Zalazje, tugo moja, hoće li i o tebi snimiti film?

0
704

Zalazje izad Srebrenice je lepo selo. Čarobno. Šume i livade, kose obrasle šumom… Mada, uvek, kad se kroz gustu šumu, bilo putem iz Srebrenice, bilo od strane Sasa, penjem do sela, kosa mi stoji dupke na glavi. Kad, gore na vrh Zalazja dođem do groblja, zastanem na raskrsnici oko koje su ruševine kuća porušenih i popaljenih na krvavi Petrovdan 1992. godine, a onda odem i do kuće Neđa Stanojevića, da ga vidim i obiđem, a sad ne znam više da li je Neđo živ, a, nemam koga ni da pitam. Neđo je kad sam poslednji put bio u Zalazju, bio jedini živi stanovnik lepog sela.

Mnogo više meštana Zalazja je na groblju iznad sela. Njihovi spomenici mi svedoci.

Groblje je odmah kraj raskrsnice u centru sela, a na groblju su dva velika spomenika. Na jednom su imena 45 meštana koje su borci Nasera Orića pobili u selu na krvavi Petrovdan 1992. godine. Pre koju godinu, baš na Petrovdan, jedan od meštana, onih koji su preživeli taj dan, pričao mi je i pokazivao kuće ispod groblja, kako je u jednoj živ zapaljen i izgoreo Dragan Rakić, a šestoro Srba koji su se krili na tavanu kuće u blizini i nekako preživeli, slušali Draganove krike dok je živ goreo. Malo dalje, u podrumu ispod ubijena je Radina Cvetinović, pa malo dalje Desanka Cvetinović, pa još male dalje Svetozar Rakić… U ruševini kuće kraj raskrsnice nađene su kosti četovoro Srba koji su živi izgoreli, a preživeli su verovali da u kući, pod ruševinama, pod betonskim gredama i pločama ima još kostiju pobijenih i popaljenih Srba.

Bio sam pre koju godinu u kući starog Ranka Cvetinovića, živeo je starac samo za dan da nađe kosti sina Ivana i sahrani ih kako dolikuje. Ivana su na krvavi Petrovdan, kad je stradalo čitavo selo, Orićevi našli iza kuće dok je čuvao krave, odveli ga u Srebrenicu, i tu mu se izgubio svaki trag.

Da Vas podsetimo:  Tužno i sramno, nažalost istinito .... Čudna vrednovanja u čudnoj Srbiji…

Pre desetak godina, u crkvi u Srebenici, pričala mi je žena u crnoj marami, da su joj na krvavi Petrovdan Orićevi u Zalazju ubili muža, dvojicu braće zarobili, odveli u Srebrenicu, tamo mučili, patili i pobili, tek tih dana našli su im kosti.

Često sam, putujući od Zalazja ka Bratuncu znao da svratim do kuće u kojoj je živela Slavka Matić. Da zajedno poćutimo, ona da kuka u sebi, a ja da se nadam da će reći koju reč, da zabeležim, da ostane, da se zna. Njoj je 1992. godine, 14, decembra, Orićeva vojska pobila čitavu porodicu, muža, dve ćerke. Našla ih je na kućnom pragu, mrtve. U Bjelovcu je tog krvavog jutra pobijeno više od stotinu meštana. Slavka je išla u Hag, da svedoči, tamo je ispitivali, pričala mi je, kao da je ona zločinac, kao da je ona pobila taj narod.

Kad su pre petnaestak godina decu iz Bratunca i okolnih sela vodili u Kumbor, na more, pitali ih po čemu su njihova sela, Bratunac, poznati… Po velikim grobljima, odgovarala deca.

Na groblju u Bratuncu je još jedan spomenik, veliki da bi na kamen moglo da stane svih 97 imena, 51 samo iz familije Rakića, njih su ustaše pobile 14. juna 1943. godine. Ni srpsko uvo u selu nije ostalo, pobijeni uglavnom žene i deca. Prvo je tada kroz selo naišao jedan komšija, rekao Srbima – ne idite nikud, ostanite u kućama, ni dlaka vam neće failiti. Srbi poverovali i ostali. Za komšijom stigli su ustaše, išli od kuće do kuće i ubijali redom, od deteta u kolevci do najstarijih…

Onog dana kada su Orićevi popalili Bjelovac, Radojki koju sam zatekao u spomen sobi u Bratuncu, punoj slika pobijenih, stradalih, ubijeni su suprug i svekar. Jetrva i dvoje njenih dece, jednom je bilo sedam meseci, drugom tri godine, odvedeni su u Srebrenicu, preživeli su, a jetrva nikad nije ispričala šta se tamo dešavalo.

Da Vas podsetimo:  Ponižavanja i zajebavanja građana…

Avgusta, 8, 1992. u Ježeštici kraj Bratunca ubijeno je desetoro civila. Anđeljku Mlađenoviću odsečena je glava, odneta u Srebrenicu.

Na drugu stranu od Bratunca, gledano sa Zalazja, je Kravica. I tamo sam nekad znao da odem. Do velikog spomenika u centru sela. Tamo je na Božić1993. Orićeva vojska pobila 46 meštana, 58 ranila, 750 kuća zapalila. U selu je tada ubijen mali Vlade Gajić, imao je samo 4,5 godine, malo dalje i 77-godišnji Neđo Erić. Tog dana Naser Orić slikao se u Kravici.

Gore, u Zalazju, pričali su mi preživeli i kleli se u oči, gledali su Nasera na belom konju na putu ispod groblja kako sa zelenom zastavom u rukam i redenicam ukrštenim preko prsa viče – hvataj žive, ni mačku ne ostavljaj…

-Tog Petrovdana, opkoliše nas u centru Zalazja. U kuću kojoj smo bili ubacili su bombu, ja sam ranjen ali sam uspeo da iskočim i pređem u susednu kuću. Tamo smo nas šestorica zapalili sprat ispod i šćućurili se  na tavanu. Slušali smo krice, jauke, vrisku naših devetorice ranjenih drugova koje su Orićevi pohatali. Nabacili su gume na njih i zapalili. Neki od njih živi su goreli. I sad čujem njihovu vrisku – pričao mi je na Zalzju jedan živi svedok.

Sećao se Gojka Petrovića, Dragana Rakića, Luke Jeremića, braće Marka i Radovana Jeremića…

-Ovde smo našli Mila Rakića, zaklanog, tamo Svetu Dragičevića, ovde su devetoro meštana vezali i stavili u kamione, odvezli u Srebrenicu – Slobodana Ilića, Dragomira Vujadinovića, Petka i Branka Simića, Miladina Tubića, Ivana Cvjetinovića, Momčiča Rakića, Milisava Ilića Marka Jeremića – pričao mi je ovaj čovek.

I, što sve ovo danas pišem? Što vas podsećam na užas? Da širim mržnju? Da nekoga klevećem? Nikako. Nagledao sam se ja rata.

Da Vas podsetimo:  Stari srpski ratnik iz Stalaća: Nikada nisam bio srećniji k’o taj dan kada oslobodismo Kosovo

Pa što onda?

Tek, u ovo vreme kad se snimaju filmovi o Srebrenici, kad se najavljuje snimanje filmova „o herojima“, da upitam – hoće li, Zalazje, tugo moja, i o tebi snimiti film? Hoće li se neko setiti, pitati – šta bi sa onim narodom, sa onim lepim selom? I tamo i ovamo stradali su ljudi, valjda…

Evo, sve ovo što sam napisao, istina je, gola i teška, više puta potvrđena, može poslužiti scenaristima i za taj film o Zalazju koji nikada neće biti snimljen a i za neke druge filmove koje će svakako snimiti.

O sudiji Slobodanu Iliću, kome je Naser živom vadio oči, a sudija nije ni pisnuo. Eno, Naser pričao o tome Ibranu Mustafiću, a Ibran zabeležio.

O jednoj starici koju sam viđao gore na groblju u Zalazju. Sedi na grobu ubijenog sina i plače… Ćuti. Poslednjeg puta kad sam bio na Zalazju nije je bilo. Umrla mučenica.

Gore, kroz Zalazje, pre koju godinu, u gluvo doba noći, naišao neki momak iz Sasa, pričali su mi pre koju godinu na groblju i živi i mrtvi. Kleli se da je tako bilo. Video mladić na raskrsnici kraj one kuće u kojoj su živi goreli Srbi, kako u pomrčini igra kolo krvavih ljudi bez glava…

Zalazje, tugo moja, hoće li i o tebi film snimiti…

Zoran Šaponjić

Izvor:

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime