Zaćutalo zvanično Sarajevo

Nakon što je, tokom odluke u predmetu protiv prvog predsjednika Republike Srpske Radovana Karadžića, Hag prvi put javno progovorio kako su muslimani u proteklom ratu ubijali svoj narod, zaćutalo je zvanično Sarajevo – institucije, nevladin sektor, javnost….

Ne oglašavaju se ni o navodima iz sudnice prema kojima je u julu 1995. godine stradalo 5.115 srebreničkih muslimana. Naspram kontroverznog Bošnjačkog mita o Srebrenici i više od 8.372 žrtve. RTRS je u posjedu dosijea koji oslikavaju kako su muslimanske žrtve iz Srebreničke regije poginule, ili umrle prirodnom smrću prije julskog zločina iz 1995. godine i nakon toga, mjesto pronašle u Memorijalnom kompleksu Potočari. Kao da nije riječ o ljudskim sudbinama! I žrtvama koje zaslužuju pijetet! Kreatorima, sada već globalnog srebreničkog tragičnog mita bili su bitni brojevi! Sudeći po dokumentima, institucionalno već 1996. godine počeo je srebrenički revizionizam. U njegovoj službi bili su Federalna komisija za nestale, ICMP, čak i pojedini sudovi nižeg ranga, koji su uz dva svjedoka izdavali željene potvrde!

1. Hakija Selimović rođen 1938. godine u mjestu Gerovi, kod Vlasenice, prema prvobitnim podacima ICMP nestao je 7. jula 1993. godine. S redigovanim podacima Selimović je stradao 11. jula 95. u Srebrenici. I sahranjen u Memorijalnom centru Potočari.
2. Sadik Lolić rođen 1966. godine u Peći kod Srebrenice. Stradao 3. jula 92. podaci su iz arhiva bivše Federalne komisije za nestale i Međunarodnog crvenog krsta. Zvanični podaci očigledno su promjenjiva kategorija, pa je i Sadik stradao 11. jula 95. I njegovo ime uklesano je u Memorijalnom kompleksu Potočari.
3. Ademu Ademoviću iz Gornje Vršinje, Federalna komisija evidentirala je kao datum nestanka 15. novembar 92. Nestanak prijavili još tokom rata roditelji Zulfo i Salkuna. No i Adem je smiraj pronašao u Potočarima. Prethodno Rifat Kešetović navodno izvršio obdukciju i izdao umrlicu s datumom 12. juli 95.
4. Šestogodišnja Meliha Efendić, prema jednom izvodu iz matične knjige – stradala 93. Prema drugom – 14. jula 95.
5. 72-godišnja Džemila Hadžić – godina smrti 1993. U zapisniku koji su potpisali forenzičar Vedo Tuco, predstavnici bh. tužilaštva i Instituta za nestale, i Džemila je žrtva julskih dešavanja iz 95.
6. Muhamed Avdić matičar u Srebrenici, za isti dan 1. oktobar 2013. godine izdao je dvije umrlice na ime Šahin Latifović. Prema jednoj datum Šahinove smrti 16. maj 92. Novi broj umrlice i Šahin je stradao u julu 95.
7. Sevludin Salkić – prema ranijim podacima Međunarodnog crvenog krsta i Federalne komisije stradao je u julu 92. Sud u Lukavcu i ICMP odlučili su da godina smrti ipak bude 95.
8. Avdulah Muratović – mjesto i datum smrti – juli 95. Potočari. Sin mu Hamdija, međutim, traži oca Avdulaha koji je nestao 93. u Bratuncu. Prepiska prošlogodišnja.
9. Novorođenče Have i Hajrudina Muhića, najmlađa je žrtva genocida- tako svakog jula odjekuje srebrenički eho. Dobila je i nadgrobni spomenik i ime – Fatima. No, njena majka ranije je izjavljivala da je djevojčica usljed porođajnih komplikacija – mrtvorođena.
10. Smail Mehmedović iz Vlasenice žrtva je sa Srebreničkog spiska. Kćerka mu Muhiba, međutim, uporno tvrdi da je umro prirodnom smrću 94. i pokopan na mjesnom groblju Kazani.
11. Selman Alić ubijen je u julu 95. Tako piše na papiru. Na drugom izdatom 2014. godine od strane IDDEE, vlasnik je validnih ličnih dokumenata. Živi u Srebrenici.
12. Behida Halilović – žrtva je julskog srebreničkog zločina. Behida, međutim još od 97. godine, bezuspješno pokušava da svoje ime izbriše sa spiskova stradalih i iz Memorijalnog kompleksa.

Јoš desetine sličnih dosijea u našem je posjedu. Ili smo uvid u njih. Međutim, tvorci srebreničkog revizionizma ćute. Amor Mašović, dugogodišnji član raznih komisija i Instituta za traženje nestalih, čiji je potpis učestao na raspoloživim dokumentima, na pozive ne odgovara. Na posao ovih dana ne dolazi. Kažu na bolovanju je. Za razgovor nisu spremni ni u Sarajevskom institutu za istraživanje ratnog zločina na čijem je čelu, obično glasni profesor Samil Čekić. Saradnica koja se javila na telefon pitala nas je da li nam je problem “da to časkom napišemo i samo proslijedimo na mjel adresu”?

Nama nije bio problem, ali zvaničnicima Instituta očigledno jeste! Tražene odgovore nismo dobili! U Memorijalnom centru Potočari, prvo su osuli paljbu! Onda priznali da su, po narudžbi bivšeg visokog predstavnika Pedi Ešdauna u Potočarima sahranjeni zemni ostaci lica koji nisu umrla ili stradala u spornom periodu. Takva praksa prestala je, kaže direktor Centra Mersed Samajlović, 2007. godine, ali broj umrlih ili stradalih prije jula 95. ipak se povećava, bar ako je suditi prema ranijim direktorovim priznanjima.

I nisu predmet naše priče oni, kojima kako reče Smajlović na nišanima piše 92, 93. ili 94, već oni drugi koji su pomenutih godina stradali ili umrli, a na nišanima i u dokumentima im piše 1995. godina.

I zbog toga niko ne odgovara?!

RTRS