Žalim Francuze, ali, žalim i moj narod

0
991

ambasada3-620x350Ovih dana smo pretrpani informacijama o napadima koji su se odigrali u Parizu. Sve naše snage su usmerene ka izražavanju žaljenja zbog smrti velikog broja ljudi i to je u redu. Ljudski je uputiti nekome izraz žaljenja zbog onoga što se desilo toj zemlji.

Milan RuzicA kada se slegne prašina oko ovog napada, da li će iko pomisliti na to da izrazi žaljenje zbog nečega što se desilo Srbiji? Preciznije rečeno, da li će iko od Srba da se seti da žali nekoga u svom narodu zbog toga što nema šta da jede ili gde da živi? Seti li se iko mati Fevronije ili mati Makarije koje se decenijama bore za opstanak naših najvećih svetinja na Kosovu? Pruža li neko njima podršku? Pružamo li podršku našem narodu na Kosovu i Metohiji? Šta je sa onim hiljadama ljudi koji su ostali bez domova u prošlogodišnjim poplavama? Dobiše li svi oni nove kuće? A šta je sa decom u prihvatilištima? Kako oni žive? Pruža li njima neko podršku? Koliko stotina ili hiljada srpskih porodica hoda po ivici između života i smrti? Što im neko ne pomogne i ne gurne ih na onu stranu na kojoj piše „ŽIVOT“? Šta je sa našim vojnicima iz onog nesrećnog i prekrvavog rata devedesetih godina? Podržava li ih neko? Je li im neko obezbedio, ako ništa drugo, ono bar hranu i smeštaj? Ti ljudi su krvarili kako bismo mi sačuvali ovu našu zemlju, a mi im ni hvala nismo rekli, već ih tretiramo kao tempirane bombe i teramo ih od sebe. Gde je podrška za onolike porodice koje su živele i umirale na traktorima tokom istog tog rata? Gde su ti ljudi? Šta se sa njima dogodilo? Siromaštvo buja svom silinom, a mi se tu razmećemo i hvalimo nekakvim milionima. Hoće li nešto od tih miliona otići našem narodu? Da li će neko odvojiti bar jedan posto za pomoć onima kojima je ona najpotrebnija? Brinemo svetske brige, a naše najvažnije probleme nismo rešili. Kako je moguće da smo mi sebi na poslednjem mestu?

Da Vas podsetimo:  Osobenosti izbora u Srbiji

Nije mi jasno kako neko može u oči da gleda roditelje koji nemaju novca da prehrane decu i da ne uradi ništa po tom pitanju? Oni mučenici koji po svim našim gradovima prose, oni nam služe za šutiranje i pljuvanje. A jeste li ikad ijednom od njih nešto lepo rekli i pokazali im solidarnost ili je iskazujemo samo kroz bacanje kovanice u plastičnu posudu? Progovorite nešto sa tim ljudima i videćete da se iza tih garavih tragova oko očiju i prljave odeće krije duša čista kao suza. Krenite da obilazite srpska sela u kojima tavore ljudi koji osim parčeta hleba, zemlje i neba nemaju ništa drugo. Ni prijatelja, ni porodice, ni prave kuće, ni novca. To je naša zemlja. To su naši ljudi. To je naša beda. To je naša muka. To je naša Srbija.

Podržavajmo druge u nevolji, ali podržavajmo i sebe. Osvestimo se već jednom. Na samom smo dnu. Više nema nizbrdo, samo pravo. Hajde sad da se uspnemo bar za jedan stepenik. Onaj ko ne može finansijski pomoći, neka pomogne na drugi način. Neka dovikne nekome od ugroženih da je uz njih. I to će biti dovoljno.

Danas i ja žalim zbog muka Francuske, Nigerije, Libije i svih ostalih zemalja sveta koje je snašla neka nevolja. Žalim svaki izgubljeni život. Video sam slike sveća i cveća ispred Spomenika zahvalnosti Francuskoj i bio sam tužan, ali zbog onog jednog jedinog našeg čoveka koji u ovim hladnim noćima negde u nedovršenoj kući leži držeći svoje promrzlo dete privijeno na grudi i razmišljajući koliko će još njih dvoje moći tako da opstanu, e zbog njega ću da plačem. Plakaću jer je moj, jer je naš, jer ja tako izražavam svoje žaljenje, a ne selfijem uslikanim ispred neke ambasade paleći sveću i smejući se pri tom.

Da Vas podsetimo:  DA LI JE NAPAD UVEK NAJBOLJA ODBRANA?

Milan Ružić

iskra.co

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime