Dana 10. aprila 1941. godine, njemačke jedinice su bez otpora ušle u Zagreb.
Bio je to jedinstven primjer da su u nekoj zemlji na koju je izvršena agresija, okupatori dočekivano sa cvijećem i pjesmom. Kraljevina Jugoslavija je tada raskomadana između Hitlerovih satelita i svako je dobio svoj „kolač“. Najveći dio je pripao klero-fašističkoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj koja je proglašena istog dana, odnosno sama NDH je sačinjena većinom od srbskog etničkog prostora.
Činjenice govore da je NDH stvorena po blagoslovu Vatikana, a direktive je dobijala od Rimske kurije. Na čelo te marionetske tvorevine je postavljen poglavnik Ante Pavelić, prijeratni emigrant i disident.
Rimokatolički svećenici i fratri su predvođeni kardinalom Alojzijem Stepincem bili nosioci genocida nad Srbima, Jevrejima i Romima. Žrtve su ubijane, hapšene i mučene gdje god je bila prilika za to, ali su osnovani i koncentracioni logori (Jasenovac, Jadovno, Danica, Krušćica, Stara Gradiška, Tenja, Đakovo, Loborgrad, Sisak, Jastrebarsko…).
Hrvatskim fašistima su se u istrebljivanju Srba pridružili i muslimanski, popularno nazvani „hrvatsko cvijeće“. Oni su imali svoje jedinice kao što su: Handžar divizija, Muslimanska milicija itd.
Zagreb je četiri godine bio kao oktopod koji je sa hiljadu svojih ruku od Drine do Žumberka i od Drave do Jadrana davio i uništavao sve što je imalo veze sa Srbstvom i Pravoslavljem. Strašni pokolji su napravljeni u: Drakuliću, Drakseniću, Starom Brodu, Glinskoj crkvi, Banskom Grabovcu, Sadilovcu, Bihaću, Mostaru, Livnu, Gospiću, Kupresu, Šidu, Vukovaru, Petrovoj Gori…
Međutim, kako su se geostrateške oklonosti na evropskom kontinentu promjenile 1943-1944 u smislu što je Crvena armija uspjela da izgoni Vermarht iz SSSR, a anglo-saksonske snage otvore Južni i kasnije Zapadni front… tako se i na Balkanu mjenjale prilike. Mnoštvo ustaša i domobrana prelazi kod Brozovih partizana jer su vijdeli da će NDH i Hitlerova koalicija izgubiti rat, pa nisu htjeli da budu na strani poraženih.
Početkom 1945. godine Vrhovni štab POJ sačio je plan prodora u zapadne dijelove Jugoslavije i slamanja Pavelićevog režima. Tako su mnoge partizanske jedinice poslate u Vojvodinu, Slavoniju i zapadnu Bosnu kako bi počistile ustaške pukovije.
Koča Popović sa saradnicima
Dana 8. maja 1945. godine prešavši rijeku Savu, oko 10:30 sati pripadnici udarne 45. divizije (mobilisani u južnom Pomoravlju) sa tri brigade: 20, 23, i 24. brigada. Štaviše, može se sa sigurnošću reći da je II i III bataljon te 20. brigade stupio u gradsku červrt Trnje, ušao u radio-stanicu. Tek kasnije sa strane pristiže slavonska 28. divizija i popodne bosansko-krajiška 39. divizija…
Inače, čitavom operacijom je upravljao general-pukovnik Koča Popović, komandant Druge armije POJ, a sve te jedinice su bile u pod njegovim zapovjedništvom. Borbe za Zagreb su zaista vođene, samo ne sa istim intenzitetom kao recimo na Sremskom frontu nekoliko mjeseci ranije.
Decenijama nakon rata se stidljivo pričalo o operaciji oslobađanja Zagreba, jer je Hrvatima nabijen kompleks. Tačnije bilo je jako teško priznati činjenicu da grad Zagreb nisu oslobodile hrvatske jedinice u POJ, već srbske, odnosno kako oni sami tumače „srbijanske“.
Razlog tome je što su takođe pukovi Vojske Kraljevine Srbije i u jesen 1918. godine srbski vojnik – gedža, došao sve do Klagenfurta gdje je zabijen barjak slobode. Godinama docnije su se hrvatski političari rugali između dva svjetska rata u Narodnoj skupštini tom prvom oslobođenju i uvredljivo poredili oslobodioce sa svinjama.
Posljednjih godina ovaj datum 8. odnosno 9. maj u Hrvatskoj je gotovo nebitan, jer mu pridaje pažnje vrlo mali broj građana i udruženja. Državni aparat je više inertan, nego što istinski pokazuje interesovanje za obilježavanje antifašističkih vrijednosti, dok proces defašiztizacije društva nije ni urađen zadnjih 75 godina.
Najznimljivije mi je mišljenje o svemu tome od generala Ivana Šibla, nekadašnjeg političkog komesara Desetog korpusa POJ:
– „Taj ulazak Posavskog odreda u Zagreb čak ni istorijografija ne uzima u obzir. Nevažan je i jedva pomena vredan“.
Ovaj tekst je napisan da buduća pokoljenja dobro razmisle ako im ikada neko bude nudio ili pak nasilno naturao nekakve državno-pravne veze sa Hrvatima i ostalim južnoslavenskim narodima… pogotovo na onim „ravnopravnim“ osnovama, kako je to bilo u prve dvije Jugoslavije.
Napisa: Čule
