ZAŠTO JE BORBA ZA ISTINU O SRBOCIDU I JASENOVCU TAKO VAŽNA?

0
247

U Srba nikada nije manjkalo akutnih kriza, opasnosti, ugrožavanja. Danas je to borba za Svetu zemlju Kosovo i Metohiju, za opstanak Republike Srpske, pa i same državnosti (centralne) Srbije.

No bilo bi pogrešno i grešno zapostaviti jedaan izuzetno važan aspekt te borbe, naime, odbranu i širenje istorijske istine o prošlosti, jer ko nju poriče, taj poriče i istinu o današnjem vremenu i preti da preuzme budućnost nacije u svoje, definitivno nedobronamerne ruke.

Onlajn postavljena „DEKLARACIJA O SRBOCIDU HRVATSKE DRŽAVE 1941-1945. I LOGORU SMRTI JASENOVAC“ (link za potpisivanje: https://www.peticije.online/1941-1945) obrazložena je činjenicom da se to tragično zbivanje „do današnjeg dana od strane hrvatske istoriografije, kao i dela zapadnih socijalnih nauka ignoriše ili osporava i umanjuje, već principijelno politizuje i u ekstremnom slučaju šta više poriče.“

Ovde nekoliko podataka o tom poraznom, opasnom i nemoralnom stavu.

Već u junu 1942. godine izdaje hrvatska vlada jednu „Sivu knjigu“ („Nedela i razaranja buntovnika u Nezavisnoj državi Hrvatskoj, u prvim mesecima postojanja hrvatske nacionalne države“).

Cilj ove propagandne brošure je jasan: „Pavelićeva vlada se kasnije trudila da probudi privid, da su srpske milicije (četnici) i njihove vođe bili glavni prouzrokovači nacionalnog osvetničkog i iskorenjujućeg rata (…) Nasuprot tome, mora se primetiti, da se u internim nemačkim izveštajima, od ranog leta 1941. godine, pre svega postupci ustaša čine odgovornim za zaoštravanje međunacionalnog sukoba…“ (nemački istoričar Holm Zundhausen).

Ovakve propagandne mere, kao što je „Siva knjiga“, naravno, niti su ustaški pronalazak, niti su prvo ili jedino, za šta se ustaše mogu i moraju pozvati na odgovornost. Nešto problematičnije je, kada jedan hrvatski Doctor Theologiae, Juris, Juris Canonici, Advocatus Sacrae Romanae Rotae, Procurator Sacrae Congregationis Rituum, A. Professor of Iurisprudens and Philosophy of Law, Ivo Omrčanin, deset godina po završetku Drugog svetskog rata, tvrdi da su u suštini Srbi izvršili jedan genocid nad Hrvatima.

Najpoznatiji zastupnik hrvatske varijante „Laži o Aušvicu“ je, istovremeno, bio jedan od glavnih protagonista nasilnog raspada druge Jugoslavije, na kraju XX veka, i jedan od glavnih (lokalnih – jer pravi očevi istorije se retko nalaze na Balkanu) tvoraca ove druge nezavisne Hrvatske, dr Franjo Tuđman:

„Istorijska istina je, da je u svim zatvorima i logorima u Hrvatskoj, za vreme poslednjeg rata, umrlo ukupno 59.635 ljudi i to ne samo Srba, već i jedan veliki broj Hrvata, demokrata i antifašista, Jevreja i Cigana (…)“

Jedan drugi put, on izjavljuje: „U Jasenovcu je umrlo između 30.000 i 40.000 ljudi (…) Gubici hrvatskog i srpskog naroda su prilično isti (…) Mit o Jasenovcu se razvio u jedno nečuveno ludilo (…)“

Kada sam na Prvoj međunarodnoj konferenciji o Jasenovcu, krajem oktobra 1997. godine, u organizaciji univerziteta u Njujorku, pored ostalog, referisao i o mogućem broju žrtava ovog logora smrti, hrvatski učesnik konferencije, dr Vladimir Žerjavić, odmah je pohrlio ka mikrofonu za pitanja i primedbe slušalaca i učesnika i – zastupao Tuđmanovu tvrdnju (najviše 30.000 do 40.000 ubijenih).

Da Vas podsetimo:  Srpsko-hrvatski odnosi: Ko je na pravoj strani istorije

Učesnik konferencije iz SAD, dr Eli Rozenbaum je na to predstavio izveštaj komande nacističke okupacione vojske, od 6. decembra 1943. godine, koji se čuva u US National Archive a koji potvrđuje da je samo do tog datuma (logor Jasenovac je funkcionisao sve do 24. aprila 1945. godine) u Jasenovcu ubijeno oko 200.000 ljudi.

S vremenom, broj ustaških žrtava u Jasenovcu se, po objavljivanjima hrvatskih istoričara, i dalje čudesno topi: „U sabirnome i radnome logoru Jasenovac, dakle u svim logorskim radionicama i podlogorima, na radu u šumi i slično, i u logoru Stara Gradiška, život je od svih mogućih uzroka izgubilo najverovatnije između 1.000 i 2.000 ljudi, eventualno 3.000 ljudi a nemoguće je da ih je umrlo više od 5.000.“

Jedan deo zapadnih istoričara zdušno podržava ove pokušaje falsifikovanja istorijakih činjenica. Ovde jedan primer iz Nemačke:

Mladi nemački istoričar Aleksandar Korb (Alexander Korb) je na berlinskom Humbolt-Univerzitetu uspešno odbranio svoju doktorsku tezu iz oblasti istorijskih nauka pod naslovom: „U senci svetskog rata. Masivno nasilje ustaša nad Srbima, Jevrejima i Romima“.

Naučnici, koji su bili zaduženi za zakonom predviđene ekspertize u odnosu na njegov naučni rad (prof. dr Jörg Baberowski, prof. dr Kiran Klaus Patel i prof. dr Michael Wildt) jednoglasno su mu dodelili najvišu moguću ocenu, summa cum laude.

Prof. Baberowski piše u obrazloženju svog predloga najviše ocene, pored ostalog čak i: „Korbova diesertacija je izvanredan prilog istraživanju genocida i nasilja. Niko više neće moći da ubuduće piše o ovoj temi na do sada uobičajeni način.“

Šta je to, što je „revolucionarno novo“ u Korbovom načinu naučno-istorijskog tretiranja hrvatske države 1941-1945., koju su Adolf Hitler i Benito Musolini vojnom silom iznudili, pošto su razbili i pregazili prvu Jugoslaviju?

To što Aleksandar Korb neprevidivo, dijametralno razlikuje od ogromnog dela prethodne (pozitivne) istorijske nauke i istraživanja ovog perioda istorije Balkana odnosno zločina genocida u dotičnoj hrvatskoj državi (osim naravno od stava hrvatske istoriografije), to su njegovi osnovni postulati i finalni zaključci. On naime tvrdi:

U tadašnjoj hrvatskoj državi 1941-1945. „nije se dogodio genocid nad Srbima“ (str. 34, 114, 205, 352, 373, 374.).

Klerikalna komponenta (hrvatski katolički klir i Vatikan) „nije igrala nikakvu bitnu ulogu“ pri masivnom nasilju nad Srbima u hrvatskoj državi 1941-1945. Ustaški pokret je sledio prvenstveno sekularnim ciljevima, tako je npr. i nasilno pokatoličavanje Srba „imalo sekularni karakter“ (str. 29, 73, 248, 285, 286, 363.).

Da Vas podsetimo:  Srećan Božić!

Korb obznanjuje vrlo brzo, da za njegovu studiju, „hrvatski izvori predstavljaju centralni fundus u odnosu na naučno istraživanje ustaške politike“ (str. 41) jer su

srpski izvori ili „nacionalistički“ (str. 18, 24, 45) ili „komunististički, jer sastavljeni u staljinističkom duktusu“ (str. 45).

Svedočenja preživelih srpskih žrtava „izgledaju problematično i sadrže samo pojedine iskaze, koji ne izgledaju falsifikovano, jer ih je srpska vlada iz nacionalističkih razloga izmanipulisala“ (str. 45)

Sva svedočenja nemačkih nacista i italijanskih fašista sa lica mesta su bezvredna, jer su oni pak „sve informacije i podatke preuzeli od srpskih nacionalista (str. 16, 17, 18, 24, 25) i od srpskog pravoslavnog sveštenstva“ (str. 35)

Ovo je nesumnjivo jedan radikalni zaokret u istraživanju istorije NDH tj. fenomena genocida, jer – kako Korb usput navodi – samo o logoru smrti Jasenovcu je do 1999. objavljeno 1.188 monografija i zbornika, kao i 1.544 naučnih članaka i priloga (str. 297) i Korb dakle ulazi u koliziju sa ogromnom većinom tih naučnih radova i njihovih zaključaka.

Konsekvenca glasi, naime, da je u hrvatskoj državi 1941-1945. izvršen genocid nad Srbima, Srbocid, kao i nad Jevrejima i Romima, a i Korb očigledno poznaje, kao što iz njegovog rada jasno proizilazi, najveći deo i pri ovom razmatranju korišćenih primarnih istorijskih izvora i naučne literature.

Njegova disertacija, posle koje „niko više neće moći da ubuduće piše o ovoj temi na do sada uobičajeni način“, kao što je napomenuto, kompatibilna je prevashodno sa hrvatskom istoriografijom i njenim upornim relativizovanjem i poricanjem genocida u NDH 1941-1945., kao i bilo kakvog (negativnog) učešća katoličke crkve u tom delu istorije.

Na gornje Korbove tvrdnje bi se moglo redukcionistički reagovati, jednim jedinim pitanjem:

Šta bi bilo, kada bi neko u naučnu i opštu javnost izneo tvrdnju, da „izvori poricatelja Holokausta predstavljaju centralni fundus u odnosu na naučno istraživanje nacističke politike, da su jevrejski izvori ili nacionalistički ili radikalni, jer sastavljeni u cionističkom duktusu; da svedočenja preživelih jevrejskih žrtava izgledaju problematično i sadrže samo pojedine iskaze, koji ne izgledaju falsifikovano, jer ih je izraelska vlada iz nacionalističkih razloga izmanipulisala; da su sva svedočenja nemačkih nacista i italijanskih fašista sa lica mesta bezvredna, jer su oni pak sve informacije i podatke preuzeli od jevrejskih nacionalista i od jevrejskih ortodoksnih rabina“?

Odgovor je kao retko kad u ovoj naučnoj oblasti vrlo jednostavan: U tom slučaju Holokaust ne bio nikakav genocid. Za nekoga ko bi to tvrdio, međutim, kao i za Korba u konkretnom slučaju, važilo bi ono, što već jednom citirani nemački istoričar Holm Zundhausen (Holm Sundhaussen) u jednoj hrvatskoj naučnoj publikaciji na sledeći način karakteriše:

Da Vas podsetimo:  Deca u mašineriji šou biznisa zbog ambicija svojih izopačenih roditelja

„Ono što desnoradikalni, neonacistički krugovi u Njemačkoj i drugim nekim zemljama, označavaju kao ’laž o Aušvicu’ za nacionalističke su krugove u Hrvatskoj ’laži o Jasenovcu’ odnosno ’jasenovačka bajka’. U oba slučaja radi se o tome da se brojčano neegzaktni i manjkavo dokumentirani zločin bagatelizira u svojim dimenzijama do neprepoznatljivosti ili u potpunosti porekne. I u jednom i u drugom slučaju riječ je o čišćenju dotične ’nacionalne’ prošlosti, pri čemu se masovna ubojstva objašnjavaju kao puke klevete i povijesni falsifikati.“

Korb bi znači morao da se izjasni o konstataciji, da on sledeći „Laž o Jasenovcu“, što predstavlja „Balkansku verziju Laži o Aušvicu“, poricanje Holokausta od strane hrvatske istoriografije, upravo etablira „Nemačku verziju laži o Jasenovcu“ (poricanje Srbocida).

Samo jedan primer Korbovog „naučnog postupka“:

Izjava tadašnjeg hrvatskog ministra obrazovanja i kulture, Mila Budaka, „Jednu trećinu Srba ćemo proterati, jednu trećinu pokatoličiti i time pohrvatiti, jednu trećinu ćemo pobiti“ (kao dolus specialis, „posebna namera“, po definiciji preduslov zločina genocida) u suštini je nepostojeća, to je samo „srpska ratna propaganda, koja je od strane srpskog pravoslavnog sveštenstva poturena nemačkim nosiocima okupacione vlasti“ i tako eto ušla i u nemačka dokumenta (str. 35).

To je istovremeno već vrlo indikativno u odnosu na Korbovu selekciju raspoloživog materijala. Primarni istorijski izvor, naime, koji je zabeležio ovu Budakovu programatsku odrednicu Srbocida, pripada upravo „hrvatskom fundusu primarnih istorijskih izvora“ („Novi list“, Zagreb, juni 1941) i odmah se postavlja pitanje – zašto ovaj hrvatski izvor za Korba ne pripada „centralnom“ fundusu, iz koga on po svojoj eksplicitnoj najavi prevashodno crpi, zašto taj izvor pripada eliminisanima?

 

Da li je, dakle, zaista potrebno posebno naglašavati značaj borbe za istorijsku istinu o teškim srpskim stradanjima? O suštastvenoj potrebi da „Deklaracija o Srbocidu hrvatske države 1941-1945. i logoru smrti Jasenovac“ dobije što više potpisa podrške i da potom engleska verzija bude masovno slana na sve relevantne institucije i pojedince u svetu?

Jer kao i svaka druga, tako se i piramida stravičnih laži o srpskom narodu mora rušiti od temelja na više. Tek tada će biti izglednije i poništiti negativne mitove Zapada „o srpskim zločinima nad civilima na Markalama i Račku, o silovanju 60.000 muslimanki u Bosni Hercegovini, kojima su srpski lekari potom usađivali pseće fetuse u materice, o isecanju fetusa iz trudnih Albanki, koje su srpski vojnici koristili kao lopte pri fudbalskim utakmicama, o srpskim genocidima pri nasilnom raspadu druge Jugoslavije na kraju 20. veka, itd.“.

 

AUTOR:Vladimir Umeljić

IZVOR:https://iskra.co/

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime