Prosto su nevjerovatne razmjere dodvoravanja koje ponosni crnogorski vlastodršci i mediji u njihovoj službi, ispoljavaju prema zapadnim moćnicima, posebno u hvaljenju i slavljenju NATO-a. Evro-atlantske integracije su postale neka vrsta njihovog očenaša.
U delirijumu se ide dotle da, prije neki dan, potpredsjednik vlade Duško Marković reče kako je NATO najveći civilizacijski okvir našega vremena, iako je stvarnost totalno suprotna. Naime taj vojni savez je svojim apokaliptičnim ratovima ustvari razoritelj civilizacije, kao što pokazuju primjeri Srbije, Avganistana, Iraka, Libije, Sirije i Ukrajine, pretvorenih u ruševine, očekujući naredne žrtve. Sjetimo se uz to, stotina hiljada ljudskih bića unesrećenih, ubijenih, osakaćenih i miliona raseljenih kao stravičnih plodova NATO demokratije!
Sjetimo se, između bezbroj primjera, kako je u jeku apokalipse nad Srbijom, glasnogovornik NATO-a Džimi Šej iz svoje jazbine u Briselu, štektao: „Bombardovaćemo Srbiju dok je odbacimo u kameno doba!“ Kakav civilizacijski poklič!
Sjetimo takođe, između bezbroj strahota, varvarskog iživljavanja ozvijernih NATO humanista nad zlikovački umorenim Gadafijem! Pogledajmo samo šta su NATO bojovnici učinili od spomenika raznih civilizacija u Iraku i Siriji, koji su pretrajali hiljade godina! Pogledajmo Libiju, raj u saharskoj pustinji koji je NATO pretvorio u pakao! A da ne govorimo o trovanju podnebesja osiromašenim uranijumom i ranjavanju NATO avijacijom vječnih nebesa razdiranjem ozonskog omotača oko planete.
Ipak sve će to biti samo uvod u zla koja mogu zadesiti čovječanstvo, ako NATO, kao što se stalno sprema i prijeti, udari na Rusiju. Uprkos tome i svemu ostalome, na primjer zagađivanju ljudskih duša lažju koja je zlo i otac zla, kako veli Jevanđelje, nema niti je bilo pod kapom nebeskom u 76 godina postojanja NATO-a takvih mu upućenih slavopojki poput ovih koje se danas ore iz zvanične Crne Gore!
Imalo bi o tome ogromno da se kaže, što ne bi stalo ni u dvadeset tomova Enciklopedije Britanike, ali bih se zadržao samo na jednom poražavajućem primjeru koji nas se duboko tiče i koji je upravo u vezi sa „natomanijom“ koja je, kao neka bolest, zahvatila crnogorsku političko-medijsku kastu. Radi se o Kosovu, jednom od svetilišta evropske civilizacije koje je Nato u sprezi sa šiptarskim teroristima razorio, porodivši u isti mah monstruozno čedo kosovarsku šiptarsku državu koju je crnogorska vlast među prvima pohitala da prizna!
I sada su zapadni moćnici, da bi ovjekovječili svoj zločin, uprli da ono što je ostalo od kosovskih hramova dadu na poklon kosovarskoj državi, primanjem iste u svjetsku organizaciju za zaštitu kulturne baštine čovječanstva, Uneska! I tu je, na nesreću, crnogorska diplomatija pohitala da dadne svoju podršku tom bezakonju, iako je Kosovo suštastveni dio nacionalnog bića Crne Gore koliko i Srbije, njenog civilizacijskog nasljeđa u svakom pogledu, budući da su naraštaji Crnogoraca živjeli Kosovom, da je Kosovo najviše preživjelo u duši naroda Crne Gore, kako veli Pavle Rovinski veliki istoričar Crne Gore. I budući da su Crnogorci pod krstaš barjakom, pjevajući Onamo ‘namo svoga staroga kralja, odigrali veliku ulogu u oslobođenju srpskog Jerusalima! A nije li Njegoš, tragični junak kosovske misli, kako ga nazva Andrić u svom čuvenom eseju, sagorio upravo za Kosovom! No, sve to izgleda da ne postoji za vlastodršce koji hoće da se pošto poto stave pod krilo svjetskog zlotvora koga oni besomučno predstavljaju kao sveopšteg dobrotvora!
I još jedna stvar koja djeluje zaprepašćujuće u aminovanju od strane crnogorskog režima da se kosovsko nasljeđe preda na milost i nemilost njegovim vjekovnim uništiteljima, jeste činjenica da ta ista vlast neće ni prstom da mrdne kako bi se veličanstvena zemlja Morača sa njenim prirodnim i civilizacijskim dobrima našla pod zaštitom Uneska za što su se stekli svi uslovi! Da paradoks bude veći, među tim dobrima nalazi se manastir Morača, najvažniji istorijski spomenik Crne Gore, koji je zadužbina Nemanjića baš kao i svi kosovski manastiri. A tu moračku baštinu su slavili i uznosili veliki evropski i ruski autori tokom XIX i XX vijeka! Naprotiv, pošto su glavari godinama očajnički tražili investitora odnosno upropastitelja Morače, izgleda da su nedavno našli kinesku aždaju Norinko i da računaju na nju ona, da zarad malo struje što se bezbolno može dobiti drugdje, proguta Moraču sa njenim čudesima! Znači vlast hrli u Evropu, a potapa Evropu u Morači!
Dokle to mahnitanje vladajuće ekipe na čelu jedne državice koja se jedva primjećuje na karti svijeta, a koja umišlja u megalomaniji svojih vođa da igra neku svjetsku ulogu time što se odriče svoga milenijumskog nacionalnog identiteta i stvara neki novi, što daje svoju najljepšu oblast, po cijenu dugotrajnog dužničkog ropstva, kineskom ispolinu koji planine pretvara u ravnine i podiže ostrva usred okeana, što vapi da je stavi pod svoje skute svjetski zlotvor čija je, prije 16 godina, i sama bila žrtva, što udara sankcije Rusiji za ljubav promotera fašističke hunte u Kijevu, što galami na Rusiju pod optužbom da je ona destabilizuje, što se izlaže opasnosti da bude na meti ruskih raketa, ako Nato, a s njime i Crna Gora u čije članstvo hrli, ne daj Bože, zarati na Rusiju?!
Međutim, da je bilo mudrosti ili običnog zdravog razuma, postajala je šansa da Crna Gora, uprkos svojoj malenkosti, odigra značajnu međunarodnu ulogu posrednika između Rusije i Zapada, neumorno pozivajući na smirivanje neprijateljstava, umjesto radeći na njihovom raspaljivanju svojim svrstavanjem u tabor dušmana Rusije. Još kažu da Crna Gora mora u Nato, pošto je svaka stopa od Lisabona do Istanbula pod NATO, ali zaboravljaju da je u mnogo težim vremenima Crna Gora, i to baš uveliko zahvaljujući Rusiji, bila jedino slobodno ostrvo u ogromnom Otomanskom carstvu i time se proslavila na istorijskoj pozornici svijeta. Ona Crna Gora koju je, između ostalih, slavio Alfred Tenison, pjevajući:
„O najmanja od naroda,
ti velika Crna Goro,
ti prestole od kamena,
s kog uzleće gorski oro…“
Za beskrajno je žaljenje da je od te Crne Gore, danas ostao samo privid.
Komnen Bećirović
IN4S
