Zašto je važno da sačuvamo Vrhovni kasacioni sud i poštene sudije

0
138
foto:https://sr.wikipedia.org/

Postoji opšta svest u narodu i u građanskoj javnosti da je pravosuđe u Srbiji potpuno uništeno i instrumentalisano od strane vladajućeg režima, i da je jedini sud u koji se građani još donekle nadaju Vrhovni kasacioni sud.

Posle teških zloupotreba i neregularnosti u sudovima koji otvoreno rade za vladajući režim, ni malo to čak ni ne skrivajući, i posle napada predsednika države na Vrhovni kasacioni sud i na sudiju Radmilu Dragičević Dičić i druge sudije i pristojne ljude, jedina barijera totalnom bezakonju, kako se bar čini, ostaje Vrhovni kasacioni sud, kao i nekoliko istaknutih i hrabrih sudija nižih sudova, poput Aleksandra Stepanovića, predsednika Višeg suda u Beogradu.

Opozicija i građanska javnost uveliko se spremaju za uvođenje mehanizama tranzicione pravde posle smene režima kojima će građansko društvo, ali i narod u identitetskom smislu, morati najoštrije da se razračunaju sa korumpiranim kriminalcima i karijeristima u pravosuđu. U tom smislu najavljeno je i postavljenje tranzicionog tužioca u senci, čoveka koji će rukovoditi tranzicionom pravdom posle smene režima i koji će, pred posebnim sudovima za politički i pravosudni kriminal, tražiti najoštrije kazne za korumpirane i nemoralne sudije i tužioce.

Međutim, bilo bi dobro da sačuvamo Vrhovni kasacioni sud, ako on bude hteo da se sačuva. To je najviši sud, koji se najmanje ofirao do sada, a novopostavljena predsednica tog suda, Jasmina Vasović, koja je, po funkciji, i predsednik Visokog saveta sudstva, protivno prozivkama u javnosti, nije još uvek učinila ništa čime bi kompromitovala integritet tog suda, i za to joj treba odati priznanje, jer to nije mala stvar u atmosferi u kojoj ona radi.

Ovde ću preneti u celini jedan esej jednog bivšeg ministra pravde, o kome postoje različiti stavovi u javnosti u smislu njegovog političkog angažovanja, ali koji je, kao francuski đak, pravnik sa Sorbone i advokat, bio jedno od najsvetlijih lica pravničke profesije i razumevanja pravde kao pisac:

Da Vas podsetimo:  Vladimir Umeljić: SEJANjE RAZDORA IZMEĐU JEVREJA I SRBA, DVA NARODA-ŽRTVE ZLOČINA GENOCIDA

***

PRAVDA JE OSNOV DRŽAVE

Na najvidnijem mestu u zgradi našeg suda naši očevi postaviše izreku: “Pravda je osnov Države”. Postaviše je tako da je sudije gledaju i kad ulaze u sud i kad iz suda izlaze. i parničari i advokati, da je imaju pred očima.

I nije bilo rđavo. Da li zbog one neme opomene, ili zbog drugog nečeg, tek nije bilo rđavo. Narod pridavaše – s pravom ili bez prava – veliki značaj baš ovim rečima.

A kad dođe rat i neprijatelj uze što je naše bilo, on nađe za neprilično da ove četiri reči stoje na onom mestu. Dovede stoga majstore te zakreči ovu opomenu…

I narod – sklon prostom objašnjenju, pronađe da neprijatelj nije ni mogao drukčije raditi…

Neprijateljev pojam države očigledno nije – objašnjavaše sebi – isti što i naš. Sila je osnova svekolikog njegovog rada, pa je sila osnov države njegove.

Svaki je zato u Narodu imao prkosnu misao: “E, bogme, nećete vi dugo kada vam tako i sama reč Pravda oči bode”.

Zaista, brzo zatim dođoše jedne pozne jeseni opet naši. Sijala su im se lica nezemaljski. Učini se svima da u njihovom hodu vide hod same Pravde. Pobegoše ispred njih neprijatelji. Zasija se naša zemlja.

Ali u zgradi našeg suda one četiri reči ostadoše pokopane pod debelim slojem neprijateljskog kreča. U prvim trenucima radosti to se i ne primeti. A posle toga očekivahu da će, i inače oronula zgrada, pri prvoj neminovnoj opravci, vaskrsnuti u svom ranijem izgledu i značaju.

Kad dođe opravka, pronađoše naši da bi bilo nezgodno da samo na tako vidnom mestu skidaju debeli sloj kreča, jer će – činilo im se – to biti nezgodno po lepi izgled same zgrade – a da svuda taj sloj slupaju, učini im se nezgodno, jer bi to bio znatan izdatak zbog ciglo četiri lepe reči.

Da Vas podsetimo:  Novi pravilnik o ocenjivanju: Lov na nastavnike ili rešenje?

I tako preko neprijateljskog debelog sloja, uradiše svoj, i one četiri reči ne videše opet bela dana…

Narod pak – sposobniji da shvati simbole i njihovu vrednost od onih koji treba da ga vode – odmahnu glavom. Ne razume on tuđe nerazumevanje. I čim mu se posle toga učini da nešto ne ide po pravdi, on progunđa kroz zube, pognutih leđa: “Ama, nije ni čudo šta se dešava, kad one naše zlatne reči ne pišu više u sudu: drugi mu je sad zakon!”.

I tako godina za godinom prolazi.

A pre neki dan sretoh seljaka prijatelja. Razvukle mu se usne na širok blažen osmejak. Zapitah ga, reda radi kako je. A on odgovori: “Nije dobro, ali biće bolje!”. Povede me do velikih stepenica što vode u sud i pokaza mi na prostrani zid kome stepenice do prve okuke vode. I dok moje oči jedva, kao zvezde kroz oblake, uspeše da ispod istančalih slojeva ipak pročitaju reči: “Pravda je osnov Države”, on nastavi: “Velim ti ja, biće bolje!”. Kad sa ovih reči skinu dvostruku koru što ih pokriva, a vidi se da nećemo dugo čekati na to, tada će biti bolje!”. Zatim se rastadosmo.

Zar nije taj Narod stvorio najlepšu pesmu o nepobedivosti Pravde?

Zar i svoju himnu ne počinje odanim rečima: “Bože pravde…?”

Da bezgranične li vere!

Zar Markova sablja – snaga – nije imala sama da iziđe iz stene kad dođe vreme narodnog vaskrsa? Zar Markov topuz nije imao sam da iziđe iz morske pučine kad nastane vreme narodnog ustanka? Tako i ona opomena što je naši očevi ostaviše, ne može do veka da bude pod onom korom… Tolika je snaga njena – narod misli – da će ona sama sobom sinuti iz mraka, u koji su je neprijateljstvo jednih i nedoraaslost drugih, do sada držali…

Da Vas podsetimo:  Sećanje na heroje Velikog rata

“Tada će biti bolje…!”.

***

Eto, zato moramo sačuvati Aleksandra Stepanovića, zato moramo sačuvati i Vrhovni kasacioni sud, ako on bude hteo da se sačuva, i zato je neophodna tranziciona pravda.

Jer narodu bez pravde, u sudstvu u kome su ove četiri zlatne reči prekrečene debelim slojem neprijateljskog naprednjačkog kreča – nema opstanka.

http://aleksandarfatic.net/

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime