Za i protiv Abutaleba

1
1196

abutalebAhmed Abutaleb

Jedini gradonačelnik jednog većeg grada u Zapadnoj Evropi, a koji pripada sloju arapskih imigranata, jeste Ahmed Abutaleb. On se nalazi na čelu drugog najvećeg grada u Holandiji – Roterdama. Abutaleb se doselio iz Maroka kada je imao 15 godina i, očigledno, potpuno se integrisao u holandsko društvo. On je jedan od svetlih primera kako multikultura može da postoji i kako se ljudi različitih nacionalnosti mogu uklopiti u jednu funkcionalnu celinu. Međutim, kao što jedna lasta ne čini proleće, tako ni Abutaleb nije pravo merilo onoga što bi se moglo nazvati „integrisanjem imigranata u društvenu sredinu“.

Istina, kada govorimo o toleranciji, tada je teško da se ne primeti, da su Holanđani (u ovom slučaju oni iz Roterdama) veoma otvoreni prema onim svojim sugrađanima kojima su svojevremeno ukazali gostoprimstvo. Da bismo shvatili širinu takvog prihvatanja stranaca, mogli bismo da pokušamo da zamislimo situaciju u kojoj bi gradonačelnik Beograda mogao da bude Šiptar ili Rom. Naravno, možda će i to biti moguće u nekoj bližoj budućnosti, ali, jasno je da bi danas srpskoj javnosti takvo postavljanje pripadnika nacionalne manjine na nekakvu značajniju funkciju u Srbiji teško moglo da se zamisli. Kako bi tek izgledalo kada bi neki (doseljeni) Arapin bio gradonačelnik u nekom srpskom gradu?

Opet, Abutaleb je apsolutno integrisan u holandsko društvo i on se u svemu ponaša kao rođeni Holanđanin, što čini da se od „pravih“ Holanđana gotovo ni po čemu ne razlikuje i da ga oni prihvataju kao „svojeg“. Ahmed Abutaleb je član Laburističke partije. Odmah nakon postavljenja, on je jasno rekao kako vidi sudbinu imigranata u Holandiji: „Ko ne deli vrednosti otvorenog društva kakvo je holandsko, neka se s tim pomiri i napusti Holandiju“. Dakle, stvari oko imigranata, posebno onih muslimanske veropispovesti, veoma su osetljive. Otuda se i može sasvim drugačije prihvatiti jedno ponašanje, koje na prvi pogled deluje surovo i netolerantno, ako ono dolazi iz korpusa onih kojima je opomena upućena. Eto, Abutaleb može da kaže i ono što bi se okarakterisalo kao rasizam i šovinizam, samo ako bi stiglo iz usta Holanđana starosedelaca.

Da Vas podsetimo:  Jovanjica 1: Apelacioni sud odlučio da ključni dokazi ostaju u predmetu

Poruka je kratka i jednostavna: ako vam se ovde ne sviđa, pokupite vaše stvari i idite tamo gde ćete moći da se ponašate po svojim pravilima. I sve to, s jedne strane, deluje sasvim logično, ali, sa druge, i prilično surovo. Poseban problem tu su one generacije iz porodica imigranata, koje su rođene u Holandiji (ili nekoj drugoj evropskoj zemlji), kojima je teško da shvate da oni ne pripadaju društvu u kome su odživeli čitav svoj dotadašnji život. A da li tu pripadaju? Ako se gleda samo po mestu rođenja, odgovor mora biti pozitivan. Dete je raslo upijajući one vrednosti koje jedan narod ili država pronose kroz svoj obrazovni sistem. Na primer, ako uzmemo dete jednog srpskog para, koje je odraslo u nekoj stranoj zemlji, ono će veoma malo znati o zemlji porekla njihovih roditelja. Ta deca, ukoliko ih ona sredina u kojoj se kreću ne prihvata u potpunosti, bivaju raspolućena. Po roditeljima su nešto što je njima malo poznato ili je sasvim nepoznato, a sociološki, kulturno i duhovno odrastaju u jednoj sredini koja im indirektno (katkad i direktno) poručuje da nikada neće moći biti punopravni članovi takvog društva.

Kako će se pitanje integrisanja imigranata, posebno onih muslimanske veropispovesti, rešiti u budućnosti, ostaje da se vidi. Reklo bi se da u evropskim državama mogu da se integrišu samo imigranti sa evropskog tla. To jeste, u različitim evropskim zemljama, u kulturološkom i civilizacijskom smislu, u potpunosti mogu da se uklope samo oni koji pripadaju evropskom duhovnom prostoru. Odnosno, bez obzira na sve razlike u nacionalnom i istorijskom pogledu, kada se sve sabere i oduzme, Evropljani su ipak Evropljani – to je jedna civilizacija sa više „nijansi“.

Da Vas podsetimo:  Protest za spas zgrade Generalštaba

Ipak, i u evropskom civilizacijskom krugu imamo „indigenu“ muslimansku populaciju (bosanski muslimani i Šiptari na Balkanu) kod kojih postepeno dolazi do jednog zaokreta ka radikalnom islamu, onom za kojeg se može reći da se nikako ne može udenuti u evropsku civilizacijsku matricu. Naravno, takva tendencija okretanja ka islamskom fundamentalizmu kod pomenutih evropskih muslimana još nije uzela toliko maha da bi se moglo reći da se oni značajno razlikuju od Evropljana hrišćanske provenijencije. Ali to ne znači da, ukoliko se nastavi sa masovnom indoktrinacijom ekstremnim islamskim učenjima, da se ovi današnji „muslimanski“ Evropljani zauvek neće odvojiti iz svog „prirodnog“ okruženja i postati stranci samima sebi, a time i smrtni neprijatelji hrišćanskoj Evropi.

U modernom svetu, čini se, vera bi trebalo više da bude stvar „folklora“, nego jednog krutog i stereotipnog pogleda na svet. Nekadašnji islamizirani Srbi, kako vidimo, vremenom su postali najbolje oružje za borbu protiv Srba hrišćana. Evropa je stala u odbranu onih koji su odlučili da sakriju svoje poreklo i iseku svoje korene. Naravno, ni druga strana, ona pravoslavno-hrišćanska nije u celoj stvari nedužna. Religija je kod Srba (i sadašnjih i bivših) odigrala glavnu ulogu u raskolu i razmimoilaženju jednog istog sveta, jednog jezika i jednog naroda. Veroispovest je postala daleko važnija i od predaka, i od roda, i od najbližih.

Stotinama godina Srbi su sami sebi činili zlo, sami su sebi krojili nesrećni sudbinu. I šta im je sada činiti? Čini se da bi najgore bilo da se srpski narod, a još manje srpska država opredeljuju spram terorističkog napada u Francuskoj. Nije tu samo reč o tome da srpske žrtve i stradanja niko na Zapadu nikada nije smatrao vrednim pomena. Sloboda izražavanja bi trebalo da bude civilizacijsko dostignuće, ali, Srbi su na svojoj grbači videli kako takva „sloboda“ izgleda u stvarnosti; videli su onu hipokriziju „civilizovanog“ sveta, koja u startu guši svaku ideju humanosti i tzv. multikulturnog razumevanja. Srbija se duboko uglavila između dva zla, za koje je teško reći koje je gore. Zapadna „prosvećenost“ je u Srbiji zatrovala i vodu i vazduh i tle; a što je najgore, posula je otrovom srpske duše, zavadila je braću i mržnjom napojila i onu decu koja bi tek trebalo da se rode.

Da Vas podsetimo:  Roditelji dece iz "Ribnikara" traže da se Veselinu Miliću oduzme odlikovanje

Da se vratimo Abutalebu. Teško je osloboditi se utiska da je čovek apsolutno u pravu. Ali, s druge strane, kako sada reći onim potomcima negdašnjih imigranata da nisu dobrodošli u zemlji u kojoj su rođeni? Život se tu opako zapleo. Ni izdaleka se ne vidi način na koji bi se nagomilani međureligijski problemi mogli dovesti na jedan pristojan stepen međusobne podnošljivosti. Rat je tu neizbežan. On se već rasplamsao u ljudskim glavama i tamo gde on još realno ne postoji. Zapravo, veliki ratovi nastaju ne samo zbog religijskih razloga, jer uzroci su mnogobrojni – od dogmatsko-ideoloških do ekonomskih i onih najprimitivnijih – pohlepno-finansijskih. Svet se uvlači u rat i zbog niskih nagona i potrebe da se navija za jednu stranu u sukobu, bez obzira da li je reč o Siriji, Ukrajini, Iraku ili Avganistanu. Čovek, izgleda, teško shvata da rat nije fudbalska utakmica, a kada tu istinu pojmi, tada obično biva kasno. Otuda ni stajanje na stranu Abutalebovih jasnih i nedvosmislenih poruka ili suprotstavljanje istim neće biti ni od kakve koristi ni onima koji se dive roterdamskom gradonačelniku, kao ni onima koji ga gledaju popreko ili ga proklinju.

I šta još da se kaže? Neka je Bog na pomoći i Holanđanima i Srbima i svim drugim „nedorađenim“ narodima.

Za Korene

T. Rajić

1 KOMENTAR

  1. Sve si lepo napisao :
    – Ako vam se ovde ne sviđa, pokupite vaše stvari i idite tamo gde ćete moći da se ponašate po svojim pravilima.
    – Reklo bi se da u evropskim državama mogu da se integrišu samo imigranti sa evropskog tla.
    – Nije tu samo reč o tome da srpske žrtve i stradanja niko na Zapadu nikada nije smatrao vrednim pomena.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime