Srpske gusle, vjerne rodu,pominjaće kroz vjekove, sa ponosom i ljubavlju svoje slavne vitezove! Ti si bio perjanica Srpstva, borbe i odbrane i zato ti Srbi kliču:“Živ nam bio, Radovane!“
Ovo je moj, vjerovatno poslednji pozdrav dragom čovjeku iz vremena stvaranja Srpske. Naši osvjedočeni „prijatelji“ Englezi, požurili su da presele dr Radovana Karadžića iz haškog nazovi suda u jedan od svojih kazamata, kako bi se postarali da ne umre prirodnom smrću! To se, od tvoraca „genocida“ u Srebrenici, naravno, moglo i očekivati!
Vjekovni kolonizatori i egzekutori nebrojenih, stvarnih genocida širom planete, koji su srpskom rodu nanijeli mnogo zla, očito su smetnuli s uma da se, bar što se tiče Svetosavskog pokoljenja, može živjeti i poslije upokojenja, U duši, u srcu , u zahvalnosti i pamćenu sopstvenog naroda! Biće tako, nesumnjivo i sa Radovanom Karadžićem!
Za ovu priliku ponoviću nekoliko „uvodnih napomena“, pisanih prije dvije decenije, za knjižicu pjesama, narodnih i narodskih o bratu Radovanu, koju je izdao, takođe drag mi prijatelj i kolega, Mile Kordić. Tada smo bili uvjereni da se bjelosvjetski NATO zlikovci nikad neće domoći Radovana. No to se, ipak, desilo, zahvaljujući „zaslužnim građanima“, poput Mikija Rakića i drugih izdajničkih ološa među Srbima…
Malo je ljudi na ovim prostorima, koji su se, još za života, preselili u pjesmu i legendu. Jedan od njih, jeste nesumnjivo, prvi predsjednik Republike Srpske, dr. Radovan Karadžić.
Paradoksalno je da su mu u tome značajno pripomogli takozvani međunarodni činioci. Najprije, vjerolomnim obećanjem (ober lažov R.Holbruk, u ime SAD) kako bi napustio funkciju predsjednika Srpske, a potom besramnom haškom optužnicom i suludom hajkom koja ne prestaje!
Prognanik u zemlji koju je stvorio, Radovan Karadžić je ponio teški oreol stradalnika na pravdi Božjoj i time se svrstao u red svetih srpskih ratnika.
Na bjesomučnu i beslovensku halabuku haških plaćenika, srpski narod je odgovorio:
„Postao si pravi simbol Srpstva, borbe i odbrane
I zato ti Srbi kliču: „Živ nam bio, Radovane!“
Kada je, svojevremeno, Radovanov znameniti rođak Vuk Stefanov Karadžić, tražiio od svojih pjevača da mu kažu stihove o najvećem junaku Prvog srpskog ustanka, Hajduk Veljku Petroviću, jedan od njih mu je odgovorio: “Vuče, ne vredi, neće ga pjesma!“
Ne ulazeći ovoga puta u to zbog čega ovog srpskog viteza i pustahiju “neće pjesma“, rekli bismo da, za razliku od njega, Radovana pjesma nesumnjivo – hoće! I to ne samo ona epska, deseteračka, koja se može čuti od srpskih guslara. O Radovanu se i u kolu pjeva. Na velikim narodnim skupovima, posvećenim odbrani dr Radovana Karadžića, u Crnoj Gori i drugdje, hiljade ljudi mu je klicalo i pjevalo:“Romanijo, tvojijeh ti grana/ Sačuvaj nam brata Radovana!“
Ovo spontano iskazivanje ljubavi i privrženosti jednoj ličnosti, nezapamćeno u novijem vremenu, zaslužuje drugu vrstu analize. No, nema, međutim, nikakve sumnje da je riječ o izuzetnoj ljudskoj i političkoj figuri, a, zahvaljujući sticaju okolnosti, i o izuzetnoj istorijskoj pojavi!
Kada je, svojevremeno, zahvaljujući nasilnim, spolja poduprtim , secesijama djelova zajedničke države, građanski i vjerski rat zakucao na prostoje bivše Jugoslavije, Dobrica Ćosić će reći: „Srećan je narod koji, u ovim smutnim i zloslutnim vremenima, ima na čelu dr. Radovana Karadžića!“
Ispostavilo se da je Dobrica, kao i u nekim drugim prilikama, apsolutno bio u pravu.
U pjesmama o Radovanu, instikt narodskih pjesnika i guslara, nepogrešivo tipuje na ključna zbivanja prije i u vrijeme tek minulog rata, ali i na karakterne osobine gorostasne ličnosti dr Karadžića, koja je ponikla iz naroda. Tako se, nimalo slučajno, o njemu pjeva kao o pomiritelju i ujedinitelju srpskog naciona u Bosni. I to njegovo pregnuće neizbježno nameće poređenje sa onim što je u svoje doba činio Sveti Sava.
Samo je istorijska iznudica mogla da od jednog lirskog pjesnika i ljekara, psihijatra, učini vođu i političara. Upravo je to bio slučaj sa dr Radovanom Karadžićem, koji se nevoljno prihvatio uloge lidera srpskog narodau zlosrećnoj Bosni. I koji je, poput njegovog kolege, takođe čuvenog psihijatra, dr Jovana Raškovića u Krajini, sluteći vjerski i građanski rat, činio sve da se on izbjegne.
Znao je Radovan, veoma dobro, da istorija može da se ponovi i da Srbi, po treći put u minulom vijeku, mogu biti izloženi masovnom pokolju neoustaša i balija. Otuda i njegova čvrsta riješenost da se obavi i obznani nacionalno pomirenje između petokrake i kokarde, kako u mogućoj ratnoj kataklizmi Srbi opet ne bi jurišali na Srbe. Masovni Miting pomirenja u Nevesinju, znatno prije početka rata, bio je vjesnik sloge i jedinstva Srba na prostoru BiH.
Bio je to, koliko mudar, toliko i dalekovid potez budućeg lidera i državnika! I dovoljan razlog, čak i da nije bilo ratnih zbivanja koja su uslijedila, da se Radovan u pjesmama nađe.
Drugi značajan događaj, koga pjesma nije mogla zaobići, a koji svjedoči o višestrukoj snazi njegove ličnosti, jeste osnivanje države Republike Srpske, u gotovo nemogućim, ratnim uslovima, protivno očekivanju i namjerama Alijinih i Tuđmanovih ratnih sponzora! Praktično ni iz čega, stvorena je država sa svim državnim funkcijama, koja je, ne samo zahvaljujući vojničkim uspjesima, nego i zavidnom državnom ustrojstvu, postala respektabilna politička ćinjenica na Balkanu.
Politička umješnost dr Karadžića, iskazana u međunarodnim kontaktima, na mirovnim skupovima i konferencijama za štampu, izazivala je kod spoljnih činilaca počesto čuđenje i nevjericu, s obzirom na planetarnu satanizaciju srpskog naroda i predstavljanje Srba kao primitivnih ubica i genetskih zločinaca (Bler, Klinton, Genšer…) , a na srpskim prostorima – nepodijeljeno divljenje i ushićenje. Njegova naočita pojava i ubjedljiv nastup u svakoj prilici, u Srpskoj i izvan nje, bili su srećan spoj prirodne i urođene otmenosti, muške ljepote i državnićke mudrosti, koji ni prijatelje, ni neprijatelje nije ostavljao ravnodušnim. Mnogo stihova u ovoj skromnoj zbirci svjedoče upravo o tome.
U epskom svijetu, kakav je naš, pretežno, nije mogla proći nezapaženo okolnost da Radovan druguje s guslama, da ih rado sluša, a počesto i sam uzme i zapjeva, uglavnom one stihove iz zbirki njegovog znamenitog rođaka. Treba li, uopšte, pominjati da je guslarima i epskim stvaraocima to posebno imponovalo? Prvi put poslije Njegoša, eto, imamo vladara koji druguje s guslama i lično poznaje najbolje srpske guslare! I koji veoma dobro zna ulogu i značaj gusala za opstanak srpskog naciona.
Kao vjerujući čovjek, Radovan je u Srpskoj vratio Crkvi mjesto koje vjekovima imala u srpskom narodu, a vjeronauku uveo u škole. To narodskom pjesniku, dabome, nije promaklo.
Koliko je Radovanu bilo stalo do srpskog jedinstva, svjedoči, na svoj način, i osnivanje (savjetodavnog) Senata Republike Srpske, u kome je okupio viđenije intelektualce sa svih srpskih prostora. Još jedan potez državnika, vrijedan i pažnje i hvale.
Najzad, kad su ga po uspješnom okončanju Otadžbinskog rata, neke političke kreature iz tzv. međunarodne zajednice stavile pred dilemu: ili napuštanje mjesta predsjednika, ili sudbina Srpske, Radovan se ni jednog časa nije dvoumio!(Treba li uopšte pominjati da onda nije bilo ni pomena o naknadno smišnjenim haškim optužnicama!)
Za njegove drugove i prijatelje, a ima ih podosta, za njegove saborce i dobar dio običnog svijeta, Radovan je i danas Predsjednik, možda jedini na svijetu koga nepodijeljeno uvažavaju, cijene i vole. Njegov moćan duh ćuva Republiku Srpsku od iskušenja, razdora i stranputica.
Takav čovjek, jednostavno, morao se naći u pjesmama. Dok je rat trajao bilo ih je tek nekoliko. Ali, kada je Radovan, voljom sataniosta i b jelosvjetskih političkih hohštaplera i pigmeja, postao žrtva i gonjenik, kada je postao meta za „pse rata“, sa glavom ucijenjenom na pet miliona dolara (kao i njegov sabrat Ratko) o tada najskupnjoj srpskoj glavi pjesma je krenula kao rijeka. Najprije, nekako stidljivo: “Radovane, jelika te krije/ Čuvaju te Srbi s Romanije“…A potom sve jače i moćnije
Pjevajući o Radovanu, narod je pjevao o sebi. Hrabreći njega da izdrži, hrabrio je sebe, kako bi se savlkadala još jedna velika srpska Golgota!
Kao čovjek iz naroda, nikad se, ni u jednoj prilici, od njega nije ni odvajao. Moglo bi se bez zadrške reći, da mu, za razliku od mnogih političara, vlast ni jednog trenutka nije udarila u glavu.
S urođenim dostojanstvom i nekom osobitom prisnošću, plijenio je sve oko sebe. To je narod osjećao, a epski pjesnik veoma dobro znao. Otuda je sasvim prirodno što je veliki broj stihova u ovoj zbirci, koji se nikako ne bi mogli nazvati hiperbolama, posvećen samoj ličnosti dr Karadžića. On ih, nesumnjivo, zaslužuje!
Tu je, najzad, kao nezaobilazan motiv i mitska Gora Romanija. Kao vjkovno stanište prognanika i Hajduka, Romanija je postala boravište čelnika Srpske u ratu i nakon njega. Ta velika slobodarska metaforma Srpstva, postala je opsesivna u gotovo svim pjesma o Radovanu. Ljudi joj se mole, preklinju je iz dna namučene srpske duše, da sačuva, da sakrije, da ne izda brata Radovana!
Romanija se tako još jedanput oglasila kao simbol jedinstva, čvrstine i nepokora srpskog naroda. Radovan i Romanija postali su jedno. Ljubav, nada i vjera napaćenog Srpstva, usmjereni su prema njima. O tome najbolje svjedoče pjesme sabrane u ovoj skromn oj zbirci.
A jedinstvena želja sadržana je u samo dva stiha: „Radovane, dični srpski sine,/ Čekamo te s obje strane Drine!“
P.S. O tome kako smo ga čuvali i sačuvali, dosta toga je, uglavnom, poznato. Ni ovom prilikom ne mogu a da ne kažem, kako su tužilac Bramer i Miki Rakić, uz čašice viskija, na internoj policijskoj televiziji, gledali i radovali se hapšenju dr Radovana Karadžića u Batajnici. I da su ga njegova srpska izdajnička razbraća držali zatočenog tri dana i noći u nekom podrumu, sve dok nijesu milioni dolara iz iz Haga stigli na određeni račun u Beogradu! Kako su i kome dijeljene ovi grešni srebrenjaci, valjda će se i to jednog dana saznati!
Kasnije će se čuti stihovi, prepuni čemera:
“Radovane, što ode sa Pala,
Tebe ne bi Romanija dala…“
Englezi su se baš potrudili, što se od njih moglo i očekivati, da Radovan bude njihov zatočenik do kraja života. Uopšte ne sumnjam, baš kao ni njegova porodica, da će se oni, jer se to od njih i očekuje, svojski potruditi da to ne potraje previše!
Piše: Jovan Lakićević
Izvor: in4s
