Živ nam bio, Radovane!

0
496

Srpske gusle, vjerne rodu,pominjaće kroz vjekove, sa ponosom i ljubavlju svoje slavne vitezove! Ti si bio perjanica Srpstva, borbe i odbrane i zato ti Srbi kliču:“Živ nam bio, Radovane!“

Radovan Karadžić (Foto: AP)

Ovo je moj, vjerovatno poslednji pozdrav dragom čovjeku  iz vremena stvaranja Srpske. Naši  osvjedočeni „prijatelji“ Englezi, požurili su da presele dr Radovana Karadžića iz haškog nazovi suda u jedan od svojih kazamata, kako bi se postarali da ne umre prirodnom smrću! To se, od tvoraca „genocida“ u Srebrenici, naravno, moglo i očekivati!

Vjekovni kolonizatori i egzekutori nebrojenih, stvarnih genocida širom planete, koji su srpskom rodu nanijeli mnogo zla, očito su smetnuli s uma da se, bar što se tiče Svetosavskog pokoljenja, može živjeti i poslije upokojenja, U duši, u srcu , u zahvalnosti i pamćenu sopstvenog naroda! Biće tako, nesumnjivo i sa Radovanom Karadžićem!

Za ovu priliku ponoviću nekoliko „uvodnih napomena“, pisanih prije dvije decenije, za knjižicu pjesama, narodnih i narodskih o bratu Radovanu, koju je izdao, takođe drag mi prijatelj i kolega, Mile Kordić. Tada smo bili uvjereni da se bjelosvjetski NATO zlikovci nikad neće domoći Radovana. No to se, ipak, desilo, zahvaljujući „zaslužnim građanima“, poput Mikija Rakića i drugih izdajničkih ološa među Srbima…

Malo je ljudi na ovim prostorima, koji su se, još za života, preselili u pjesmu i legendu. Jedan od njih, jeste nesumnjivo, prvi predsjednik Republike Srpske, dr. Radovan Karadžić.

Paradoksalno je da su mu u tome značajno pripomogli takozvani međunarodni činioci. Najprije, vjerolomnim obećanjem (ober lažov R.Holbruk, u ime SAD) kako bi napustio funkciju predsjednika Srpske, a potom besramnom haškom optužnicom i suludom hajkom koja ne prestaje!

Prognanik u zemlji koju je stvorio, Radovan Karadžić je ponio teški oreol stradalnika na pravdi Božjoj i time se svrstao u red svetih srpskih ratnika.

Na bjesomučnu i beslovensku halabuku haških plaćenika, srpski narod je odgovorio:

„Postao si pravi simbol Srpstva, borbe i odbrane

I zato ti Srbi kliču: „Živ nam bio, Radovane!“

Kada je, svojevremeno, Radovanov znameniti rođak Vuk Stefanov Karadžić, tražiio od svojih pjevača da mu kažu stihove o najvećem junaku Prvog srpskog ustanka, Hajduk Veljku Petroviću, jedan od njih mu je odgovorio: “Vuče, ne vredi, neće ga pjesma!“

Ne ulazeći ovoga puta u to zbog čega ovog srpskog viteza i pustahiju “neće pjesma“, rekli bismo da, za razliku od njega, Radovana pjesma nesumnjivo – hoće! I to ne samo ona epska, deseteračka, koja se može čuti od srpskih guslara. O Radovanu se i u kolu pjeva. Na velikim narodnim skupovima, posvećenim odbrani dr Radovana Karadžića, u Crnoj Gori i drugdje, hiljade ljudi mu je klicalo i pjevalo:“Romanijo, tvojijeh ti grana/ Sačuvaj nam brata Radovana!“

Da Vas podsetimo:  DEJAN BALjOŠEVIĆ: Crkva Uspenje Presvete Bogorodice u Orahovcu

Ovo spontano iskazivanje ljubavi i privrženosti jednoj ličnosti, nezapamćeno u novijem vremenu, zaslužuje drugu vrstu analize. No, nema, međutim, nikakve sumnje da je riječ o izuzetnoj ljudskoj i političkoj figuri, a, zahvaljujući sticaju okolnosti, i o izuzetnoj istorijskoj pojavi!

Kada je, svojevremeno, zahvaljujući nasilnim, spolja poduprtim , secesijama djelova zajedničke države, građanski i vjerski rat zakucao na prostoje bivše Jugoslavije, Dobrica Ćosić će reći: „Srećan je narod koji, u ovim smutnim i zloslutnim vremenima, ima na čelu dr. Radovana Karadžića!“

Ispostavilo se da je Dobrica, kao i u nekim drugim prilikama, apsolutno bio u pravu.

U pjesmama o Radovanu, instikt narodskih pjesnika i guslara, nepogrešivo tipuje na ključna zbivanja prije i u vrijeme tek minulog rata, ali i na karakterne osobine gorostasne ličnosti dr Karadžića, koja je ponikla iz naroda. Tako se, nimalo slučajno, o njemu pjeva kao o pomiritelju i ujedinitelju srpskog naciona u Bosni. I to njegovo pregnuće neizbježno nameće poređenje sa onim što je u svoje doba činio Sveti Sava.

Samo je istorijska iznudica mogla da od jednog lirskog pjesnika i ljekara, psihijatra, učini vođu i političara. Upravo je to bio slučaj sa dr Radovanom Karadžićem, koji se nevoljno prihvatio uloge lidera srpskog narodau zlosrećnoj Bosni. I koji je, poput njegovog kolege, takođe čuvenog psihijatra, dr Jovana Raškovića u Krajini, sluteći vjerski i građanski rat, činio sve da se on izbjegne.

Znao je Radovan, veoma dobro, da istorija može da se ponovi i da Srbi, po treći put u minulom vijeku, mogu biti izloženi masovnom pokolju neoustaša i balija. Otuda i njegova čvrsta riješenost da se obavi i obznani nacionalno pomirenje između petokrake i kokarde, kako u mogućoj ratnoj kataklizmi Srbi opet ne bi jurišali na Srbe. Masovni Miting pomirenja u Nevesinju, znatno prije početka rata, bio je vjesnik sloge i jedinstva Srba na prostoru BiH.

Bio je to, koliko mudar, toliko i dalekovid potez budućeg lidera i državnika! I dovoljan razlog, čak i da nije bilo ratnih zbivanja koja su uslijedila, da se Radovan u pjesmama nađe.

Drugi značajan događaj, koga pjesma nije mogla zaobići, a koji svjedoči o višestrukoj snazi njegove ličnosti, jeste osnivanje države Republike Srpske, u gotovo nemogućim, ratnim uslovima, protivno očekivanju i namjerama Alijinih i Tuđmanovih ratnih sponzora! Praktično ni iz čega, stvorena je država sa svim  državnim funkcijama, koja je, ne samo zahvaljujući vojničkim uspjesima, nego i zavidnom državnom ustrojstvu, postala respektabilna politička ćinjenica na Balkanu.

Da Vas podsetimo:  Vukovar – Tabla o jednoj crkvi promenjena, o drugoj polomljena

Politička umješnost dr Karadžića, iskazana u međunarodnim kontaktima, na mirovnim skupovima i konferencijama za štampu, izazivala je kod spoljnih činilaca počesto čuđenje i nevjericu, s obzirom na planetarnu satanizaciju srpskog naroda i predstavljanje Srba kao  primitivnih ubica i genetskih zločinaca (Bler, Klinton, Genšer…) , a na srpskim prostorima – nepodijeljeno divljenje i ushićenje. Njegova naočita pojava i ubjedljiv nastup u svakoj prilici, u Srpskoj i izvan nje, bili su srećan spoj prirodne i urođene otmenosti, muške ljepote i državnićke mudrosti, koji ni prijatelje, ni neprijatelje nije ostavljao ravnodušnim. Mnogo stihova u ovoj skromnoj zbirci svjedoče upravo o tome.

U epskom svijetu, kakav je naš, pretežno, nije mogla proći nezapaženo okolnost da Radovan druguje s guslama, da ih rado sluša, a počesto i sam uzme i zapjeva, uglavnom one stihove iz zbirki njegovog znamenitog rođaka. Treba li, uopšte, pominjati da je guslarima i epskim stvaraocima to posebno imponovalo? Prvi put poslije Njegoša, eto, imamo vladara koji druguje s guslama i lično poznaje najbolje srpske guslare! I koji veoma dobro zna ulogu i značaj gusala za opstanak srpskog naciona.

Kao vjerujući čovjek, Radovan je u Srpskoj vratio Crkvi mjesto koje vjekovima imala u srpskom narodu, a vjeronauku uveo u škole. To narodskom pjesniku, dabome, nije promaklo.

Koliko je Radovanu bilo stalo do srpskog jedinstva, svjedoči, na svoj način, i osnivanje (savjetodavnog) Senata Republike Srpske, u kome je okupio viđenije intelektualce sa svih srpskih prostora. Još jedan potez državnika, vrijedan i pažnje i hvale.

Najzad, kad su ga po uspješnom okončanju Otadžbinskog rata, neke političke kreature iz tzv. međunarodne zajednice stavile pred dilemu: ili napuštanje mjesta predsjednika, ili sudbina Srpske, Radovan se ni jednog časa nije dvoumio!(Treba li uopšte pominjati da onda nije bilo ni pomena o naknadno smišnjenim haškim optužnicama!)

Za njegove drugove i prijatelje, a ima ih podosta, za njegove saborce i dobar dio običnog svijeta,  Radovan je i danas Predsjednik, možda jedini na svijetu koga nepodijeljeno  uvažavaju, cijene i vole. Njegov moćan duh  ćuva Republiku Srpsku od iskušenja, razdora i stranputica.

Takav čovjek, jednostavno, morao se naći u pjesmama. Dok je rat trajao bilo ih je tek nekoliko. Ali, kada je Radovan, voljom sataniosta i b jelosvjetskih političkih hohštaplera i  pigmeja, postao žrtva i gonjenik, kada je postao meta za „pse rata“, sa glavom ucijenjenom na pet miliona dolara (kao i njegov sabrat Ratko) o tada najskupnjoj srpskoj glavi pjesma je krenula kao rijeka.  Najprije, nekako stidljivo: “Radovane, jelika te krije/ Čuvaju te Srbi s Romanije“…A potom sve jače i moćnije

Da Vas podsetimo:  Zaostavština Haškog tribunala – rat rezolucijama

Pjevajući o Radovanu, narod je pjevao o sebi. Hrabreći njega da izdrži, hrabrio je sebe, kako bi se savlkadala još jedna velika srpska Golgota!

Kao čovjek iz naroda, nikad se, ni u jednoj prilici, od njega nije ni odvajao. Moglo bi se bez zadrške reći, da mu, za razliku od mnogih političara, vlast ni jednog trenutka nije udarila u glavu.

S urođenim dostojanstvom i nekom osobitom prisnošću, plijenio je sve oko sebe. To je narod osjećao, a epski pjesnik veoma dobro znao. Otuda je sasvim prirodno što je  veliki broj stihova u ovoj zbirci, koji se nikako ne bi mogli nazvati hiperbolama, posvećen samoj ličnosti dr Karadžića. On ih, nesumnjivo, zaslužuje!

Tu je, najzad, kao nezaobilazan motiv i mitska Gora Romanija. Kao vjkovno stanište prognanika i Hajduka, Romanija je postala boravište čelnika Srpske u ratu i nakon njega. Ta velika slobodarska metaforma Srpstva, postala je opsesivna u gotovo svim pjesma o Radovanu. Ljudi joj se mole, preklinju je iz dna namučene srpske duše, da sačuva, da sakrije, da ne izda brata Radovana!

Romanija se tako još jedanput  oglasila kao simbol jedinstva, čvrstine i nepokora srpskog naroda. Radovan i Romanija postali su jedno. Ljubav, nada i vjera napaćenog Srpstva, usmjereni su prema njima. O tome najbolje svjedoče pjesme sabrane u ovoj skromn oj zbirci.

A jedinstvena želja sadržana je u samo dva stiha: „Radovane, dični srpski sine,/ Čekamo te s obje strane Drine!“

P.S. O tome kako smo ga čuvali i sačuvali,  dosta toga je, uglavnom, poznato.  Ni ovom prilikom ne mogu a da ne kažem, kako su tužilac  Bramer i Miki Rakić, uz  čašice viskija, na internoj policijskoj televiziji,  gledali i radovali se hapšenju dr Radovana Karadžića u Batajnici.  I da su ga njegova srpska izdajnička razbraća držali zatočenog tri dana i noći u nekom podrumu, sve dok nijesu milioni dolara iz  iz Haga stigli na određeni račun u Beogradu! Kako su  i kome dijeljene ovi grešni srebrenjaci,  valjda će se i to  jednog dana saznati!

Kasnije će  se čuti stihovi, prepuni čemera:

“Radovane, što ode sa Pala,

Tebe ne bi Romanija dala…“

Englezi su se baš potrudili, što se od njih moglo i očekivati,  da Radovan bude njihov zatočenik do kraja života. Uopšte ne sumnjam, baš kao ni njegova porodica,  da će se oni, jer se to od njih i očekuje, svojski potruditi  da to ne potraje previše!

Piše: Jovan Lakićević

Izvor: in4s

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime