Ne mogu da budem emotivno imun na ikonične slike koje dolaze iz Turske i Sirije: pas drži šapu na toploj ruci zatrpanog u ruševinama, otac drži hladnu dječju ruku zatrpane u ruševinama. Ne dao Bog nikome
Ko nije osjetio, ne zna da se tokom katastrofalnog zemljotresa tlo uvija, te da bi i na ravnom čovjek pao ako bi pokušao da potrči.
Fenomen se može nacrtati tokom ogleda dostupnog svakom. Uzmemo li običnu olovku između palca i kažiprsta na samom njenom kraju, bez stiskanja, i brzo ako je pomijeramo gore-dolje, olovka će pred našim očima izgledati kao da je od gume, koliko će se, naime, uvijati. Slično se tokom velikog potresa ponaša svaki vertikalni objekat, ali i horizont, jer izgleda floppy – poput dušeka na talasima.
Kao čovjek koji je 1979. doživio katastrofalni zemljotres na Primorju i kao ime koje će se do konca zalagati da se u Boki Kotorskoj podigne Spomenik zahvalnosti Srbiji zato što je cijelu deceniju odvajala 1% zarade od svakog zaposlenog, ne mogu da budem emotivno imun na ikonične slike koje dolaze iz Turske i Sirije: pas drži šapu na toploj ruci zatrpanog u ruševinama, otac drži hladnu dječju ruku zatrpane u ruševinama. Ne dao Bog nikome. Pogotovo da od „međunarodne zajednice“ bude humanitarno zaboravljen, kao da ne postoji, zbog kaubojskih sankcija Kolektivnog zapada uvedenih slobodarskoj Siriji.
Mogu li se vještački izazivati zemljotresi na mjestima gdje se nalaze kanda pobunjeni geopolitički feudi? Kao u Turskoj, kao u i Siriji? Ili samo kao pokazne vježbe, npr. na Haitiju, 2010. g., kada je u dva razorna zemljotresa uništena prestonica Porto Prens, a da drugi, veći dio relativno malog karipskog ostrva, Dominikansku Republiku, niti jedan medij nije pominjao kao takođe postradalo područje. I kao što se usred krize oko secesije Južnog Sudana bogatog naftom, od siromašnog i gladnog Sudana, našao holivudski glumac Džordž Kluni, oskarovac, da baš on bude klin u mirovnjačkoj čorbi, tako se i na Haitiju našao njegov kolega, oskarovac Šon Pen, da baš on postane počasni ambasador Haitija, jer je toliko pomogao unesrećenima u Porto Prensu, a pomogao im je kao i Kluni Južnom Sudanu, ili – idemo li dalje – Anđelina Džoli što je pomogla u zemlji krvi i meda, kako je Holivud krstio Bosnu, ili kao što ovih dana, možda oskarovac, glumac Volodimir Zelenski silno pomaže Ukrajini.
Iako izgleda da je situacija teribile, na domaćoj sceni nema nikakvih znatnijih potresa. Sve su to sitna, očekivana i generisana gibanja premda su parametri takvi da bi neko, simbolično kaže li se, mogao da visi na Terazijama. Ali je sve režija, i sve je Šeherezada, kao što dokazuje fotografija poslanika Stevića koji tokom zasijedanja Skupštine – a tema je po 1389. put Kosovo – gleda pornić. Postoji škola tumačenja po kojoj bi poslanik SPS-a makar stavio na pause film oskudan replikama u trenutku kada su opozicione snage zla nasrnule na predsednika Republike Srbije. Da su stvarno nasrnule. Ovako se čovjek zabavio za svoj groš unutar predvidive predstave, i na kraju dobio otkaz, navodno zato što je snimljen da unutar guvna punog političkih prostituenata gleda neke prostitutke i rodno ravnopravne prostitute.
U Crnu se Goru, pogrešnim padežom kaže li se, dešavaju per la finta tektonske promjene. Kao što su se 90-ih godina prošlog vijeka pojavili Momir Bulatović, Milo Đukanović i Svetozar Marović kao „mladi, lijepi i pametni“ – moderni političari unutar SFR Jugoslavije osuđene na smrt – tako i sada strani faktor, američka ambasada prije svih, sprema novi paket mladih, lijepih i pametnih. Oni su zaista mladi, oni su izdanak vlade nejakog Zdravka Krivokapića (prve vlade nakon „pobjede opozicije“ 30. avgusta 2020), oni su kodirani tokom studija na Kolektivnom zapadu, oni su već prešli cenzus po aferama, oni već imaju masla pod pazuhom, ali će narod glasati za njihovog kandidata dvocifrenim procentom jer ti ljudi gledaju televiziju. Kada je politika u pitanju, bolje vidi uvo nego oko, ali nema više hvale vrijednih radio-stanica. Drugim i trećim i četvrtim ću se kandidatom za predsjednika Crne Gore baviti uskoro, s rukom na ustima, koliko će mi samo želudac poigravati…
Kada se uđe u pogrešan voz, sve stanice biće pogrešne. Prosječan „Srbijanac“ sigurno ne grize šaku kad u vijestima opazi tračak informacija iz Crne Gore. Ko to više može da sluša, i koga, bre, zabole, u vremenima kada se svijet raspada, kada smo kao Evropljani i kao stanovnici planete Zemlje u velikom ratu? Crna se Gora, izdavši svoj kod, sada u mjestu voza pogrešnim vozom, tako da će biti potpuno svejedno ko će i kao kandidat za predsjednika Crne Gore, a kad tome dođe vrijeme i kao kandidat u trci za parlament, pobijediti. Jer ko god da pobijedi, pobijediće u NATO koloniji, i neće biti na strani naroda. Bog da mi oprosti, kao čovjek čiji preci pamte uređenost sistema po algoritmu Franja Josifa, letimični prelet preko grdne pučine koja se zove glasačko tijelo kazuje mi da narod ne umije da bira i da mu treba vlastodržac. Dakako, demokratija je prevara, no vladar mora da i u surovosti bude dobar, kao otac, i da vodi skrb o svojim ljudima. Da li u Rusiji koja čeka cara može biti demokratije? Demokratija je kao avokado, nejestiva je bez začina, beskorisna je bez pravila, pa taman se sebar kaznio trostruko strože ako naudi vlastelinu, ali će i vlastelin fasovati ako dokazano naudi sebru. Ako u demokratiji ne pulsira pravda, a vidimo da ne pulsira, onda je to lešina. Miropomazani car je, metafizički gledano, protivteža onome čije se ime u hrišćanstvu ne spominje.
Za kraj: može li Srbija postati kraljevina (nakon što bi prije toga, ma ne daj Bože, pogubila sve oko Beogradskog pašaluka), i da to bude nagrada za odricanje od kosovskog zavjeta? Naravno da može. Takvoga bi Karađorđevića u maloj balkanskoj pravoslavnoj koloniji miropomazao američki ambasador. Da li bi i srpski patrijarh?
Zavisi od Kosova, grdnog sudilišta.
autor:Nikola Malović
