari režima koji su poput mene izuzeti poslednjih godina od televizija sa nacionalnom frekvencijom, i neki predstavnici režima, ovi drugi i njihove emisije su na dnu gledanosti na JuTjubu, a ovi prvi u vrhu. Da li to znači da se u glavnim medijima pojavljuje treća postava stručnjaka i ljudi iz javnosti? Moguće, delom, a drugo, narod je željan različitog mišljenja i debate koje na žalost nema (izuzev karikaturalnog rijalitija, ali ne i ozbiljne emisije na važne teme) u televizijama sa nacionalnom, pa čak zadnjih godinu dve i na regionalnom i lokalnom nivou.

Šta je danas srpski patriotizam?

– Spremnost da se uradi bilo šta da se udare klipovi mašini koju čini vlast i njeni strani nalogodavci, od kojih je na primer Bler samo čovek zadužen za neke organizacione elemente i formu. Ukoliko to ne zaustavimo, suočavamo se i u srednjem roku sa destrukcijom zemlje i naroda, a u dužem roku i mogućnosti nestanka. U tom pravcu bi svako morao shodno svojim mogućnostima nešto da uradi, a pripadnici režima bar za početak da se zamisle.

Jer bez obzira što svako od nas ima svoj profesionalni, lični život i individualitet, ako ne reaguje sada vrlo konkretno, saučestvovao je u destrukciji i poništavanju svog naroda i zemlje, koju u prethodnom milenijumu mi Srbi nismo dozvoljavali u tom stepenu i u daleko težim okolnostima. Današnja nominalna industrijska proizvodnja nakon šesnaest godina neoliberalnih „reformi“ je nešto iznad trećine one od pre četvrt veka, a i u najudaljenijoj varošici u Srbiji, paralelno sa pedantnim uništenjem industrije i čak važnijih grana čitave privrede, neko je otvorio Slot, kazino, sportsku prognozu i druge vidove kocke, i devojke piju alkohol što je nezabeleženo, a svi drugi vidovi patologije su u porastu, naravno ne i u medijima gde vlada „Diznilend“. Naša spoljna zaduženost je bila oko 8 milijardi evra kada je propao neoliberalizam u svetu septembra 2008., što je vremenski približno početak Cvetkovićeve vlade i primene SSP sa Evropskom unijom. Međutim kako mi upravo od tada nastavljamo da primenjujemo neoliberalni koncept, naš spoljni dug skače sredinom 2012., kad dolaze naprednjaci na vlast na 17 milijardi evra, a za ove četiri godine je porastao na preko 27 milijardi evra, iako premijer i ministri svaki dan u medijima pričaju bajke.

Patriotizam je da se kaže da je Car go, i da ovaj put vodi u totalni krah, zbog Srbije koja je starija od nas i treba da nas nadživi, i zbog naše i druge dece za koje to isto bi trebalo da važi. Poslednji trenutak.

Dr Dragan Petrović, diplomirao je na četiri fakulteta u okviru državnog Univerziteta u Beogradu, na kojima je prethodno paralelno studirao i to: na Ekonomskom (1999), na Sociologiji (2000), na Istoriji (2000) i na Političkim naukama (2002). Završio je Postdiplomske studije na Geografskom fakultetu u Beogradu, na odseku Ekonomska geografija i odbranio magistarsku tezu «Razvoj i razmeštaj industrije Beograda u XIX i XX veku» 2003. godine. Završio je Postdiplomske studije na Fakultetu političkih nauka u Beogradu, odsek Međunarodni odnosi i odbranio je magistarsku tezu «Francusko–jugoslovenski odnosi u vreme Alžirskog rata 1952-1964.» 2008. godine. Doktorirao je na Prirodno matematičkom fakultetu u Novom Sadu, oblast Politička geografija 2007. godine sa temom disertacije «Rusija na početku HHI veka – geopolitička analiza» i na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, na Istoriji, oblast Istorija Jugoslavije 2015, sa temom disertacije «Jugoslovenska politička javnost i SSSR 1922-1941». Stalno je zaposlen u Institutu za međunarodnu politiku i privredu u Beogradu, kao Viši naučni saradnik, gde se pored celine međunarodnih odnosa bavi posebno Rusijom i postsovjetskim prostorom kao primarnom oblašću, a potom i Francuskom. Pre toga više godina radio u Institutu za političke studije gde se bavio političkim sistemom (domaćim i međunarodnim), međunarodnim političkim odnosima i političkom, ekonomskom i kulturnom istorijom. Do sada je objavio trideset jednu naučnu knjigu u Srbiji i dve u inostranstvu, kao i više od stotinu naučnih radova u međunarodnim i domaćim zbnornicima, naučnim časopisima i leksikografskim enciklopedijskim odrednicama. Petrović je gostujući profesor na državnom Univerzitetu u Nižnjem Novgorodu, (Rusija), na Inženjersko-ekonomskom univerzitetu (Nižegorodskiй inžernerno-эkonomičeskiй universitet NGIЭU), a držao je predavanja po pozivu i na moskovskom MNЭPU Univerzitetu i u nastavi na više fakulteta u Beogradu.

Dragan Petrović

Početna

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime