ZLOČIN SA PREDUMIŠLjAJEM: SRBIJANIZACIJA SRBA

0
599

Srbi su na Balkanskom poluostrvu prisutni sigurno više od milenijuma. Većina će reći da su došli u VI stoljeću sa naseljavanjem Južnih Slavena kako i zvanična istorija piše, a pojedinci će reći da je Srba bilo i daleko prije tog vremena. Bilo kako bilo, i sa jednom i sa drugom pretpostavkom odnosno činjenicom, ovo je važno za razumevanje narednog izlaganja.

Još u IX vijeku među Srbima se širi pismenost, ali i hrišćanska religija. Ovo je bilo u režiji vizantijskih vladara što su stolovali iz Konstatinopolja, grada na Bosforu, a koji je bio međa Azije i Evrope. Među najpoznatijim emisarima bili su Ćirilo i Metodije iz Soluna.

Grad gradili Skadar na Bojani,grad gradili tri godine dana

Srbi su i prije svetorodne dinastije Nemanjića imali svoje kraljeve i kneževe na teritorijama zapadnog Balkana, bili su to: Kralj Vladimir, Konstantin Bodin itd. Tada je srbska prestonica bila Skadar, na samom istoimenom jezeru, a blizu je bilo Jadransko more. Ovako nešto je bilo prisutno najmanje pet stoljeća.

Sem toga u Hercegovini gde postoji Eparhija zahumsko-hercegovačka i primorska nicali su hramovi i crkve još prije XIII vijeka.

U doba kraljeva Dragutina i Milutina, Srbi su znatno proširili svoje granice, a Stefan Dušan je imao ogromno carstvo na preko 70% balkanske teritorije. On se u Skoplju krunisao za vladara Srba, Grka i Arbanasa i to o Vaskrsu 1346, takođe doneo je i svoj čuveni Zakonik. Mnoštvo kneževa i plemića su zazirali od njega jer on je bio strog i markantan, odnosno pojava u svakom pogledu. Dvorac mu je bio u Prizrenu, a vina je pio iz Metohije, zemlje koja je katastarski pripadala SPC.

Čuj Dušane tebe Srbi zovu…“

Zanimljivo iz tog vremena za spomenuti jeste njegova sestra Jelena Šubić koja je u Dalmaciji, tačnije kršnoj Bukovici podigla ortodoksni manastir Krupa 1317. godine. Kasnije je podignuto još svetinja: Krka (1350.), Dragović (1395.) i tako sve od Vardara do Žumberka, nicale su pravoslavne bogomolje – biseri Hrišćanstva.

Nadiranjem Turaka iz Male Azije sredinom XIV stoljeća situacija na Balkanu je radikalno izmjenjena: demografski, kulturološki, vjerski i nacionalno. Osmanlije se nisu zadržale samo na Savi i Vrbasu, naprotiv, oni su u svojim pohodima nastavili sve do Beča.


Vidjevši veliku opasnost od muhamedanskih pohoda Habzburška monarhija je uz granicu sa Turskom formirala kordon Srba koji je nazvan Vojna Krajina. Bila je to posebna oblast pod upravom austrijskog cara, osnovana 1533. godine, a naseljavana sa Srbima iz Podrinja, Pomoravlja, Hercegovine, Crne Gore, Stare Srbije, jer su to bili ljuti Srbi koji nisu htjeli da se poturče i prime islamsku religiju. Zapravo, život pod Turcima je bio vrlo težak, sa polurobovskim statusom. Teror i strahovlada su bili svakodnevni uz mnoštvo prolivene srbske krvi.

Da Vas podsetimo:  Strašna priča iz Gračanice: NATO nam je ubio decu po vedrom danu - umesto imena ostale tri tačke...

Osmanlije su imali dva velika poraza pod Bečom 1529. i 1683. godine i od tada kreće njihovo povlačenje ka Maloj Aziji. Zapravo Turska imperija je nakon tog drugog kraha propadala iz godine u godinu.

Početkom XIX vijeka u Šumadiji Đorđe Petrović podiže hajduke, a poslje i narod te povede Prvi ustanak 1804. godine. Nastavio je Miloš Obrenović 1815. godine u Takovu, da bi Srbi dobili sultanovim hatišerifom povelju o Autonomiji, a Miloš pravo nasljedstva kneževstva. Kako su prolazile decenije Srbi su ojačavali i nastavljali svoju nacionalnu revoluciju, odnosno oslobađanje svojih teritorija od Turaka i deorijentalizaciju.

Od Like pa do Dunava, preko Save do Tise

Vidjevši da opasnost od Turaka gotovo da ne postoji, Bečki dvor ukida Vojnu Krajinu 1883. godine, nakon 350 ljeta postojanja. Ovo je značilo da Srbi koji su tu živjeli gube sve povlastice koje su imali kao austrijski ratnici. Još prije te odluke, najmanje pola vijeka Vatikan je slao svoje fratre i svećenike na sjever i zapad Balkana, jer je uvidio novu opasnost – veliki broj pravoslavaca.

Bilo je s’ vremena na vrijeme sušnih godina, što je omogućavalo u zemljama sa zapadne strane Drine lakše pokatoličavanje pravoslavnih Srba, koji su sredinom XX vijeka „postajali“ Hrvati.

Krajem 1918. godine formirana je prva južnoslavenska država: Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, koji su na čelu države imali dinastiju Karađorevića. Vatikan nikako nije se mirio sa tom činjenicom, a razljutilo ga je odbijanje jugoslavenskog rukovodstva da potpiše ugovor o Konkordatu (premućstvo katoličke vjere u odnosu na ostale, bez obzira na brojnost), što je izvazvalo velike demonstracije u Jugoslaviji 1936-1938.

Inače, ovdje dolazimo do suštine problematike.

„Doš’o Švaba sve do Ralje, a od Ralje nikud dalje“

Znajući da su Srbi najbrojniji narod u jugoslavenskoj kraljevini i da su dali ubjedljivo najviše žrtava za taj ideal, Vatikan i Englezi su preko svojih špijuna bukvalno radili naopake stvari u političko-administrativnom nivou.

Prvo su zemlju podjelili na okruge, a kasnije na neke banovine, pri čemu se nije znalo gdje su granice između tri državotvorna naroda: Srba, Hrvata i Slovenaca.

Po završetku Drugog svjetskog rata 1945. godine komunistička vlast na čelu sa: Josipom Brozom Titom, Aleksandrom Rankovićem, Mošom Pijadom, Edvardom Kardeljom, Kočom Popovićem, Pekom Dapčevićem, Milovanom Đilasom, Slobodanom Penezićem i drugi je počela da sprovodi odluke koje su donete 1928. godine na Drezdenskom kongresu KPJ i uobličene na Drugom zasjedanju AVNOJ-a u Jajcu 29. novembra 1943.

Da Vas podsetimo:  Zločini komunista – Strealjao rođenog sina zbog partije

Sve to je imalo za cilj rasrbljavanje svetosavskog nacionalnog korpusa na vrlo prepreden način, jer je Vatikan htio po svaku cijenu da odbaci granice Pravoslavlja daleko od Rima i Italije, a sve koji su blizu njemu da prevjeri tj. pokatoliči, odnosno da pretvori u svoje finansijere.

Upravo tada u jesen 1945. godine formirana je Socijalistička Republika Srbija, koja je dopirala do Horgoša, Bajine Bašte, Šida, Prijepolja, Vršca, Bosilegrada, Prizrena i Preševa, a bila je u sastavu Brozove Jugoslavije. Masovne likvidacije u SR Srbiji svih onih koji su bili monarhistički oprijedeljeni, ili malo kasnije neki su pokazivali simpatije prema SSSR su bili proganjani dvadesetak godina na najgori mogući način.

Isto tako formirana je SR Makedonija (!?), odnosno tkz. makedonska nacija je dobila republiku (nekadašnja Južna Srbija, odnosno Vardarska banovina). Bio je to prst u oko svim nacionalno svjesnim rodoljubima, jer makedonska nacija ne postoji, a sa antičkim vremenima ih veže samo geografski termin.

Ako lična karta laže, grob ne laže

Takođe, priznata je crnogorska nacija (?!) u Crnoj Gori, koja je imala svoju državnost priznatu još na Bečkom kongresu jula 1878. godine. Bila je to ustvari druga srbska država, da budemo jasni. Nema potrebe trošiti puno riječi o Srbstvu Crne Gore, sem da navedemo Njegoša i divjunake sa Mojkovca koje je predvodio serdar Janko Vukotić na Badnji dan i Božić 1916.

Bosna i Hercegovina je bila nekakav mutant projekat, mješavina svih naroda i narodnosti, gdje su islamizovane Srbe vještački proglasili novom nacijom – „muslimani“ i to na vrlo kontraverzan način sedamdesetih godina, a krajem 20. vijeka dobijaju novi naziv – „Bošnjaci“.

Što se SR Hrvatske tiče tu je muljanje bilo najžešće i mešetarenje trajalo decenijama. Naime, Hrvatska u Austrougarskoj carevini je bila jedna pokrajina, zapravo šira okolina Zagorja, jer Slavonija i Srem nisu bili bukvalno sastavni dio te Hrvatske i znaju se tačno granice Slavonije sa Hrvatskom, ali su administrativno imali jedan glavni grad Zagreb

U takvu pokrajinu Hrvatsku spadala je i nekadašnja Vojna Krajina (Lika, Banija, Kordun) sa Gorskim Kotarima. Dalmacija i Dubrovnik su bili odvojena pokrajina, a Istra isto odvojena. Baranja je bila u sastavu Ugarske.

Vatikan je nakon neuspjeha sa Konkordatskom krizom pritisnuo Beograd da formira avgusta 1939. godine Banovinu Hrvatsku koja je imala neprirodne granice sačinjene najvećim dijelom od etničkog prostora koji su Srbi naseljavali stoljećima ranije. Bila je to prava gradnomanija ne samo Hrvata već i Svete stolice.

Da Vas podsetimo:  Ispovest italijanskog generala: Pomagali smo teroristima na Košarama, kad smo čuli grmljavinu srpskih tenkova, mislili smo da će nas preko Albanije saterati u more!

Slično je bilo i sa klero-fašističkom NDH tokom 1941-1945 koja je bila čedo Vatikana, a plan istrebljenja Srba na tom području Ante Pavelić i Alojzije Stepinac su dobijali od Rimske kurije. Za samo četiri godine ubijeno je i nestalo preko 1.500.000 Srba.

I sam Tito je učinio gomilu naopakih političkih poteza usmjerenih protiv Srba i rasrbljavanju našeg nacionalnog korpusa. Upravo je on započeo ovo što sam stavio u naslov: SRBIJANIZACIJU SRBA – proces koji je morao sve Srbe i sve srbsko da sabije u granice avnojevske Srbije.

Sve što se našlo u granicama ostalih jugoslavenskih repubika: SR Hrvatske, SR Bosne i Hercegovine, SR Crne Gore i SR Makedonije jednostavno nije bivalo srbsko! Na primjer, Nikola Tesla je hrvatski, Njegoš je crnogorski, Ivo Andrić je bosanski, dok su vardarski Srbi masovno mjenjali prezimena, tipa Jovanović je postajao Jovanov(ski) i slično.

Proces asimilacije je išao relativno brzo jer je UDBA (tajna policija) radila svoj posao više nego dobro, a antisrbski elementi su se iz godine u godinu pojačavali i početkom 1990-ih godina izašli javno na scenu propagirajući otvreno novu agresiju u svim sferama društva i novi genocid nad Srbima sa starim fašistoidnim metodama.

Nažalost i političko rukovdstvo u Beogradu tih devedesetih godina 20. stoljeća im je u tome pomagalo, a dokaze o tome možete pogledati na našem sajtu, ima ih nekoliko i svako ko želi da pogleda istini u oči ima priliku.

O tome šta zapravo spada u srbski etnički prostor i dokle dopiru naše granice, ako se tako možemo izraziti, najbolje bi bilo da pogledate listu eparhija i mitropolija SPC. Svakom zdravorazumskom čovjeku ovo može reći mnogo više nego stotine ovakvih tekstova. Od nas jedan tekst je dovoljan za ljude koji žele da razumiju problematiku koja očigledno nije baš jednostavna, a osobama koje su kupljene sa dobrim ekonomskim standardom ovo neće biti jasno, jer sit gladnom ne vjeruje.


Da zaključim po stihovima Vladike Rada:

„Ne bojim se ja vražijega kota,
Neka ga je ka’ na gori lista,
No se bojim od zla domaćega“

Katastrofa je kada se ta klica rasrbljavanja i danas javlja kod jedne grupacije Srba čiji se patriotizam završava na Prokletijama, Šar-planini, Drini, Dunavu…

E moj Gavrilo Principe, car Dušane, Janković Stojane, Vojislave Tankosiću i vaša svetosti Pavle… kuda plovi naša lađa?

Napisa: Čule

http://www.zlocininadsrbima.com/

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime