Zločin ravnodušnosti

0
615
Foto: printscreen

GLASNIK KiM broj 109, 10. maj 2002. godine

„Gračanice kad bar ne bi bila od kamena…“

Koga danas pitati šta da rade kosovski Srbi? Evropu? Čitav svet? Domaću bivšu i sadašnju vlast? Od koga zahtevati (ne, ništa spektakularno), samo toliko da prepozna i identifikuje nepravdu, neljudskost i nedelo? Kako u ovom strašnom istorijskom periodu, kad se Srbi bolno suočavaju sa optužbama za zločine koje su nad drugima činili u njihovo ime, kada im u tom suočavanju niko, ni mediji ni političari nisu od koristi, kada nema odgovora na čuveno pitanje „a zašto se ne sudi i kolovođama zločina drugih nacionalnosti“ , kako dakle, u takvom času, ostaviti Kosovo i tamošnje Srbe da stradaju u novoj golgoti. Kako gledati kako ih nekažnjeno ubijaju po njivama, na kućnim pragovima, kako im skrnave svetinje, kako im se rugaju i kako svet mirno gleda sve to?

Nepravda koja se danas svakoga dana čini kosovskim Srbima često me toliko moralno parališe da danima ne uspevam da povratim ni trunku vere i nade da će se pravednost ikada pojaviti kao mera svih vrednosti na svetskoj političkoj sceni. Oprostite na smetnji, ali, Kosovo ne mogu da prebolim. A ćutanje Evrope i sveta prema toj našoj tragediji ozbiljno dovodi u pitanje sve civilizacijske postulate i norme.

Čemu borba za istinu i pravdu, ako su istina i pravda toliko selektivne kategorije? Zbilja spadam u one koji smatraju da se svako mora o svome jadu zabaviti, i sa svojim otpadom raskrstiti, ali prazno i tupo odjekuje ta priča o čišćenju u svom dvorištu, ako su deponije u tuđem već toliko narasle da zagađuju ne samo okolinu, već se njihov vonj širi planetarno. Zar se opet obraćamo Jevropi-tiranki, dok nam duh mori otrov i gnev. „Tiran nas gazi, sramoti žene, useva naših otima plod/presudi silna dal živet može u takvom igu nesrećni rod /Izginućemo… „Pa izginite“, podsmeha tvoga gordi je zbor…“, tako je „Jevropi“ pevao Đura Jakšić. Zar se istorija do te mere ponavlja. Zar Eropa za Srbiju ima samo štap i po koju hibridnu, kloniranu šargarepu? Gospodin Ibrahim Rugova u petak, dakle, danas, svedoči u Hagu protiv Miloševića. I to je u redu.

Da Vas podsetimo:  Moj pogled na život u Norveškoj!

Ali odakle danas dolazi gospodin Rugova, šta gleda na Kosovu i o čemu ćuti, sa kim politički sarađuje? Ogorčenje koje imam u ovom trenutku, nije bazirano na krupnim činjenicama koje svi znamo o tome da nijedan zločin nad Srbima od dolaska KFOR nije rasvetljen, uključujući masakr u selu Staro Gracko kada je na njivi ubijeno a potom kombajnom pregaženo 11 žetelaca, a što je kao epilog imalo samo to, da porodice masakriranih o zadušnicama na oskrnavljena groblja svojih ubijenih sinova, braće i muževa mogu samo pod pratnjom KFOR jer im se preti likvidacijom. Ogorčenje koje ispoljavam u ovom tekstu izazvano je jednom naizgled manje stravičnom, ali jednom u nizu neljudskih, ponižavajućih, a nadasve simboličnih vesti koje nam pred Uskrs stižu sa Kosova. Ne, ne pominje se u tim vestima Osama bin Laden.

Jedna u nizu tih preduskršnjih vesti sa Kosova glasi da je Srbima u selu Suvo Grlo kod Istoka, od strane komšija Albanaca, uskraćeno korišćenje jedne poljanice na kojoj su se svake godine, na Uskrs, okupljali i proslavljali taj najveći hrišćanski praznik. Na toj poljanici u podnožju Mokre Gore, Srbi su se okupljali da ožale svoje mrtve na dan najveće radosti. Od skora, i tu poljanicu uzurpirao je jedan građanin Kosova albanske nacionalnosti i počeo da gradi kuću, mada je poljanica crkveno imanje. KFOR se u ovom sporu stavio na stranu građanina koji gradi kuću na crkvenom imanju, sa obrazloženjem da on ima potvrdu iz katastarskih knjiga koju su mu izdale nove vlasti u Srbici. Crkva i tamošnji Srbi nisu imali da pokazu papire, jer su sve zemljišne knjige ostale u opštinskoj upravi, posle povlačenja jugoslovenskih snaga bezbednosti.

Eparhija raško-prizrenska upozorava da je ovaj slučaj samo jedan od stotinu. Neću postaviti pitanje šta bi bilo i ko bi sve reagovao da je situacija obrnuta, znam da to pitanje ne vodi ničemu, znam da ono samo raspiruje mržnju i vodi rasplamsavanju sukoba, ali, to pitanje ipak lebdi u vazduhu u onoj meri u kojoj ga sa jecajem i neopisivim bolom izriče stradalni narod na Kosovu. Kako je moguće da zločin i kazna zavise od nacije, i kako je moguće da oni koji se najvećma zalažu da se svi zločinci privedu pravdi, uporno ćute nad sudbinom Kosova i kosovskih Srba pridružujući se tako ćutanju onih koji ne čiste u svom dvorištu, ali o komšijinom smeću redovno informišu zainteresovanu javnost?

Da Vas podsetimo:  AMERIČKI POLJUBAC?!

Izvinjavam se na vlastitoj uskogrudosti i ispoljenim nazadnim osećanjima, i istovremeno molim upućene da me prosvete i objasne mi kako je sve ovo moguće i ko je ovde lud?

Gračanica, međutim, jeste od kamena i na nebesa je ne možemo vazneti. Ni Gračanicu, ni Sopoćane, ni Pećku Patrijaršiju, ni belu Samodrežu crkvu u kojoj je knez Lazar vojsku pričestio. Pa šta da radimo onda sa svim tim blagom od kamena? Da ga prodamo u bescenje, na tender, da ga prepustimo kamenolomu, da Srbe sa Kosova u manastire žive uzidamo i tako se kurtališemo bede? Ili da se stidimo već sada svi zajedno, kao što ćemo se stideti kad istorija jednom napiše istinu o nama. Ko smo i kakvi smo bili.

Nataša B. Odalović
Izvor: Eparhija Prizren

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime