Vučiću, zašto (ne) pada sneg?

0
1193

U nedavnom intervjuu Frankfurtskim novinama, Prvi potpredsednik (P.p) je bez ikakvog ustezanja dobrano izogovarao Srbe, svakako na radost Nemaca, da bi, između ostalog, objasnio kako je postupno od fanatičnog Srbina postao Evrofanatik, blagodareći tome što je uvideo svoju raniju grešku idući za Šešeljem.

Žalio se i kako „svi žele da rade u državnoj službi“, prelazeći preko jedne notorne istine, da su svi ti u državnoj službi ponameštani od strane vladajućih stranaka, i kako su se one menjale na vlasti tako se i broj ponameštanih nagomilavao, što je urušio dobrim delom državni budžet.

Nekada je svaka stranka imala svoj činovnički proletarijat, koji bi sa promenom stranke na vlasti bio zamenjivan. Sad se to ne čini, jer mada su činovnici najčešće skupljani sa ulice, nisu ih mogli otpuštati kad bi njihova stranka pala, jer su ti sa ulice naučili koliko toliko da rade, pa su se bojali da njihovi, takođe sa ulice, koje su morali da uvedu u državnu službu, ne zaustave potpuno rad.

U nastavku intervjua P.p. se žalio kako smo „izgubili preduzetnički duh i sada moramo da ga probudimo i podstičemo“

Naravno, nije pomenuo sebe, kako je zbog svoje neukosti bio prinuđen da dovede četiri inostrana savetnika, od kojih će jedan sada postati šef NATO pakta, što će svakako imati nekih posledica po njega i po Srbiju, ako ostane na vlasti.

„Kada je pao Berlinski zid 1989, i kada se svet promenio (?!) . mi, Srbi, nismo shvatili šta to znači. Evropska ideja je sazrela, ali mi to nismo videli.“

TurlakovOčigledno da nismo, jer da smo videli, u tom rušenju bismo nazreli stvaranje velike Nemačke, koja će lako i brzo pokoriti Evropu, ali i najaviti početak jednog specifičnog, novog rata, svejedno kako se zvao, može čak i Treći svetski.

„Danas kažemo da volimo Rusiju , ali naša budućnost bespogovorno teži ka Zapadu“.

Tek, moglo se reći da ni sam P.p. nije shvatio šta znači pad Berlinskog zida, koji je bio pre ekonomske, no političke prirode. Blagodareći tom zidu (1961) spasla se Istočna Nemačka, koju je rušio ceo Zapad na najbestijalniji način, ali koja je od 1949, uspela, za kratko vreme, da se popne na sedmo mesto po svom izvozu, koja je uredila svoj unutrašnji život kao retko koja zemlja, u kojoj je društveni standard bio primeran, upravo kao i kulturni i obrazovni život. Bio je veliki zločin rasturanje te i takve zemlje, koja je imala sve šanse da stvori, u punom smislu reči i značenja, poštenu socijalističku državu.

Nije slučajno, da se u delu koji je nekad bio Istočna Nemačka, prodaju majice sa natpisom: „Vratite nam zid, ali da bude dva metra viši!“

Time je sve rečeno.

Ali, to ne sme da se kaže, a biće ni da se misli. U stvari, jadan je život svih onih koji pod tuđim diktatom žive i koji idu protiv sopstvene krvi.

Često se čuje i čita – meka okupacija, za razliku od tvrde.

Međutim, tvrda ili meka, ipak je ovo okupacija, ma koliko se oni, koje su popeli na vlast, trudili da dokažu da nismo okupirani, jer čitavim nizom rešenja i odluka dokazuju, da zemlja kojom vladaju, niti je samostalna, niti nezavisna, već stvarno okupirana..

Pri takvom stanju stvari, normalno je da sve ovo što se piše i govori, da je to tek zamajavanje, za jednodnevnu upotrebu, sudbina namenjena leptirima, pošto oni i žive samo jedan dan. S ljudima je teže i nepredvidljivije.

Danas, 21. januara, otvoreni su pregovori sa EU, koji je dan premijer samohvalno proglasio za „najvažniji dan za Srbiju posle II svetskog rata“, a Prvi potpredsednik (P.p) da ovim danom „Srbija postaje pouzdani partner EU i svih njenih članova“. A bilo bi bolje da je P.p. mogao da kaže da je današnjim danom, EU postala – pouzdani partner Srbije, što se neće dogoditi, dokle god EU postoji.

Da Vas podsetimo:  Otvoreno pismo Ministru informacija gospodinu Vučiću

Bilo je još izjava tog tipa. Tako je File izjavio da je ovo veliki dan za Evropu, što je jedna drska laž, čime se dokazuje da i Evropa raspolaže sa takvim tipovima, a ne samo Srbija. Što da ne , kad se to isplati.

Uostalom, naša javnost je na sve te i takve izlive navikla, pa i o pričama o radnom jedinstvu Vlade, svejedno što svakog dana imamo drugačije primere. Kad je 24. decembra držan sastanak uglednih privrednika iz dijaspore, sa željom da stvore „Udruženje privrednika srpske dijaspore“ sa sedištem u Beogradu, kako bi ostvarili mnoge projekate u obnovi i razvoju privrede Srbije, iz Vlade, koja toliko galami o obnovi i izgradnji zemlje, bio je prisutan samo premijer, koji ih je, međutim, svojim pozdravnim govorom, takoreći, rasterao! Iznoseći tvrdnju da srpska dijaspora ne predstavlja nikakav faktor u svetu, za razliku od Hrvata, Slovenaca, Bošnjaka, Šiptara… pa, prema tome, nema ni šta da se od nje očekuje. Rekao i otišao sa sastanka!

Ne ulazeći u prirodu ovog i ovakvog prostačkog „dočeka“, jasno je da ovi uglednici nisu došli u Srbiju da bi dokazali da su faktor u svetu, već da svoj zarađeni imetak ulože u razvoj Srbije, i da tim svojim doprinosom postanu stvarni faktor u obnovi svoje matične zemlje.

Taman posla!

Sve drugo, samo to ne! U Srbiji je faktor od značaja i značenja samo Zapad, čak ni Rusija, koja nam, takoreći, poklanja profitabilni „Južni tok“, a kamoli nekakvi odbegli nacionalisti, koji su ko zna kako i na koji način došli do svog bogatstva. Oni, čak, nisu dostojni ni dvojnog državljanstva, čije dobijanje usporava upravo Ministarstvo unutrašnjih dela, čiji je titularni ministar ovaj premijer, iz bojazni da bi time ovi dobili pravo učešća na izborima, i tako poremetili ustanovljenu političku ravnotežu, što i SNS brine, pogotovu što u dijaspori ona važi za stranku koja je napustila Šešeljevo Srpstvo. Što je, naravno, istina.

Podsetimo li se, da su Hrvatska i Slovenija, odmah, po rušenju komunista, svima u dijaspori, dali dvojno državljanstvo, pa dakle i pravo učešća na izborima, što je još jedan dokaz da se Srbija nije oslobodila titoista i titoizma, onih koji su dijasporu, pogotovu srpsku, smatrali za nacionalističku i kao takvu za neprijatelja socijalističke Jugoslavije!

Međutim, P.p. u intervjuu frankfurtskim novinana uspeo je da se domogne još jedne obmane, „Moramo da pomognemo svima, koji žele da pokrenu neki posao“. Ili, „Poštovaće se novac onih, koji žele da ulažu u našu zemlju!“ Poveželi se ono što je gore rekao premijer i ovo što je rekao P.p. , vidi se, po ko zna koji put, da Vlada radi na više razboja, i da od saglasnosti u radu, nema ni govora. Jer, svako radi za svog neposrednog gazdu, čiji se novac jedino poštuje. Ne pomišljajući da se jedino domaćim kapitalom Srbija može obnoviti i razvijati. No, njima Srbija i nije na pameti, samo vlast nad njom. Stoga su oni jedino složni u služenju evropskim i američkim interesima, od kojih i sami žive..

U pomenutom intervjuu P.p-a frankfurtskim novinama, koje ga krste „najmoćnijim čovekom u Srbiji“, što on, kao očigledni kvisling, nikako nije, on ponavlja da se „država nikoga ne plaši“, ali se zato on lično „plaši našeg mentaliteta“, prizivajući „protestansku etiku“, onu koja se zasniva na radu, štednji, poštenju, porodičnom životu, bez ikakvog luksuza… što i švajcarski filozof Veber, koga je on „mnogo čitao“, propoveda i podržava.

Sa srpskog stanovišta, bolje bi bilo da je čitao Jovana Ristića, koji je u nezavisnosti i samostalnosti Srbije, na svim poljima života i rada, video garant njenog razvoja, kome nije smetao naš mentalitet, naprotiv, videvši u njemu osnovu i izvor naše ljudskosti i našeg osvedočenog, tradicionalnog morala. Ono što je 1868, istakao i sam ruski ministar inostranih dela, knez Gorčakov, u poruci Namesništvu kneževskog dostojanstva: „U interesu Srbije treba brižljivo čuvati sve njene tradicije. Koren Srbije je u njenoj prošlosti“

Da Vas podsetimo:  Nadgrobnici – jedini „javni“ prostor za ćirilicu i nacionalne zasluge

Naprotiv, P.p. vidi koren Srbije u njenoj – budućnosti, pa je tako jednom poručio:

„Decu ne treba učiti prošlosti, već budućnosti“!

Kako se uči ta – budućnost, to nije kazao, ali svakako u poslušnosti prema Zapadu, njihovim sponzorima.

A pre svega, postati Evropljanin, podrediti se svim potrebama njenih glavnih zemalja, iz kojih su proizašla i tzv. evropska pravila, koja su obavezna za sve države koje su ušle u EU. Kako su prošle u tom podređivanju i prilagođavanju evropskim uzusima, pokazuje sadašnjost Bugarske, Rumunije, Grčke, Mađarske, Španije, Portugalije, Italije… što se ovde nikako ne pominje, jer im je očigledno to zabranjeno.

Nekada je Brežnjevljeva doktrina o tzv. ograničenom suverenitetu, bila žestoko kritikovana, a danas nema više nikakvog suvereniteta, on je potpuno ukinut. S te strane, P.p je u pravu kad kaže da se boji našeg mentaliteta, jer naša istorija kazuje, da se mi nikad nismo odrekli sebe. Uvek će se naći neki Krstimiri! Čak i jedna Srbljanovićka stekla je preko noći njegov kompleks, tvrdeći da Ferdinanda nisu ubili srpski, već jugoslovenski nacionalisti. Što je istina, a što ona u svojoj drami, po bečkoj porudžbini, nije rekla! Ipak, je ona, Karadžićeva sestričina.

Nemačko traženje, pa i uslovljavanje, da se Srbi odreknu svoje nacionalne svesti, govori više o njima, nego o njihovim slugama, koji su, pod pritiskom i svakojakim ucenama, na to pristali. Otuda, slučaj Krstimira Pantića, nije za prećutkivanje i stavljanje na stranu. Ima mnogo Krstimira u Srbiji, pa čak i kad jedna poznata novinarka, ćerka nekadašnjeg velikog glumca, Krstimirovo iskazivanje Srpstva, krsti njegovim – padom!

Nemačka tim traženjem, pokazuje da nije izvukla nikakvu istorijsku pouku ni iz Prvog, ni iz Drugog svetskog rata, koje je upravo ona izazvala.

Iako je Kraljevina Jugoslavija pala za samo 8 dana, što je Nemačka znala da će se dogoditi, ipak je Hitler na početku rata, našao za potrebno da podseti vojsku da ulazi u zemlju u kojoj su grobovi njihovih otaca i predaka, što je trebalo da im bude dodatni stimulans, kraj najubojitijeg oružja i vojničke spremnosti, kojima su raspolagali!

Svi oni koji se smatraju Srbima, znaju pozadinu i osnovu nemačkih traženja i uslovljavanja, znaju da se Nemci i njihovi prijatelji, neće smiriti dok nas fizički ne unište, ali bi i oni morali da znaju i da se sećaju, da su to isto mislili i želeli, ne samo tokom poslednja dva svetska rata, pa im nije uspelo. Neće ni sada, ma kakve kvislinge ovde pronalazili, za koje se mora reći da su daleko veći njihovi pouzdanici, no svi prethodni.

U času kad su te svoje pouzdanike, pošto su ispunili čitav niz pogubnih uslova po samu Srbiju, pustili na pristupne „pregovore“ u Briselu, ovi su sročili, tim povodom, jedno saopštenje, kojim se tvrdi da u „Srbiji postoji široki konsenzus, društveni i politički, svih relevantnih aktera o njenom budućem članstvu u EU. Srbija potpuno deli vrednosti na kojima je zasnovana EU“, što je žalosna istina, a što govori o izrazitom antisrpstvu rukovodstava najvećeg broja stranaka, na čelu sa SNS, SPS(t), DS, LPD. SPO, URS… dakle, onih koji čine i stvaraju politički život u Srbiji.

Blagodareći njima Srbija je postala retko trošna zemlja, u kojoj nacionalne ustanove postoje samo po naslovima, a nikako po radu i doprinosu njenom kulturnom, prosvetnom, društvenom, privrednom životu.

Pominju se izbori kao šansa nekog pregrupisavanja ka spasu, međutim, rečeni „relevantni akteri“ imaju samo jednu ideju da se održe ili domognu vlasti, po svaku cenu, koja cena nikako ne može biti garant izvlačenja Srbije iz krize, naprotiv!

Da Vas podsetimo:  Drašković 164.000, Vlajković 154.000, Vučić 92.000…

Međutim, ima jedna dobra strana u održavanju čak i takvih izbora, jer oni kao sigurno nude pad premijera i njegovog SPS(t), a bez njih u vlasti, dobili bismo šansu da se konačno rešimo titoista i bivše velike Jugoslavije u maloj Srbiji. Odista, u svim bivšim republikama SFRJ nacionalni karakter vlade i države je evidentan, samo u Srbiji to nikako ne može, upravo i najviše zbog titoističkog SPS–a.

U Crnoj Gori oko 40% stanovništva izjasnilo se da su Crnogorci, ali u vlasti drže preko 80% mesta. U Srbiji preko 80% ima Srba, a Crnogoraca 3%, dok u vlasti gotovo da je obrnut odnos. I to zvanično nikom ne smeta, blagodareći pretežno SPS(t) i njegovom navodnom internacionalizmu. Zdravstvo, Diplomatija, Policija, Prosveta, Unutrašnji poslovi, Državna uprava, Tužilaštvo, Sudstvo… i čitav niz pojedinačnih funkcija u javnim preduzećima, sve to vrvi od Crnogoraca, mada ima i iz drugih republika, i to s pravom, jer je Srbija naslednica SFRJ, što se vidi i po zadržanim jugoslovenskim naslovima stotine i stotine ustanova i preduzeća.

Konačno, oni koji vladaju Srbijom, i ako u njoj žive preko 80 % Srba, ne usuđuju se da ih pomene kao Srbe, već samo kao – građane, da ne bi povredili nacionalne manjine, u čijim maticama, takvo ponašanje nikom ne pada na pamet. Srbi i njihova Srbija svima služe za podkusur, pa se čak pominjanje Cigana, umesto Roma, smatra za govor mržnje.

Jedna dosetljiva ženska osoba, ne želeći da kaže da Romi čine bande koje obijaju trafostanice, zbog krađe bakra, nazvala ih je – „stanovnicima iz nehigijenskih naselja“. Sjajno! Tako bi i ovdašnji funkcioneri, da bi izbegli pominjanje Srba, mogli da ih krste – „stanovnicima iz (polu) higijenskih naselja“.

I tako, sada će nas neko vreme, zaglušivati, fanfarama iz Brisla (gde je lep broj „pristupnika“, da ne kažemo – prestupnika, našao dugogodišnju visokoplatežnu zavetrinu), koje će fanfare proces Miškoviću gurnuti u stranu, a najverovatnije i istragu oko ubistva Ćuruvije.

Jednom je Slobodan Jovanović napisao: „Kod nas se istraga nikad ne vodi da bi se doznala prava istina, već da bi se postigao jedan određen politički cilj“, što i sad vidimo.

Eto, i sam predsednik države osetio je potrebu, da se povodom istrage o narkomaniji, obrati svojom molbom MUP-u :

„Pozivam MUP da borbu protiv narko mafije sprovede bolje i efikasnije, uz visoki stepen tajnosti. Očigledno je da informacije cure iz MUP –a, i da neko obaveštava šefove narkomafije, pa oni imaju vremena da uklone dokaze o svom učešću u organizaciji prometa narkotika. Ni ponovljena akcija „Grom 2“ nije dala rezultate koje građani Srbije s pravom očekuju“.

Kakav blamaž za Policiju i njenog Ministra, koji se uporno otima da podnese ostavku, uprkos tolikih nedopustivih propusta u radu njegovog resora. Naravno, to nije samo blamaž. Već i javna optužba, ne samo ministra, već i P.p-a, koji su se zajedno zdušno hvalili preko RTS-a i ostalih medija, o epohalnom uspehu u toj, propaloj, akciji.

Nekadašnji višegodišnji ministar unutrašnjih dela, Nikola Hristić, pročuo se i sa jednom ovakvom izjavom: „Policija je dužna da zna šta ko misli i šta radi“. A današnji Ministar policije, ne zna ni ko mu je kućni prijatelj, a kamo li šta taj misli i šta radi…!

Da završimo sa franfurtskim intervjuom, tj. sa P.p-ovim ogovaranjem Srba, ističući time kakva je muka vladati takvim narodom, koji ima „premalo odgovornosti, očekujući da drugi reše njegove probleme, kao da će rešenja pasti s neba. Jednom reči, koji misli da se država mora da stara o svemu . (Čak i) ako pada sneg, država je kriva!“

Kakva sreća za P.p-a: ne pada sneg!

Što znači, on kao država, nije kriv.

P.S.

Savetnica predsednika,Pak, izjavila je da je „Poruka Predsednika upućena građanima, a ne protiv Ministra policije!“ Ko bi to rekao…?

Slobodan Turlakov

Intermagazin

like-button.net here

wordpress-themes.org here

 

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime