
Rajko Grlić (rođen u Zagrebu 1947) poznati jugoslovenski filmski stvaralac i pisac (poznat ponajviše po filmovima „Samo jednom se ljubi“ 1981, „U raljama života“, 1984. „Za sreću je potrebno troje“, 1986, i mnogih drugih) , u svojoj knjizi uspomena „Neispričane priče“ (Zagreb, 2019) opisuje tragičnu sudbinu svojih roditelja u vremenu zla (1948–56):
Rajkova majka Eva Grlić je u partizanima uređivala biltene i novine, a posle rata je radila kao novinar u zagrebačkom listu „Naprijed“. U to vreme (1946) Eva upoznaje Danka Grlića, potonjeg profesora estetike na zagrebačkom i beogradskom sveučilištu i jednog od utemeljivača poznatog filosofskog časopisa „Praksis“. Venčali su se iste 1946. godine, a sledeće dobijaju sina Rajka.
Godine 1949, u vreme nesrećnog Inform–biroa, Eva Grlić je bila glavni urednik zagrebačkog „Narodnog lista“. U potrazi za nameštajem koji su ustaše rekvirirale, Eva saznaje da se njene umetničke slike, tepisi i klavir nalaze u Marićevoj ulici u Zagrebu, u stanu u koji se upravo uselio jedan važan komunistički funkcioner. Pozvonila je. Vrata su bila otvorena toliko koliko je stigla da kaže zbog čega je došla. Pred zamandaljenim vratima neljubaznih stanara, Eva razočarano i poluglasno izgovara: „Gori ste od ustaša!“
Nedugo zatim zakucao je neko i na njena vrata. Njen sin Rajko u knjizi „Neispričane priče“ ovako opisuje tu scenu:
„Imao sam samo tri godine i prizor pamtim po mirisu kožnih mantila dvojice muškaraca koji ulaze u sobu. Mnogo godina kasnije saznao sam da su to bili udbaši. Tog jutra mama je odvedena u zatvor u Savskoj ulici, a zatim na Goli Otok“.
Danko Grlić je hapšen jednom, a njegova žena Eva čak dva puta. Nakon što je suprug Danko pušten na slobodu, Eva je ponovo uhapšena. Prema „Udbinoj“ evidenciji, Eva Grlić je u ženskom logoru Sveti Grgur koji se nalazi naspram Golog, (kao i svi kažnjenici bez suda i sudskog rešenja) boravila u dva navrata – ukupno od 5. maja 1949. do 30. januara 1953. Ćerka Vesna je završila u domu za decu bez roditelja, a brigu o dvogodišnjem sinu Rajku preuzeli su stric i prababa.
Gubitak nade i vere
Kako je mnogo godina kasnije zabeležila u memoarskoj knjizi „Sjećanja“ (Zagreb, 1997), Eva Grlić je na ovoj preteškoj i sasvim nepravednoj robiji, osim šesnaest zuba, izgubila svaku nadu i veru u sistem u koji je u mladosti verovala. Napisala je: „Živjele smo kao zvijeri, stalno u strahu i na oprezu“. Po izlasku sa robije u januaru 1953. dugo je tražila posao. Jedva ga je našla u tvornici „Katran“, najpre kao obična radnica, a mnogo kasnije i kao urednica fabričkih novina. U „Katranu“ je provela ceo radni vek, do penzije.
Neoprezno izgovorena rečenica uništila je i njen i život njene porodice. Eva Grlić nije bila svesna da su to bila – SUROVA VREMENA ZLA I BEZAKONjA.
Autor: Dragan R. Mlađaenović