Sukobi u Makedoniji bi se proširili na susjede zbog različitih interesa velikih sila i regionalnih geopolitičkih igrača
Obnova konfrontacije između SAD i Rusije počinje 2012. godine, pošto je najavljen Putinov projekat Evroazijske ekonomske unije. U ruskoj žiži interesovanja bile su Grčka, Makedonija, Bugarska, Srbija, Crna Gora i Ukrajina. SAD su reagovale ekspresno u Ukrajini rušenjem Janukoviča sa vlasti kroz poznate događaje. Bugarska se odmah disciplinovano distancirala od Rusije, a Crnoj Gori je prokrčen put u NATO. Moskva je paralelno promovisala Južni tok. Američki odgovor je bio imenovanje Džesa Bejlija (na slici gore levo) za ambasadora u Makedoniji. Bejli je imao bogatu diplomatsku karijeru, kretao se od Džakarte, Dakara, Senegala, Tajlanda do Ankare.
Bejlijev cilj je bio rušenje Turskog toka, koji je Gruevski prihvatio pošto su Rusi zbog nekooperativnosti Bugarske odustali od Južnog toka. Trasa Turskog toka ide preko Makedonije. Tako počinju problemi za premijera Gruevskog. Drugi razlog su veliki projekti u Makedoniji koje grade Kinezi, odnosno u infrastrukturi Makedoniji su prisutne velike kineske investicije.
Danas situacija u Makedoniji klizi prema oružanom sukobu suprotstavljenih političkih opcija i podsjeća na početak rata u Ukrajini. Ako bi do sukoba zaista došlo, oni bi se neminovno odrazili na region. Turska na Balkanu ima svoje interese i vjerovatno bi se turski savez sa Rusijom raspao. Razilaženje je već prisutno jer Erdogan u Siriji gubi sve za šta se zalagao, a kap koja bi prelila čašu bio bi ruski pristanak na stvaranje države Kurda. Rusi bi mogli podržati Kurde kako bi osporili legitimitet američkog vojnog prisustva u Siriji. Znači, u slučaju sukoba u Makedoniji, Turska bi bila zainteresovana za stvaranje Velike Albanije i podržala Kosovo.
Treba imati u vidu da bi sukob Albanaca i Makedonaca doveo u pitanje interes Njemačke u eksploataciji rudnih bogastava na Kosovu (Trepča). Albanija ima oko 800 tenkova i motivisanu vojsku, tako da bi njena vojska bila možda najvažniji faktor u novom balkanskom ratu. Neizvjesno je da li bi se u taj rat direktno uključile SAD i Rusija ili bi se vodio prikriveni, tzv. proksi rat preko drugih. Ako na Balkanu proključa, Moskva bi povukla logičan potez – zatvorila bi Crno more za strane brodove, dok bi Bosfor držala otvorenim.
Neizvjesno je da li je Erdoganu poznato da Izrael, SAD, Britanija i Njemačka aktivno rade na razbijanju Turske. Za Tursku bi bilo dobro da odustane od megalomanskog plana u Siriji jer, ako izgubi podršku Rusije, Turska će postati najveći gubitnik u regionu.
Faktor koji remeti mir na Bliskom istoku je i Izrael, koji se drznuo da, izazivajući Ruse, napadne regularne Asadove snage. To znači da Izrael bezrezervno računa na podršku Vašingtona, odnosno predsjednika Trampa, kojeg želi uvući u širi sukob, i to samo zbog Irana. Na Bliskom istoku ništa nije riješeno. Veliki su apetiti Zalivskih zemalja, prvenstveno Saudijske Arabije, kao i apetiti Turske. Kurdi žele svoju državu, Zapad računa na sunite u Iranu kao na destabilizujući faktor…
Makedonsko rukovodstvo razmatra sve moguće opcije, a zalažu se za nove izbore, jer nisu spremni da prihvate da Talal Džeferi iz najveće albanske partije – Demokratske unije za integraciju (DUI) – bude izabran za predsjednika parlamenta. S druge strane, lideri EU su otvoreno podržali Zaeva i albanske partije koje su u koaliciji sa njim. EU želi da eliminiše Gruevskog, optužujući ga da je omogućio priliv ruskog i kineskog kapitala. Dok je za Ruse imperativ polaganje cjevovoda za Turski tok, za Kineze je to Novi put svile. Malo je poznato da Kina godinama sarađuje sa Gruevskim, jer je Makedonija odavno tipovana kao glavno čvorište Novog puta svile. Sada postaje jasno zašto je Kina kupila luku Pirej, koja je u snažnoj ekspanziji. Enormno je povećan promet kontejnera robe, što je mimo volje Zapada, koji strahuje od ekonomskog „potapanja“ Evrope, jer cijene da će kineske kompanije preko Balkana, koji važi za „meki trbuh Evrope“ plasirati jeftinu, a kvalitetnu robu.
Strah EU postao je veći nakon informacije da Kina obavlja ozbiljne pripreme za izgradnju pruge Pirej – Skoplje – Beograd – Budimpešta. Evropskim liderima ne dopadaju se ni napori premijera Srbije Vučića, koji odavno promoviše prugu Niš – Beograd – Budimpešta. Kinezi su poodmakli sa planovima i potpisivanjem ugovora sa makedonskim željeznicama.
Stoga nekim zemljama Zapada odgovara „paljenje Balkana“, za šta bi britanski mediji optužili „nasilni ruski uticaj“ na Balkan, dok bi se upadi OVK na sjever Kosova tolerisali. Fitilj bi trebalo da bude upaljen u Makedoniji, za što su medijske i političke pripreme u toku. Mejnstrim mediji prstom će pokazati u Moskvu i isticati pogubnost srpskog nacionalizma, bez namjere da otkriju stvarne razloge za rat – sprečavanje Novog puta svile, odnosno kineskog prodora u EU. Sukobi u Makedoniji veoma brzo bi se proširili na susjedne zemlje zbog različitih interesa velikih sila i regionalnih geopolitičkih igrača.
S druge strane, ne treba prenebregnuti činjenicu da su Rusi i Kinezi partneri na geopolitičkom planu, što važi i za Balkan, gdje imaju zajednički cilj – izgradnju koridora za svoje energente i robu. Stoga žele pobjedu Gruevskog jer bi druge opcije sprečile njihove ekonomske planove. Zapad, opet, želi odlazak Gruevskog iako svjestan da bi koalicija Zaeva sa albanskim partijama omogućila stvaranje Velike Albanije. Ideja o Velikoj Albaniji postoji još od vremena Austro-Ugarske, kao siguran štit od ruskog uticaja i političkog upliva na Balkanu.
Danas važi i procjena da bi Velika Albanija kontrolisala čvorište sa Bliskog istoka. Na Tursku se, sa stanovišta Zapada, više ne može računati u tom smislu, jer je politički nestabilna, sa nedefinisanom spoljnom politikom i spiskom saveznika.
Predrag Ćeranić
www.fsksrb.ru
Kolumnista sajta 6yka.com, Dragan Bursać, veoma plastično objašnjava zašto u Republici Srpskoj nema studentskog bunta. Po Bursaćevom mišljenju, razlog za to proizilazi iz više faktora a osnovni je što studente u RS nema ko da povede…nije greška do studenata, već do «usoljenih profesora», kaže on…
http://www.6yka.com/novost/122939/dragan-bursac-zemlja-sa-ovakvim-profesorima-nije-ni-zasluzila-bolje-studente
Dragan Bursać: Zemlja sa ovakvim profesorima nije ni zaslužila bolje studente
Piše: Dragan Bursać
Objavljeno: 14.04.2017. u 13:00h
Pa, samo kad se uzme ovaj fragment profesure i djelovanja tzv. obrazovno-pedagoškog kadra, slobodno možemo reći da imamo zlatnu djecu. Zlatnu i prezlatnu, obzirom na količinu toksičnih agenasa kojima su bombardovani u cjelokupnom društvenom spektru.
Ovih dana nema medija koji se preko svojih novinara ne pita zašto se ne bune studenti u Republici Srpskoj. Jer, kad mogu njihove kolege u Srbiji ustati protiv tiranije jednog čovjeka, bože moj, pa mogu i ovi naši akademci.
Stvar uopšte nije toliko prosta. Preciznije, studentska populacija je napadana, izujedana i ranjena na više frontova. Ima, istina one inertnosti tako karaketristične za ova podneblja. Ima apatije, ima bjesomučnog ispijanja kafa, ima nerada i ljenosti. Ali, toga ima svugdje. Niko vas ne može tek tako ubijediti da su, eto, baš naši studenti na svijet došli inferiorniji od onih beogradskih i novosadskih.
Usoljeni profesori
Ono što najviše glođe populaciju koja pohađa univerzitetska predavanja su profesori! O da! Riba uvijek smrdi od glave, a glava je u ovom slučaju usoljena mediokritetska, po partijskoj dužnosti postavljena. Ta glava, uniformno rečeno, ista je ona glava koja je mučala na partijsko jednoumlje socijalizma, na ratne segregacije, na poratne pljačkaške tranzicije, na kasapljenje školskog sitema «Bolonjom», na partokratiju lokalnih moćnika… Ta usoljena profesorska glava navijek se klimoglavo micala, nikada nije talasala, uvijek je znala gdje su skuti i stražnjica moćnika, nepogrešivo je ćutala na svo zlo ovog svijeta. Eto, ti profesori (čast donkihotovskim izuzecima), baš ti profesori čine temelj onoga što se zove visokoškolski obrazovni sistem Republike Srpske.
Ima tu nesrećnih kadrovika postavljenih po partijskoj dužnosti, starih DB-ovaca, ima navrat-nanos svršenih magistara i doktora, miljenika političkih glavaša, ima prastarih knjiških moljaca, koji osim začudne samodovoljnosti svog mikrosvijeta knjige ne vide realnost, ima opasnih ljudi koji sa sobom nose teret mračne prošlosti. Onim svijetlim primjerima koji su se potkrali u ovu priču ostalo je ili da se povuku u svoje kancelarije ili da izigravaju maskote koje niko ne uzima zaozbiljno.
A, gdje je student? Gdje je odnos profesor-student? Nema ga! Taj odnos traje jedan semestar ili koliko je dovoljno za prolaznu ocjenu. Taj odnos se zasniva na bubačenju gradiva koje je samo sebi svrha, a nekada ni to. Taj odnos je neka vrsta mini igre moći, u kojoj student odmah mora naučiti «gdje mu je mjesto». Ovaj autoritarni igrokaz najčešće izdresira mlado biće da postane (u najboljem slučaju) adaptivni klimoglavac, koji će se eventualno uklopiti u postojeću pedagošku nomenklaturu.
Ko da povede studente?
Pa se onda pitamo što nema bunta studentskog?! A, ko da povede djecu? Dodikova kamarila instruisana prije dvije decenije? Ta, zašto bi oni išli protiv sebe? Možda ulica jeste najveća škola demokratije i možda ulica oslobađa ne samo od straha, nego kvalifikuje studenta u slobodno ljudsko biće, ali sa izuzetkom protesta 1997. god. kada su se studenti pobunili protiv paljanske vlasti u Banjaluci, mi nismo imali bilo šta što je poniklo na ideološko-političkoj matrici u Republici Srpskoj i što je porodilo uspjeh. Nažalost.
Ali, nije to ono najgore.
Univerzitetski freak show
Evo, ovih dana na You Tube-u, kruži klip nekakvog opskurnog (kvazi)profesora, kreacioniste, teoretičara zavjere i blago rečeno čudaka, koji veli kako su Banjalučanke «lepe, ali za motku». Ova kombinacija mizoginije, jeftinog seksizma i populizma, možda bi mogla i proći u kakvom balkanskom rijalitiju, da se narečeni profesor sam nije pohvalio kako je u Banjaluci držao predavanja studentima. I ne, nemojte se čuditi. Banjaluka je uvijek imala taj pasivno-agresivni odnos prema odistinskoj pameti, koju je posjedovala u korpusu mladih ljudi, pa je tu inteligenciju namah gušila ovakvim kreaturama intelekta. Nije to ni prvi, ni posljednji pokušaj takve vrste.
Prisjetimo se, a sjećanje ne treba daleko da seže, da je banjalučkim studentima predavanje držao i Vojislav Šešelj. I to da muka bude veća, univerzitet banjalučki je odvukao studente prava u Beograd, e da bi im vođa radikala popovao nešto o ustavu, pravu, pravdi i pravičnosti. Ovaj učesnik rijalitija i tvorac haškog rijalitija, zapravo je markirao i izmanipulisanu djecu, obilježivši im saznajni horizont egomanijakalnim izolacionizmom i nacionalizmom. Ali, očigledno, to ne da nije briga prve ljude Univerziteta u Banjaluci, nego im se perverzno i sviđa.
Balkanski špijun i anonimni profesori
Šta tek reći za Predraga Ćeranića, prvog dekana novootvorenog Fakulteta bezbjednosnih nauka (FBN) u Banjaluci, čovjeka koji je član Dodikovog PR tima, a koji je doktorirao na tekstovima u kojima veliča Dodikov lik. Kome li će taj, majko mila, savjetovati da izađe na ulicu i da se demokratskim nenasilnim sredstvima bori protiv totalitarnog režima? Ta, može samo u stilu starog dobrog DB-ovca i žbira popisivati one koji nisu došli na predavanje i koji se «sumLJivo» ponašaju. Kakav li je to svijetli primjer slobodarskog duha i kakav li je to svjetionik slobode za studente?
A, šta je tek sa «hrabrim, a anonimnim profesorima, koji poput šiparica iz 18. vijeka, uvrijeđeni šalju pisma nezadovoljstva imenovanjem Ćeranića na mjesto dekana. Bez potpisa, dabome. Pa ako je išta gore od beskrupuloznog naturščika Ćeranića, koga je partija i bolesna ambicija dovela tu gdje jeste, onda su to tetke (da se ne uvrijede prave tetke), to su dakle karakterne tetke, koje nemaju hrabrosti stati pred ovaj sistem, sve sa svojim znanjem, akademskom titulom, uticajem i povjerenjem. Zar će oni, u paranoičnom strahu, povesti djecu banjalučkim ulicama u borbi za svjetliju budućnost? Zar će ti anonimni „herojski“ profesori ustati i reći „no pasaran“? Ne budite smiješni.
I na kraju krajeva, imaju li ti profesori ikakve druge birge osim ostanka u memljivim kabinetima do pune penzije? Dabome da imaju. Cilj je uhljebiti svoje kćeri, sinove, djecu kumova i bliže rodbine u iste katatonične fotelje, gdje će im i peto koljeno, ne radeći ništa, dočekati, pretpostavljate, punu penziju.
O studentskim organizacijama koje dočekuju, u sadejstvu sa vlastima, ratnog zločina Momčila Krajišnika na Palama, o studentskim vođama kojima Dodik «dodjeljuje» dom «Radovan Karadžić» u predizbornoj utrci, a oni sve to aminuju, ne treba trošiti ni riječ.
Pa, samo kad se uzme ovaj fragment profesure i djelovanja tzv. obrazovno-pedagoškog kadra, slobodno možemo reći da imamo zlatnu djecu. Zlatnu i prezlatnu, obzirom na količinu toksičnih agenasa, kojima su bombardovani u cjelokupnom društvenom spektru.
Da, i pitate se još što nam se studenti ne bune protiv dvije decenije totalitarnog režima jednog čovjeka? Nemate potrebe. Jer, svaki onaj mladi čovjek koji izađe nezadojen mržnjom i ksenofobijom sa ovdašnjih fakulteta, već je heroj, a svaki onaj koji se izbori za svoje mjesto pod akademskim suncem negdje u svijetu, on je superheroj.
I zato, prije nego što osudite djecu, pogledajte ko ih i kako obrazuje.