Za Srbiju status „enklave“ sa svim vrstama drobljenja

0
1074
Srbija mora da bude isključena iz evropskog razvoja

karađorđeAleksandar Vučić ovih dana paradira sa idejom carinske unije koja bi obuhvatala one zemlje Zapadnog Balkana koje nisu članice EU, ali su uključene u Proces stabilizacije i pridruživanja, jer su sa EU zaključile pojedinačne Sporazume o stabilizaciji i pridruživanju. To su: Srbija, Crna Gora, Bosna i Herecgovina, tzv. Kosovo, Makedonija i Albanija. Ovakav projekat zapadnobalkanske carinske i ekonomske integracije (zajednička carinsko područje prema trećim zemljama, zajedničko tržište radne snage i kapitala, jednoobrazna zakonska regulativa u navedenim oblastima) nije izvorna balkanska ideje, već deo opšteg plana o institucionalnoj reorganizaciji EU i zemalja obuhvaćenih Procesom stabilizacije i pridruživanja, koji je poznat pod sintagmom «Evropa u više brzina». I ovaj plan je prvi put zvanično objavljen od strane evropske četvorke (Nemačka, Francuska, Italija i Španija) na početku 2017. godine.

Vučićevi seizi i trbuhozborci međunarodnog kanibalističkog (pardon: kapitalističkog) poretka odmah su krenuli da trube o «genijalnoj» ideji vođe, koju je, naravno, dobio po naređenju EU vrhuške.(1)

Ozbiljni analitičari, poput Dušana Prorokovića, odmah su pokazali zbog čega je ova ideja po nas krajnje štetna, i čije namere stoje iza nje.(2)

Dakle, carinsku uniju nameću nam «stari prijatelji» Germani, s ciljem da nas potčine Velikoj Albaniji, zbog koje se i gradi put od Niša do Prištine (a gradiće se i prema albanskoj obali Jadrana), i kome kliče stara «trilateralka» Zorana Mihajlović(3), spremna da se dokaže svojim «evroatlantskim» gazdama.

A iza svega stoje lumeni poput «bilderbergera» Karla Bilta, koji Balkanu preti EU vojskom i priviđa Gavrila Principa (koji je to, još pre sto godina znao, i zabeležio: «Naše će sjeni lutati po Beču, hodati po dvoru, plašiti gospodu»), vrišteći kako se Rusija mora sprečiti da utiče na Balkan. (4)

Umesto da se nađemo u zagrljaju s Briselom, mi ćemo, ako se ovo nastavi, uskoro grliti Tiranu, reče Proroković.

PISMO VILIJA VIMERA GERHARDU ŠREDERU

O tome se pričalo odavno: pošto tzv. «Zapadni Balkan» nikad neće ući u EU, treba ga primorati da robuje Briselu u nekoj drugoj formi (pri čemu, naravno, iza toga pre svega stoji Vašington, koji neće dozvoliti da se Rusija vrati na Balkan).

O tome je Vili Vimer, svojevremeno potpredsednik Skupštine OEBS-a, još 2000. godine  pisao nemačkom premijeru Gerhardu Šrederu: „Veoma cenjeni g. kancelaru, krajem protekle nedelje bio sam u prilici da u slovačkom glavnom gradu Bratislavi prisustvujem konferenciji, koju su zajednički organizovali američko ministarstvo inostranih dela i American Enterprise Institut (Spoljnopolitički institut Republikanske stranke). Glavne teme skupa bile su Balkan i proširenje NATO. Konferenciji su prisustvovali veoma visoki politički predstavnici, na što ukazuje prisustvo velikog broja predsednika vlada, kao i ministara inostranih poslova i ministara odbrane iz tog regiona. Među brojnim važnim tačkama, o kojima se raspravljalo, neke od tema zaslužuju da ih se naročito istakne: organizatori konferencije su zahtevali da se u krugu savezničkih država što je moguće brže izvrši međunarodno priznanje nezavisne države Kosovo; organizatori su izjavili da se Savezna Republika Jugoslavija nalazi van svakog pravnog poretka, a pre svega izvan Završnog dokumenta iz Helsinkija; evropski pravni poredak predstavlja smetnju za sprovođenje planova NATO. U tom smislu znatno je pogodniji američki pravni poredak za primenu i u Evropi; rat protiv SR Jugoslavije vođen je da bi se ispravila pogrešna odluka generala Ajzenhauera iz doba Drugog svetskog rata. Zbog toga se iz strateških razloga tamo moraju stacionirati američki vojnici, te da se tako nadoknadi ono što je propušteno godine 1945; evropski saveznici su učestvovali u ratu protiv Jugoslavije da bi, de facto, prevazišli prepreku i dilemu koja je nastala posle usvajanja „koncepta nove strategije“ Alijanse u aprilu 1999. godine, odnosno nastojanje Evropljana da se prethodno dobije mandat UN ili KEBS-a.

Ne umanjujući važnost naknadne legalističke interpretacije Evropljana da je, naime, kod širenja zadataka NATO preko granica zakonski dogovorenog područja u ratu protiv Jugoslavije, bila reč samo o izuzetku, ipak je jasno da je u pitanju presedan, na koji se u svako doba svako može pozvati, i tako će mnogi ubuduće i da postupa. Valjalo bi da se prilikom sadašnjeg širenja NATO ponovo uspostavi teritorijalna situacija na prostoru između Baltičkog mora i Anadolije, kakva je postojala u vreme Rimskog carstva i to u doba kada je ono bilo na vrhuncu moći i zauzimalo najveće teritorijalno prostranstvo. Zbog toga Poljska mora da bude okružena sa severa i juga demokratskim državama kao susedima, a Rumunija i Bugarska da obezbede kopnenu vezu sa Turskom. Srbija (verovatno zbog obezbeđivanja nesmetanog vojnog prisustva SAD) trajno mora da bude isključena iz evropskog razvoja. (podvukao V.D.) Severno od Poljske treba da se ostvari potpuna kontrola nad prilazima Sankt Peterburga Baltičkom moru. U svakom procesu pravu naroda na samoopredeljenje treba dati prednost nad svim drugim odredbama ili pravilima međunarodnog prava. Tvrdnja da je NATO prilikom napada na SR Jugoslaviju prekršio sva međunarodna pravila, a naročito sve odgovarajuće odredbe međunarodnog prava – nije osporavana.

Posle ove konferencije, na kojoj se raspravljalo veoma slobodno i otvoreno, ne može da se izbegne važnost i dalekosežnost njenih ocena, naročito kada se ima na umu visok i kompetentan sastav učesnika i organizatora. Američka strana, izgleda, svesna je i spremna da u globalnom okviru, zbog ostvarivanja svojih ciljeva, potkopa i ukine međunarodni pravni poredak, koji je nastao kao rezultat Drugog svetskog rata u prošlom veku. Sila ima da stoji iznad prava. Tamo gde međunarodno pravo stoji na putu, treba ga ukloniti. Kada je sličnu sudbinu doživelo Društvo naroda, Drugi svetski rat nije više bio daleko. Način razmišljanja, koji vodi računa samo o sopstvenim interesima, može da se nazove samo totalitarnim.

Da Vas podsetimo:  Izveštaj NVO: Strane kompanije u Srbiji da obustave reklamiranje na "proruskim" medijima

S prijateljskim pozdravima, Vili Vimer“

Na ovom skupu, bila su i tri čoveka iz Srbije, koji su, naravno, kao satrudnici NATO Evrope odbili da o istom obaveste sunarodnike. Ali, saznalo se. (5)

SKUP 1998. GODINE U BERLINU

A ko je hteo da zna, znao je i pre toga. U Berlinu je, 3. i 4. jula 1998. godine, održana, u organizaciji Bartelsman fondacije, konferencija o „Dousavršavanju Evropske Unije“. Konferencija je bila zatvorena za javnost, a prisustvovali su joj takvi moćnici kakvi su Henri Kisindžer i Ričard Holbruk (koji je, pre završetka iste, otišao u Beograd, da nastavi s pritiscima na Miloševića.) Jedini Srbin koji je na konferenciji podneo referat bio je vladika Artemije, u čijoj pratnji su se našli predstavnici Svetskog saveta Srba, među kojima su bili Predrag R. Dragić Kijuk i dr Vladimir Umeljić (koji se takođe obratio prisutnima, govoreći o Kosovu.)

Iz strateškog dokumenta (ponavljamo: nedostupnog za javnost) videlo se da ujedinjena Evropa iz svojih redova isključuje ne samo Rusiju, nego i Belorusiju i Ukrajinu (proglašene „sivim zonama“), a za Srbiju predviđa status „enklave“ podložne svim vrstama drobljenja. Posle obraćanja vladike Artemija, koji se zalagao za Evropu zasnovanu na hrišćanskim načelima, Klaus Kinkel, nemački ministar spoljnih poslova, izjavio je dve bitne stvari: da „Evropa nije i više nikada neće biti hrišćanski klub“, kao i to da su „Srbi gubitnici i da će još gubiti u događajima koji slede“.(6)

Tako je EUROPA, udarajući na Srbe, opet posegnula za Balkanom, ne dozvoljavajući mu da sam sebi odredi put u život.

DEO DRUGI: BALKAN NA UDARU ZAPADA 

KAKO SU NAS TUMAČILI?

Balkan je, uvek, trebalo sprečiti da ostvari nezavisnost. Uostalom, Balkan nije samog sebe ni imenovao: učinila je to Evropa, preko nemačkog geografa Johana Augusta Cojnea 1808. On je prvi put upotrebio ime „Balkan“ da bi izbegao uobičajeni naziv „evropska Turska“. Promene imena značila je promenu u strukturama evropske moći: Otomanska imperija je polako postajala „bolesnik sa Bosfora“, a Zapadna Evropa se spremala da krene u borbu za „svoj“ Jugoistok. Lozinku „Balkan balkanskim narodima“ uobličio je francuski ministar spoljnih poslova De Brolji, govoreći u svojoj Skupštini 1833. Ta parola nije bila plod panhumanizma i ideologije „ljudskih prava“ začete u revoluciji 1789, nego činjenice da se oslabljena Francuska suprotstavljala željama Rusije i Habzburške monarhije da, posle sloma Turske, Balkan podele po svome. Zatim dolazi 1878, kada Berlinski kongres pokazuje da Evropa dotični prostor neće prepustiti samom sebi; za njim Pariska mirovna konferencija 1919, kada Zapad oblikuje balkanske prostore u skladu sa političkom zaštitom od mogućeg obnovljenog nemačkog uticaja. Kako veli Ištvan Bibo u svojoj knjizi „Beda malih istočnoevropskih država“: „Ovo područje nije u stanju da se konsoliduje ne zbog toga što je iskonski varvarsko, nego se ono varvarizovalo usled niza nesrećnih istorijskih događaja koji su ga potisli s puta evropske konsolidacije, tako da se na taj put nije moglo ni vratiti. Nažalost, nisu mu mnogo ni pomogli da se vrati, štaviše, u nekim slučajevima su ga i izravno i sprečili u tome“.

KAKO SU NAS „BALKANIZOVALI“?

U zapadnoevropskim rečnicima se jasno vide predrasude o ovom prostoru: kod Evropljana, izraz „balkanizacija“ („podela jedne oblasti na manje međusobno neprijateljske države“) suprotan je izrazu „skandinavizacija“, koji je vrednosno neutralan. Biti „balkanski“ unapred znači nešto negativno. Kako je istakla Marija Todorova u svojoj vrsnoj studiji „Imaginarni Balkan“, Zapadu je isti poslužio kao „zgodna zamena za emocionalno pražnjenje“, pošto orijentalizam više nije „politički korektan“ (zbog mogućnosti optužbi za evrocentrizam, rasizam, kolonijalizam i hrišćansku netrpeljivost prema islamu). Jer: „Balkan se nalazi u Evropi, Balkanci su belci, uglavnom su hrišćani, pa se zato projektovanjem frustracija na njih mogu zaobići uobičajene rasno ili verski obojene insinuacije“ (Todorova).

STEREOTIPI O BALKANU

Stereotipi o Balkanu funkcionišu krajnje praktično-politički: Balkan je takav kakav jeste (ružan, prljav, zao, posvađan), pa se podrazumeva da „civilizovani“ Zapad na njemu mora stalno intervenisati, da bi ga „prosvetlio“, „urazumio“, uveo u „međunarodnu zajednicu“. Balkan je „evropsko bure baruta“ („pri čemu se prećutkuje najzanimljivije: ko to bure puni barutom, ko proizvodi fitilj, u čijoj je ruci upaljač“ (Bogoljub Šijaković). Balkanci su tradicionalisti i patrijarhalci, ljudi podaničkog mentaliteta, drski, surovi, podmukli Vizantinci, skloni prevari i pljački, neradu i privilegijama.

Naročito je važna uloga kolonizatora kao civilizatora, to jest: ne žele oni nas da potčine, nego da nas preobraze; ne žele naš prostor, nego naše prosvećivanje; nije im stalo do balkanskih saobraćajnica, nego do „ljudskih prava“; ne trebaju im vojne baze, nego „multikulturalnost i multietničnost“. Nasilje i manipulacija ne dozvoljavaju kolonizovanom da kaže kako on jeste na način na koji jeste: to mu je onemogućeno zato što je kolonizovani „niže biće“, pripadnik drugorazredne, vizantijske civilizacije. Sve je već viđeno: Austro-Ugarska je Bosnu i Hercegovinu okupirala da bi ih „civilizovala“, sprečavajući vizantijsku Rusiju da ostvari svoje „agresivne ciljeve“ na Balkanu. Benjamin Kalaj je već radio na stvaranju bosanske nacije i bosanskog jezika; Beč je već imao svoju „Komisiju za balkanska istraživanja“ koja je proizvodila znanje čiji je cilj bio potčinjavanje.  

NIJE NEGO!

Setimo se samo da je pljačka grčkog nacionalnog blaga, Mikene, Knososa, Partenona, itd. na Zapadu pravdana time da sadašnji Grci ne mogu biti potomci starih Grka, i da Sofokle i Fidija više priliče civilizovanom Zapadu nego prljavom Levantu!  Stalno nas obmanjuju, tvrdeći, javno ili prikriveno, između ostalog, i ovo: za ratove i zločine na Balkanu nije kriva politika velikih sila, nego „činjenica“ da su Balkanci „genetski zločinci“; nisu Turci na Balkanu, dok su vladali, raseljavali i proganjali čitave zajednice, nisu vršili prisilnu islamizaciju, nisu uzimali danak u krvi – nego su Balkanci takvi kakvi jesu, svagda s nožem u zubima i spremni na klanje; nije Hitler želeo da sa Dunava protera Srbe, kao „nesposobne da budu nosioci jedne nezavisne države“, niti je ustašama dao pravo da menjaju „etničku sliku“ Hrvatske – nego su Srbi, svojim tribalizmom, glavni i jedini krivci za ono što se dešavalo na Balkanu krajem XX veka; nije Novi svetski poredak sličan Hitlerovom „novom poretku“, nego su Balkanci nesposobni da sami rešavaju konflikte.  

ZBOG ČEGA SE MORAMO BORITI?

Ako se ne budemo borili, nestaćemo. Jer, ako Balkan ostane otpad evropskog „kolektivnog nesvesnog“, može mu se opet desiti da postane otpad osiromašenog uranijuma bačenog putem „civilizatorskih“ bombi. „Balkan je postao skladište negativnih karakteristika, deponija nepoželjnih stvari, – i bukvalno: deponija radioaktivnog otpada pristiglog u vidu 31 000 bombi (samo ovih bombi!) sa osiromašenim uranijumom koliko su avioni NATO, po izričitom priznanju generalnog sekretara NATO DŽordža Robertsona, razasuli po Srbiji i Crnoj Gori u nedavnom ratu“, kaže Bogoljub Šijaković u svojoj „Kritici balkanističkog diskursa“. Srbi moraju da znaju šta znači to da su proglašeni za „nepopravive Balkance“. Setimo se samo reči Ante Pavelića izrečenih u intervju u španskom fašističkom listu „Arriba“ 26. maja 1943: „Balkanski je duh imao ekspanzivnu moć koja je uspjela da prodre do granica Beča. Austro-Ugarska je imala snage da goni taj duh ka Jugoistoku, gdje više nije predstavljao nikakvu opasnost. Dužnost je Hrvatske da nastavi sa ovim pritiskom na balkanske običaje dok ih ne svede u njihove prave granice“.  

Balkanofobija kao nadasve srbofobija, vaploćena u austrijsko-nemačku invaziju i okupaciju Srbije i Crne Gore 1914-1918, u nacističko-fašističku okupaciju i ustašku kamu 1941-1945, kao i u bombe NATO-pakta 1995. i 1999. koštala je Srbe, u 20. veku, preko tri miliona ljudskih života.

Da Vas podsetimo:  Postoji li održivo rudarstvo i da li je moguće u Srbiji?

DEO TREĆI: BALKAN BALKANSKIM NARODIMA, ALI STVARNO

IDEJE KNEZA MIHAILA

Istorijski posmatrano, Blkanac koji je ideju Balkan balkanskim narodima prvi put na istorijsku pozornicu izneo i ostvario kroz institucije bio je srbski knez Mihailo Obrenović. On je zaključio, od 1866. do 1868, ugovore o savezu sa balkanskim pravoslavnim zemljama – Crnom Gorom, Grčkom i Rumunijom, kao i sa bugarskim nacionalno-oslobodilačkim pokretom. Formiranjem Balkanskog saveza sa Kneževinom Srbijom kao stožerom, balkanski pravoslavni narodi su se aktivno uključili u rešenje Istočnog pitanja. U 2017. godini navršava se 150 godina od zaključenja dva ključna knez Mihailova sporazuma za formiranje Balkanskog saveza – ugovora sa Grčkom i sporazuma sa Tajnim bugarskim centralnim komitetom. Uloga ruskog ambasadora u Carigradu, Ignjatijeva, bila je nezaobilazna u formiranju Balkanskog saveza šezdesetih godina 19. veka.

PRVI BALKANSKI RAT

Ideja Balkan balkanski narodima ponovo je oživela pred Prvi balkanski rat, u kome su pravoslavne balkanske zemlje trebale da likvidiraju poslednje ostatke turske države na Balkanu, te posledično okončaju u 19. veku započeti proces nacionalnog oslobođenja i ujedinjenja. U Kraljevini Srbiji glavni nosioci ideja svesrbskog oslobođenja i ujedinjenja i balkanske saradnje bili su, pored Narodne radikalne stranke Nikole Pašića, i elitni oficiri organizovani u okviru polutajne nacionalno-patriotske organizacije «Crna ruka».

U ovoj 2017. godini navršava se sto godina od sudskog procesa, koji je na Solunskom frontu vođen protiv vodećih „crnorukaca”, u kome je streljan njihov vođ Dragutin Dimitrijević Apis.

Obračun sa „crnorukcima” u tzv. Solunskom procesu je morao, zbog njihovog prethodnog uticaja, odlučujuće da dovede do konačnog odustajanja Vlade Kraljevine Srbije od srpskog ratnog cilja i njegovu zamenu jugoslovenskim ratnim ciljem, kao jednim od modela delimične realizacije ideje Balkan balkanskim narodima.

TRAGEDIJA JUGOSLOVENSTVA

Za pobedu ideje jugoslovenskog umesto svesrpskog ujedinjenja bila je ključna 1917. godina, kada je u julu mesecu na konferenciji održanoj na ostrvu Krfu izdata zajednička Deklaracija (Krfska deklaracija) Vlade Kraljevine Srbije i Jugoslovenskog odbora (kao predstavništva austro-ugarskih Jugoslovena) o osnovnim principima uređenja buduće zajedničke, jugoslovenske države. Konačni trijumf ideje jugoslovenskog umesto svesrpskog ujedinjenja u 2017. godini, kao model delimične realizacije ideje Balkan balkanskim narodima, nerazumljiv je van konteksta Februarske revolucije u Rusiji i svrgnuća cara Nikolaja II. Tradicionalni srbski neprijatelji, Englezi, nastojali su da spreče srbske integracije i da ih pretvore u jugoslovenske. Čak i oni koji su nam bili «prijatelji», smatrali su Srbe predstavnicima «prljavog Orijenta» i naslanjali se na svoje Europejce, Hrvate. Vikam Stid je, na račun Nikole Pašića, 1924. godine objavio, u napisu «Posle trideset godina»: „Srbiji kao i svuda naše simpatije i pomoć biće ukazani ne  u cilju podržavanja orijentalnih težnji, koje su već nagnute svom padu, nego onim novim i demokratski orijentisanim elementima u čijim će rukama da leži budućnost Jugoslavije.»(8)

Pod tim elementima, naravno, terba podrazumevati one koji su bespogovorno odani britanskim interesima.

BALKAN BALKANCIMA UOČI DRUGOG SVETSKOG RATA

Ideja Balkan balkanski narodima ponovo je aktuelizovana pred Drugi svetski rat (1934. g.), formiranjem Balkanskog pakta (Jugoslavija, Rumunija, Grčka, Turska), kao institucionalnog pokušaja da se obezbedi mir na Balkanu. Kao deo plana da se obezbedi mir na Balkanu, realizacijom ideje Balkan balkanskim narodima, pre tačno sto dvadeset godina, 1937. godine, zaključen je ugovor o nenapadanju između Jugoslavije i Bugarske. Kao jedan od stožera balkanskog okupljanja uoči Drugog svetskog rata, Kraljevina Jugoslavije, na inicijativu kralja Aleksandra, 1934. godine formira Balkanski institut koji je trebao da pruži naučnu podršku razvitku ideje Balkan balkanskim narodima. Shodno takvom cilju, ovaj Institut je 1937. godine izdao, kao drugu svoju publikaciju, monografiju najčuvenijeg međuratnog istoričara Vladimira Ćorovića «Borba za nezavisnost Balkana». Do danas će to ostati nezaobilazna studija za proučavanje ideje Balkan balkanski narodima u različitim istorijskim periodima i odnosa velikih sila prema ovoj ideji.

Da Vas podsetimo:  Priča o lažnom predstavljanju i stvarnoj EU
POKUŠAJ POD KOMUNIZMOM

Posle Drugog svetskog rata ponovo oživljuje ideja Balkan balkanskim narodima, u vidu podsticaja zvanične Moskve da dođe do formiranja jugoslovensko-bugarske unije. Planovi za realizaciju ove ideje doživljavaju svoj vrhunac 1947. godine, da bi 1948. godine ona predstavljala jedan od razloga za razmimoilaženje i sukob između Broza i Staljina. U 2017. godini obeležavamo sedamdeset godina od posleratnog neuspeha da se kroz formu jugoslovensko-bugarske unije realizuje stara ideja Balkan balkanskim narodima.

I ovde su Britanci imali ulogu podmetača klipova u točkove. Vrlo brzo su Tita prebacili na svoju stranu, tako da je postignut dogovor da, u slučaju rata NATO-a i Varšavskog ugovora, Jugoslavija bude na strani NATO-a.

ZNAČAJ RUSIJE NA BALKANU

Veliki ruski naučnik, Evgenije Spektorski, koji je  u Kraljevinu Jugoslaviju pred boljševicima, u svom značajnom ogledu «Principi evropske politike Rusije u 19. i 20. veku» ističe da je ruska politika na Balkanu često bila proglašavana sebičnom. Međutim, nije tako: mirovni sporazumi koje je Rusija potpisivala posle ratova s Turskom jasno ukazuju da je ova velika država zaista želela da Balkan pripadne balkanskim narodima. Sporazum u Jedrenu 1829. godine bio je, kako je govorio Nekljudov, «jedan od spomenika ruske političke velikodušnosti koji najviše zapanjuju»: Rusija je obezbedila nezavisnost Grčkoj, autonomiju Srbiji, kao i Moldaviji i Vlaškoj, pri čemu je odbila da predlog francuskog ministra Polinjaka koji je Petrogradu nudio da prisajedini te oblasti pod uslovom da ne sprečava Francusku da zauzme Belgiju i Luksemburg. Pariski mir, sklopljen 1856. godine, Rusiji je oduzeo pravo stečeno još Kučuk-kajnardžijskim mirom, da pruža „čvrstu zaštitu hrišćanskom zakonu i hramovima njegovim“. Spektorski kaže: “Ta misija (zaštite balkanskih hrišćana, nap. V.D.) je prešla na zapadnoevropske države, koje su to shvatile krajnje samosvojno, jer, kada su sedamdesetih godina (19. veka, nap. V.D.) počela tzv. turska zverstva, zapadne simpatije nisu bile na strani ugnjetavanih hrišćana, nego na strani Turaka. Rusija nije izdržala, i ustala je u odbranu hrišćana. Car Aleksandar Drugi izjavio da nema pretenzije prema Carigradu. Posle pobede nad Turcima, po San-Stefanskom sporazumu, Bugarska, Rumunija, Srbija i Crna Gora proglašene su nezavisnim državama. Rusija je dobila samo Kuldžu, koju je dala Rumuniji u zamenu za deo Besarabije koji joj je oduzet po Pariskom ugovoru. Pa ipak, Rusija je optužena za osvajačku politiku, i sudili su joj na Berlinskom kongresu (1878) uprkos pravilu da se „pobedniku ne sudi“.“(9) Po Spektorskom, sudije koje su Rusiji sudile zbog „osvajačke politike“ na Balkanu, u Berlinu su se ponašale krajnje licemerno: Englezi su Turcima oteli Kipar, a Beč je okupirao, uz vojnu intervenciju, Bosnu i Hercegovinu. Zato je Ivan Aksakov primetio da, čim se u Evropi digne buka zbog ruske agresije, znajte da se zapadnoevropska država sprema da, bez imalo griže savesti, osvoji nečiju zemlju.

Za vreme Prvog svetskog rata, pokrenuto je pitanje Carigrada. Rusija, koja je do tada samo tražila neutralizaciju istog i slobodan prolaz kroz moreuze, videla je da se Konstantinopolj nudi čas Bugarima, čas Grcima, i prvi put je objavila svoje pretenzije prema gradu na Bosforu, što je, po Spektorskom, kod Engleza izazvalo povratak na doktrinu Dizraelija o Rusiji kao večnom neprijatelju Engleske na Istoku. A onda je došla revolucija, u kojoj je Zapad želeo da dojučerašnju carsku saveznicu iskida na komade, i prigrabi delove za sebe. Tako je Balkan (pre svega pravoslavni Balkan) na dugo vremena ostao bez svoje pokroviteljke.

Ako sve ovo znamo (a znamo, naravno, ako to želimo, i ako nas ne plaćaju „fondovi za otvoreno društvo“& slične „udruge“), obnove savezništvo, na opšte dobro i zarad uspostavljanja istinske globalne ravnoteže.

UMESTO ZAKLJUČKA

Nijedno zemno carstvo nije trajalo večno, pa neće ni vašingtonsko–briselsko. Zadatak je svih ljudi koji znaju istinu i vole slobodu da se bore za istinu i slobodu. I Balkan mora biti oslobođen, i vraćen balkanskim narodima. Zato je pravi čas da svedočimo da laž „carinske unije“, koja od Balkana treba da pravi deponiju Zapada, ne može sobom zakloniti pravičnost one stare krilatice: “Balkan balkanskim narodima!“

Vladimir Dimitrijević

www.fsksrb.ru

___________________________

1.www.rts.rs/page/stories/ci/story/5/ekonomija/2635899/ljajic-carinska-unija-bi-povecala-izvoz-celog-regiona.html;http://www.blic.rs/vesti/ekonomija/bjelic-carinska-unija-stvara-zajednicko-trziste-radne-snage-regiona/dqy71ws; www.b92.net/biz/vesti/srbija.php?yyyy=2017&mm=03&dd=18&nav_id=1241329;

2.www.strateskealternative.rs/prorokovic-balkanska-carinska-unija-i-losa-i-tesko-ostvariva/

3.www.fsksrb.ru/fond-strateske-kulture/vesti/zorana-mihajlovic-autoput-nis-pristina-kostace-800-miliona-evra-ovo-je-prvi-projekat-na-kojem-srbi-i-albanci-rade-zajedno/

4. www.nspm.rs/hronika/karl-bilt-polako-ali-sigurno-balkan-postaje-zapaljiv-setimo-se-sta-je-gavrilo-princip-pokrenuo.html?alphabet=l                                                                                          

5.www.scribd.com/doc/2442732/Evropska-Unija-niti-nas-je-ikada-htela-niti-nas-hoće.

6.www.nspm.rs/crkva-i-politika/covek-koga-je-trebalo-ucutkati/stampa.html

7.www.rastko.rs/filosofija/bsijakovic-balkanistika_c.html

8. Vukašin R. Perović: Enciklopediski i politički komentar «genosida», Prva četnička encikopledija, knjiga 1, sveska 3, Izdanje pisca, Minhen, 1973, str. 96.

9. Elena Bondareva: Pax Rossica. Russkaя gosudarstvennostь v trudah istorikov zarubežья, Veče, Moskva, 2012, str. 425.

10. Dobrica Gajić: Obnova demokratije ( Izabrani intervjui 1992-2007), CUPS, Skupština opštine Sopot, Centar za kulturu dijaloga, Beograd, 2012, str. 149.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime