Zid niјe rešenje, promena politike јeste

0
1761

Migranti-2-700x457

Očekivao sam veliki broj reakcija na izneti stav o tome kako gradnja „antimigrantskog zida“ nije rešenje za Srbiju (Večernje novosti, 24.08.2015. u članku „Budimo ljudi, ne dižimo zidove“). Ostajem pri ranije napisanom. Sve što se tiče migrantske krize je vrlo, vrlo složeno, pa se ne mogu nuditi jednostavna rešenja.

Najpre, što se „migranata“ tiče: oni su u stvari izbeglice. Svi koji dolaze iz Sirije, Iraka, Libije, a njih je za sada preko 95 posto, to jesu (oni koji dolaze iz Bangladeša, DR Konga, Eritreje i država gde nema oružanih sukoba nisu izbeglice, pa je i njihov formalno-pravni status drugačiji). Prema Konvenciji UN o izbeglicama iz 1951. godine (The Convention relating to the Status of Refugees, ratifikovala ga još SFRJ), a koji je jedan od onih na koji su UN najponosnije, kao i Protokolu koji je usvojen 1967. i nizu pratećih dokumenata, države prijema ne mogu da vrate izbeglice u njihove matične zemlje (dok se za to ne steknu uslovi, dakle dok se rat ne završi i ne potpišu mirovni sporazumi i prateći akti), a države tranzita su dužne da ih propuste. Još su i države tranzita dužne da im omoguće uslove za tranzit, mada to svaka od zemalja tumači i sprovodi na svoj način.

Gledano sa ovog stanovišta, zid je nemoguće rešenje. Čak i kada ne bi postojali drugi argumenti protiv gradnje zida, ovaj uslov, koji nam nameću obaveze iz međunarodnih dokumenata, unapred diskvalifikuje tu mogućnost. Primeri izgrađenih zidova koji se navode u prilog ovom predlogu su neadekvatni. Saudijska Arabija ne diže ogradu duž granice u pustinji da bi sprečila dolazak stotina hiljada migranata, već da bi se sprečilo ubacivanje terorističkih grupa iz takozvane Islamske države i zaustavio ilegalni povratak dobro organizovanih džihadista, inače državljana ove zemlje. Ceo taj pojas, u kojem se nalazi više od tri četvrtine naftnih rezervi Saudijske Arabije naseljavaju šiiti, pa bi svaka eskalacija krize mogla da dovede do građanskog rata i sloma države. Opet, što se Saudijske Arabije tiče, granica te zemlje (na kojoj se upravo pravi zid) prema Iraku postoji još samo u školskim atlasima. Sa druge strane je Islamska država koja ima pretenzije da se širi. Sličan je slučaj sa jordansko-sirijskom granicom, pa je i to jedan od razloga zbog čega migranti ne mogu da emigriraju prema zalivskim zemljama.

Prostor sa kojeg dolaze je „geografski levak“ usmeren ka jugozapadu Turske, a čiji špic se nalazi u Gazijantepu. Iz sličnih razloga kao i Rijad, Izrael je podigao ogradu prema pojedinim delovima Palestine. Cilj je bio da se smanji broj terorističkih napada. Sa druge strane okeana, u Teksasu se zid pravio da zaustavi ilegalne migrante koji, međutim, nisu izbeglice. Mada se i dan danas u SAD vode polemike koliko se uopšte uspelo sa tim zidom (ili bolje reći-žičanom ogradom), pa je „pitanje ilegalnih hispanosa“ jedno od udarnih na početku predsedničke kampanje (posebno se istakao u ovom pogledu Donald Tramp).

Na kraju, što se tiče često citirane Mađarske: Mađarska ne pravi zid da bi sprečila dalje prolaske izbeglica, već da bi se sve uvelo u legalne tokove. Kao i Srbija, Mađarska ima obavezu da prihvati izbeglice ili im obezbedi tranzit. Nema pravo da ih zaustavi.

Zašto onda niče „Orbanov zid“?

Prvo, da bi se svi migranti usmerili ka graničnim prelazima (Horgoš, Kelebija, Bački breg i td.) ili posebno organizovanim prihvatnim centrima. Tu se vrši evidencija i prikupljaju podaci, a moguće je i razdvojiti izbeglice od ostalih kategorija. Takođe, useljenici koji legalno uđu u EU imaju pravo da ostanu na teritoriji dve godine, a taj rok se produžava do okončanja rata u matičnoj državi.

Teoretski je, dakle, moguće, da EU vrati sve izbeglice 2017. godine. Ali, registrovane izbeglice. Oni koji ulaze u zemlju ilegalnim putevima ostaju neregistrovani po više decenija i to je novi problem za Mađarsku. Kada su migracije ilegalne, onda i novi useljenici u zemlji ostaju mimo ikakve kontrole, što utiče na ekonomske tokove, bezbednost, javno zdravlje i niz drugih stvari. Kada se ima nadzor nad migracijama, a migranti registruju, onda državi ostaje niz mogućnosti da interveniše odmah ili u kasnijem periodu, kao i da koliko-toliko usmerava ovaj proces (u državama EU posle dve godine nadležni sud donosi odluku ima li lice pravo na produžetak boravka ili ga deportuju u matičnu ili treću zemlju). Drugi razlog zbog kojeg se podiže „mađarski zid“ jeste što je Viktor Orban trpeo ogroman pritisak javnosti. Ko se u poslednjih šest meseci jednom prošetao budimpeštanskom ulicom Rakoci mogao bi znati i zašto je javnost tako reagovala.

Da Vas podsetimo:  Preispitati prioritete: Da li su Srbiji potrebniji stadioni ili ulaganja u zdravstvo i obrazovanje?

Ostale primere, a kojima se navode „odlučne reakcije“ drugih država na migrantsku krizu, a što se pogotovo raširilo po društvenim mrežama, ne treba posebno ni komentarisati. Kao, Makedonija poslala vojsku na granicu? Bez želje da uvredim bilo koga u Makedoniji, ali kako pričati o makedonskoj vojsci kao faktoru koji može da utiče na ovaj problem!? To je kao iz vica o albanskoj mornarici. Ili: Bugarska poslala vojsku na granicu!? Ne dodaje se da je Bugarska poslala vojnu jedinicu sa 25 vojnika i četiri američka hamvija (eto, saznadosmo i koliko su Amerikanci uložili u bugarsku armiju) na granične prelaze, a da je i bugarska ministarka unutrašnjih poslova Rumjana Bačvarova podvukla sve ovo što je ranije napisano: da oni moraju prihvatiti izbeglice i obezbediti im tranzit, ali da ih moraju razdvojiti od ekonomskih migranata i usmeriti ka graničnim prelazima. Na kraju, inicijative Miloša Zemana ne treba shvatati previše ozbiljno, mada nam često njegove reči prijaju. Zeman voli kada je u centru pažnje, a ovlašćenja su mu nikakva. O njegovom pozivu da se hitno prave „evrosnage“ više se ni u Pragu ne raspravlja. Inače, pitanje „evrosnaga“ je razrađeno programom „Berlin plus“, koji funkcioniše u okviru NATO, pa prostor za sprovođenje Zemanove ideje ne postoji.

Zid nije rešenje. To bi Srbiju samo koštalo, a podizanjem zida ne bi bili zaustavljeni migranti, napravio bi se povoljan ambijent za cvetanje opasne društvene boljke-ksenofobije (ili, ne daj Bože-rasizma), stvorile bi se dodatne tenzije u ionako rovitom graničnom pojasu, pogoršali bi odnose sa nizom muslimanskih zemalja (u nekima od njih, poput Alžira i Irana se sa pažnjom prate događaji vezani za ovo pitanje, jer se pravi predstava u javnosti kako su svi migranti muslimani, mada je to daleko od istine), a verovatno bi doprineli i narušavanju međuetničkih odnosa u samoj Srbiji.

Poslednje, verovatno i najbitinije, naglim otvaranjem teme izgradnje zida se u javnosti stvara lažna slika o tome kako postoje samo dva puta: ili da se ograđujemo zidom, ili da prihvatimo program EU koji se upravo piše. A u tom programu je i cela priča.

Za Srbiju su migranti koji prelaze preko naše teritorije manji deo problema. Veći deo problema za nas predstavlja EU. Jer, za migrante je Srbija tranzitna zemlja, a EU želi da je napravi krajnjim odredištem, i kod nas ubuduće koncentriše stotine hiljada nesretnika sa Bliskog istoka. Za moguće instruiranje „velike seobe naroda“ zainteresovao me je pre pola decenije Vilijam Engdal, a o ovom planu sam, inače, prvi put pisao pre dve godine tokom spremanja monografije „Nemačka geopolitika i Balkan“. Poznato mi je i da su se tim pitanjem ozbiljno bavili pojedinci u nekim državnim strukturama. Ostaje pitanje: zašto se na političkom nivou nije reagovalo i zašto nisu izvršene adekvatne pripreme?

Šta je neophodno sada učiniti kako bi sprečio razvoj lošeg scenarija? Prvo, poruka našim vlastima je da ne smeju da potpisuju bilo kakve sporazume sa EU, niti da pristaju na nove uslove, a koji će se ticati izgradnje kolektivnih centara za trajni smeštaj migranata u Srbiji. To se ne sme učiniti po bilo koju cenu, čak i po cenu potpunog prekida daljih pregovora o pristupanju EU. Bojazan o tome kako bi prema dosadašnjim sporazumima EU već mogla da nam vraća migrante na našu teritoriju ne stoji, mada će, po principu „ako prođe-prođe“ sasvim sigurno u Briselu pokušati tako da rastumače postojeći pravni okvir.

Da Vas podsetimo:  Došao u Srbiji da primi pravoslavnu veru

Naime, kada bi se doslovno primenjivao Dablinski sporazum (a prema njemu je skrojen i sporazum između Srbije i EU), 95 posto migranata bi bilo vraćeno u Mađarsku i Italiju (Grčka je već izuzeta iz primene kao zemlja „nesigurnog porekla“), a nijedan u Češku, Poljsku ili Finsku, na primer. EU traži nova rešenja i za sada joj to teško ide. Postojeća rešenja i pravne okvire je pretekla realnost. Takođe, najveći broj migranata bira kao krajnje odredište Nemačku, što Berlin dovodi u pat-poziciju, jer se radi o izbeglicama i nema osnova da ih nemačke vlasti deportuju bilo gde. Da bi EU naselila migrante u Srbiju, onako kako nam predlaže naša poverenica za rodnu ravnopravnost, moraće da se potpisuje novi sporazum. A ako nam ih vrate mimo njihove volje, pa ih još ovde getoiziramo (nema više para EU da plaća održivu integraciju, jeftinije i lakše im je da prave velike kolektivne centre), stvaramo ambijent za rast napetosti i izbijanje sukoba. Takođe, time će se, mada deluje paradoksalno, naš odnos sa EU pogoršati. Dešavaće se isto što i sa kosovskim Romima proteklih godina. U sredu ih iz EU dovezu na aerodrom u Prištini, a oni su već u četvrtak bili ponovo na Horgošu. Samo, sada bi to bile desetine hiljada ljudi koji bi ponovo kretali iz Srbije ka EU. Šta tada može EU, osim da od nas traži da vojnim snagama štitimo granicu, ali ovog puta, sa njene unutrašnje strane. Koja vlast bi to mogla da uradi bez ikakvih posledica? Bolje je problem sprečiti, nego posle lečiti.

Drugo, Srbija treba da poštuje sve do sada preuzete obaveze i ratifikovane međunarodne sporazume. Nesretnici koji beže imaju pravo na prolazak preko naše zemlje, a dok su na teritoriji Srbije moraju poštovati i zakone Srbije. Ako žele da ostanu u Srbiji, postoji jasno propisana zakonska procedura, koja se mora poštovati. Tu nema improvizacija. Mada, retki su primeri onih koji su pokazali želju da ostanu u Srbiji. NJihov broj se meri promilima i tako će i ostati. Kako će migranti regulisati svoj boravak u zemljama krajnjeg odredišta nije naš problem (sve dok ne potpišemo novi sporazum sa EU).

Treće, neophodno je da se donesu novi zakoni i podzakonski akti kako bi se sprečilo delovanje radikalnih islamista koji su infiltrirani među izbeglice. Od proširivanja ovlašćenja bezbednosnih organa koja se tiču pristupa podataka u (međunarodnom!) telekomunikacionom saobraćaju (to su oni što dolaze sa ajfonom u ruci i imenikom kome da se jave u kom gradu na proputovanju do Nemačke i većina njih ima SIM kartice iz jedne države Magreba), do detaljnijeg nadzora bankarskih transakcija koje se sa pojedincima koji se predstavljaju kao migranti, obavljaju uglavnom iz Saudijske Arabije i Katara (kakve veze imaju izbeglice iz Alepa sa uplatiocima iz DŽede!?). Zbog ovog drugog su austrijski mediji pisali o tome kako migranti dobijaju 11.000 dolara od nekih saudijskih organizacija. Opet, kao i u nizu drugih prilika se manipuliše podacima. Postoje oni kojima se preko „Vestern juniona“ prebacuje i više, ali su to pojedinačni slučajevi. Jasno je o čemu se tu radi. Pripadnike ISIL-a neće zaustaviti zid ili žičana ograda, već obaveštajna zajednica kojoj se moraju dati nova ovlašćenja i u koju treba nešto i investirati.

Četvrto, pokretanje migrantskog talasa je organizovan proces koji će menjati istorijske tokove. Cilj svega nije da se promeni etnička struktura balkanskih država, već da se destabilizuje kontinentalna Evropa. Mi tu možemo biti „kolateralna šteta“, a najveća opasnost je da EU (Nemačka, pre svih) prebaci deo svojih problema na nas. Nije „balkanska ruta“ jedini kanal za prebacivanje migranata u Evropu, mada sada postaje glavna zbog velikog broja utapanja u Mediteranu, na ruti ka Italiji. Koliko Srbija može imati štete, a koliko koristi od pokušaja destabilizacije Nemačke, Francuske i Italije je drugo pitanje. U ovom trenutku treba imati u vidu da mi ne možemo uticati na taj proces, ali i upozoriti da nemamo nikakvu obavezu da usvajamo odluke kojima ćemo braniti Berlin, Pariz i Rim. To su njihovi „ratovi“ i njihove brige, pitanje velike igre koju sa Evropom i mogućim stvaranjem „Evroarabije“ igraju SAD i neke islamske države, u kojima mi ne moramo učestvovati. Imamo mi i naših briga kojima smo zabavljeni. Peto, neophodno je usvojiti nove planograme angažovanja zdravstvenih službi kako ne bi došlo do širenja epidemija i zaraznih bolesti.

Da Vas podsetimo:  Jugoslovenska vojska i srbočetnički kralj

Treba još podvući i da, kada se radi o strukturi izbeglica, nezvanično se može doći do podataka da 55 posto njih čine žene, deca i muškarci koji putuju sa porodicama. Među preostalih 45 posto, muškarcima koji putuju bez porodica i vojno su sposobni, u prolećnom „izbegličkom talasu“ je bilo između trećine i polovine bliskoistočnih hrišćana, monofizita i nešto malo jazida. Pošto su u prvom talasu uglavnom bežali nemuslimani, ova struktura se već menja, a za očekivati je da se potpuno izmeni tokom sledeće godine (prema nezvaničnim podacima treba biti oprezan, ali su procene da je u poslednjem avgustovskom talasu među izbeglicama bilo 18 posto hrišćana). Među muhamedancima je bilo u velikom broju i Alavita, Kurda i pripadnika malobrojnih naroda, koji nemaju nikakve veze sa radikalnim islamistima. Čak naprotiv, bežali su upravo od njih. Među migrantima koji ovih dana tabanaju preko Srbije su i oni čiji je maternji jezik aramejski. Logično, jer u danas opustošenoj Maluli nisu živeli ISIL-ovci. Ti ljudi nisu bezbednosna pretnja Srbiji, na način kako se to predstavlja po društvenim mrežama, niti ima razloga da se povezuju sa radikalnim islamom. Sve što se dešava može se posmatrati i iz ovog ugla.

Na kraju, mogu se čuti i poruke da, kome je stalo do izbeglica, slobodno može da ih primi u svoju kuću. Da li neko pomaže i koliko pomaže drugima je lična stvar. Humana dela se ne čine da bi se njima posle hvalili u javnosti. Međutim, za neke dalje rasprave je važnije reći kako ovo nije nikakav argument, već najjeftinija politička propaganda. Na nju se može uzvratiti jednakom propagandom: oni koji hoće da prave zidove neka to plate iz svog džepa, poreski obveznici nisu dužni da plaćaju takav projekat. A, ako im je stalo da zaustavljaju migrante na granici Srbije i ne dozvoljavaju im ulazak, neka se naoružaju, pa pravac-Preševo. Priznaćete, to nije argumentovana rasprava, već kafansko prepucavanje koje ne priliči ozbiljnim ljudima.

Na kraju, da se vratim na iznetu tezu o moralnoj dimenziji problema. Kada god su Srbi osnove za svoje postavljanje tražili u sopstvenoj tradiciji, hrišćanskom milosrđu i solidarnosti-bili su na pobedničkoj strani. Treba se podsetiti da su na Ceru iz istog kazana jeli srpski vojnici i austrougarski zarobljenici, a da su u Crkvi sv. Dimitrija u Lazarevcu i Spomen-kosturnici u Aranđelovcu jedni do drugih, posle Kolubare, sahranjeni i naši i njihovi. Tu generaciju Srba je vodilo načelo „budimo ljudi“. NJih nije inficirao virus ksenofobije. To je bilo vreme kada se držalo do nekih principa. Sve što od nas traže migranti je da u miru i bez velikih komplikaciju prođu ka nameravanom krajnjem odredištu. Zašto bi im odmagali u tome? Opasnosti se kriju na drugim stranama i o tome treba razmišljati.

Dušan Proroković

Fond strateške kulture

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime