Zločini komunista nad srpskim narodom u 20. veku

1
950
Foto: Printscreen

Prvo, genocid komunista nad Srbima vršen je namjernim slanjem partizanskih srpskih jedinica protiv daleko nadmoćnijeg i bolje naoružanih okupatorskih trupa, da bi što više ginuli (Kadinjača, Pljevlja, Sremski front).

Drugo, „slučajnim pogibijama“ naročito srpskih komunističkih rukovodilaca, kao što su, na primjer, pogibija crnogorskih komunističkih rukovodilaca Buda Tomovića i Baja Sekulića, komandanta Save Kovačevića, Ivana Milutinovića, Save Belovića i desetine drugih srpskih komandanata koje su kasnije proglašavali narodnim herojima. Prema nekim ispitivanjima, od oko 1.200 narodnih heroja, oko 900 su Srbi, a većinu njih ubili su s leđa njihovi drugovi po „zadatku partije“, zbog navodnih grešaka ili promašaja u borbi.

Treće, partizani su strijeljali sve zarobljene četnike i to po Brozovoj naredbi „na licu mjesta“, a ostalim zarobljenicima: ustašama, domobranima, muslimanskoj miliciji, balistima, mađarskim honvedima, i drugim, nudili su primanje u partizanske redove, a ako nijesu htjeli, uzimano im je oružje i puštani su kućama. Na ovakav način je strijeljano na destine hiljada srpskih četnika još u toku rata, a poslije rata nekoliko stotina hiljada.

Četvrto, strijeljanje samo Srba prilikom zauzimanja gradova i sela naročito pred kraj rata. Tako je, na primjer, samo u Beogradu od oslobođenja 20. oktobra 1944. godine do kraja rata ubijeno 30.000 Srba od kojih je veliki broj učestvovao u borbi za oslobođenje Beograda, a među njima oko 60 profesora i drugog osoblja beogradskog Univerziteta.

Poseban zločin komunista je neposredno poslije rata kada su kao „škripare“ ubili oko 350.000 Srba bez suda i zakona. Deset godina poslije rata trajala je hajka na „škripare“, među kojima su 99 procenata bili Srbi.

Inače, Srbi su počeli ustanak protiv okupatora pod vođstvom pukovnika Draže Mihailovića 13. maja 1941. godine, u Ivanjici, i do početka avgusta zauzeli veći dio Šumadije sa gradovima Užice, Čačak i Loznica. Istovremeno su na tom prostoru četnici dozvolili komunistima da provode mobilizaciju svojih pristalica koje su nazivali parizanima (partizani – parijska vojska), da formiraju komunističke organizacije i nove organe vlasti u vidu narodnooslobodilačkih odbora. Četnici su obnavljali staru vlast parlamentarne monarhije Jugoslavije.

Četnici su nastojali u ratu da sačuvaju srpski narod od velikih borbi zbog kojih je okupator vršio odmazdu, radili su na tome da ga sačuvaju od uništenja, da sačuvaju biološku supstancu svoga naroda jer su znali da se rat na Balkanu vodi uglavnom protiv Srba. Ali komunisti nisu vodili računa o žrtvama, jer se radilo o srpskom narodu, srpskoj nejači i srpskim četnicima i partizanima koje su Njemci ubijali. Prema tome, komunisti su bili spremni da vode rat „do posljednjeg Srbina“, srpskog đeteta i srpske kuće i imanja. Sve treba podrediti osvajanju vlasti – govorili su komunisti, a koliko će Srba biti ubijeno – to nije važno.

Prema tome, osnovni cilj komunista nije bio borba protiv okupatora za oslobađanje zemlje, nego borba za vlast: ne borba protiv okupatora, nego borba protiv suparnika u vlasti – protiv srpskih četnika. Komunistima je bilo važno da unište srpske četnike, borbu sa okupatorom su izbjegavali gđe god su mogli. Partizani su svoju borbu protiv okupatora svrstali u tzv. sedam ofanziva, što je u stvari bilo sedam njihovih defanziva, sedam odstupanja pred okupatorskim snagama i sedam bježanja od velikih sukoba, iako neke nisu mogli izbjeći – na primjer, Neretva, Sutjeska, desant na Drvar, i sl. (Osma ofanziva je juriš na Dedinje S.N.)

U prvim mjesecima ustanka 1941. godine u Srbiji četnici i partizani nisu imali velikih sukoba, ali čim je 17. septembra došao među njih Josip Broz, pođela i sukoba između njih bili je. Pođelom ustaničkih snaga na dva ideološka bloka, na četnike i partizane, komunisti su Starčićevsko-ustašku parolu „Srbe na vrbe!“ zamijenili parolom „Srbe na Srbe!“; četnike protiv partizana; neka ginu samo Srbi. To je jedan od najkrupnijih komunističkih zločina u Jugoslaviji 1941-1945. godine.

Evo još nekih konkretnih zločina komunista nad Srbima u toku rata.

Prvo, poznato je da su komunisti prvi počeli da razoružavaju i ubijaju srpske četnike u Srbiji u jesen 1941. godine, a za odmazdu četnici su ubijali komuniste, što je bio pravi cilj komunističkog vođstva, tj. da se na obje strane ubijaju Srbi, jer su oni bili četnici i partizani.

Drugo, komunističko rukovodstvo vodilo je borbe na srpskoj teritoriji, u Srbiji, gđe su stradali ne samo srpski vojnici kao četnici i kao partizani, nego i srpski civili, njihove porodice i njihova imanja. Nijemci su donijeli odluku da se za jednog ubijenog njemačkog vojnika strijelja 100 Srba, pa su fašisti na osnovu toga 21. oktobra 1941. godine strijeljali 7.000 đaka u Kragujevcu, 6.000 građana u Kraljevu, 5.000 u Šapcu, 4.000 u Nišu na Bubnju, itd. Kada su Brozu kazali da su strijeljani đaci u Kragujevcu, on je odgovorio slično kao i Ficroju Meklinu: Ne mari, oni bi za nekoliko godina porasli i svi bi bili četnici i ratovali bi protiv nas.

Treće, komunističko vođstvo je poslalo oko 300 Srba radnika iz Užica, pred njemačku tenkovsku kolonu, koja je nastupala od Bajine Bašte prema Užicu, da ih dočeka samo sa golim prsima i lakim pješadijskim naoružanjem. Na uzvisini Kadinjača, 14 km zapadno od Užica, svi su u neravnopravnoj borbi izginuli, a preko preostalih ranjenika Nijemci su prešli tenkovskim gusjenicama. Komunističko rukovodstvo je pobjeglo preko Zlatibora prema Sjenici, a da nisu ni znali šta je bilo sa žrtvovanim „radničkim bataljonom“ koga su oni zločinački bacili na klanicu pod njemačke tenkove. U ratu je strijeljan svaki komandir koji svoju jedinicu natjera u tako neravnopravnu borbu sa neprijateljima.

Četvrti komunistički zločin desio se takođe tih decembarski dana1941. godine, ali u Crnoj Gori, u Pljevljima. Bježeći iz Srbije pred četničkim snagama, komunistički vođa Broz je naredio partizanskom rukovodstvu Crne Gore da napadne i zauzme grad Pljevlja u kome je bila jedna kompletna talijanska divizija i još 1.000 ustaša-mještana, uglavnom muslimana koji odlično poznaju teren oko grada utvrđenog bunkerima, rovovima, bodljikavom žicom, minskim poljima i tenkovima i topovima u samom gradu. A na tako utvrđena Pljevlja upućeno je oko 3.500 hrabrih crnogorskih momaka, uglavnom neiskusnih u ratovanju, bez teškog naoružanja, tako da su i oni poslani na klanicu i pravo u smrt. Samo u toku 24 sata borbe poginulo je i ranjeno oko 580 boraca, a grad nije zauzet. Istoričari i dans optužuju ovog ili onog komandanta bataljona, komandira čete i slično, za neuspijeh na Pljevljima, ili glavnokomandujućeg Ivana Milutinovića, ali niko ni danas ne smije da za tu tragediju, za taj zločin prema ovim mladim borcima, optuži pravog krivca, bivšeg austriskog kaplara Josipa Broza, kome je bilo u interesu da je što manje Srba, Crnogoraca, uopšte pravoslavnih. Što manje Srba, to će manje biti i četnika – imao je Broz običaj da kaže, uz osmijeh.

Peti zločin komunističkog vođstva nad srpskim narodom u toku rata 1941-1945. bilo je tzv. „lijevo skretanje“ u Crnoj Gori i Hercegovini, što u stvari predstavlja poseban oblik komunističkog genocida nad srpskim narodom. To se može nazvati „sječom srpskih knezova“ jer su ubijani najugledniji Srbi. To je poseban oblik komunističkog zločina, primjenjivan na više načina i u više mjesta nad srpskim narodom. Ovaj masovni zločin komunisti su nazvali „lijevo skretanje“, tobože, to su samo greške pretjerivanja komunista u revolucionarnosti, u „ljevičarenju“, a inače većina ubijenih su, i po današnjoj ocjeni komunista, bili krivi – zaslužili su smrt. U tom zločinu je u Crnoj Gori ubijeno oko 1.600 najobrazovanijih ljudi: oficira, đaka, pravnika, profesora, ljekara, inženjera, studenata, uglednih domaćina, junaka sa Mojkovca, Bregalnice, Taraboša, najuglednijih ljudi toga vremena u Crnoj Gori. Da je toliko intelektualaca i obrazovanih ljudi ubijeno u cijeloj Evropi osjetilo bi se u svim oblastima njenog života, a ne u maloj Crnoj Gori u kojoj je tada bilo jedva 400.000 stanovnika. Samo za jednu noć 1942. godine u Kolašinu ubijeno je oko 300 najuglednijih ljudi toga kraja. Čak su ubili i jednog psa koji nije htio da se odvoji od svoga gazde, pa su ga razapeli na groblju tih nesrećnika i to nazvali „Pasje groblje“. U srpskom plemenu Vasojevićima ubili su samo za jedan dan 250 ljudi, a u brastvu Karadžića ubili su 72 muškarca, napunili su Srbima oko sedam dubokih jama u Crnoj Gori, čime su se izjednačili sa ustašama koji su u približno u isto vrijeme u Hercegovini bacili 12 hiljada Srba u oko 30 hercegovačkih jama dubokih i do 200 metara.

Da Vas podsetimo:  Čovek kojem je Draža Mihailović bezgranično verovao

Prema tome, komunisti su u Hercegovini i Crnoj Gori isto kao i ustaše bacale Srbe u jame, ubijali noževima, kamama, sjekiricama, maljevima, raznim tupim predmetima, kidali dijelove tijela živih nevinih ljudi, sve dakle kao i hrvatskih fašisti-ustaše, jer su direktive dobijali iz istog centra – iz Vatikana.

Komunisti su tokom „lijevog skretanja“ u Hercegovini ubili oko 500 najuglednijih Srba, gotovo u isto vrijeme kad su i ustaše u njoj ubili oko 12.000 Srba, od čega su veliki broj bile žene, đeca i starci. Za razliku od njih, komunisti su se trudili da ubiju što više Srba muškaraca, naročito srpske intelegencije i srpskih uglednika, srpsku nacionalnu elitu, da bi na taj način obezglavili sav srpski narod i tako ga lakše pretvorili u poslušno roblje.

Šesti veliki komunistički zločin nad Srbima u tom ratu bio je odluka partizanskog Vrhovnog štaba 12. marta 1943. godine na Neretvi da se svaki zarobljeni srpski četnik strijelja na „licu mjesta“, bez bilo kakvog ispitivanja. Istovremeno je izdata naredba da se svi drugi zarobljenici – ustaše, domobrani, balisti, hortijevci, pripadnici muslimanske milicije, „Handžar – divizije“ i drugi, ponude da pređu u partizane, a ako neće, da im se samo uzme oružje i puste kućama. To je, ne samo genocidna odluka prema srpskom narodu, nego i ratni zločin – jer se po ratnom pravu zarobljenici ne smiju ubijati. Broz je to znao, pa je naredio članu Vrhovnog štaba, jednom Crnogorcu, da to potpiše. Kada smo pitali toga generala zašto je to potpisao, odgovorio je: „Neizvršavanje naredbe Vrhovnog komandanta povlači smrtnu kaznu – strijeljanje na licu mjesta.“

Sedmi zločin komunista prema srpskom narodu desio se takođe tih martovskih dana 1943. godine, a za vrijeme bitke na Neretvi ili, kako to parizani nazivaju, za vrijeme četvrte neprijateljske ofanzive, kada su svi partizani sa Vrhovnim štabom bili sabijeni u kanjon Neretve.
To je ugovor o napadanju između njemačke komande u Zagrebu sa generalom Gleze fon Horstenauom na čelu i Brozove delegacije od članova Vrhovnog štaba, Milovanom Đilasom, Kočom Popovićem i Vladimirom Velebitom (sva trojica Srbi, Brozovi generali i članovi najužeg rukovodstva). U ugovoru su Brozovi predstavnici potpisali ono što nikada Draža Mihailović nije potpisao sa okupatorima, iako je i on u borbi protiv komunista-partizana sarđivao sa okupatorima. To su dvije tačke: 1) da parizanima nisu Nijemci glavni protivnici i neprijatelji, nego su to srpski četnici, i 2) ako se Englezi iskrcaju na Jadransku obalu, partizani će sa Nijemcima ratovati protiv njih i i njihovih saveznika četnika.

Broz je, dakle, na Neretvi 1943. godine počinio dvostruki zločin prema srpskom narodu: naredio je strijeljanje zarobljenih četnika i obećao fašistima savez protiv Engleza i četnika.

Osmi zločin protiv srpskog naroda bila su dva dogovora Broza i pape 1943. godine: da partizani ne zauzimaju logor Jasenovac i da Broz primi cijelu Pavelićevu vojsku u partizane. Kada su se dvije partizanske brigade sastavljene od Krajišnika Srba, čije su porodice bile zatočene u logoru Jasenovac, spremale da napadaju logor i da iz njega oslobode nekoliko desetina hiljada Srba, Jevreja i Cigana, Broz je, po nalogu pape, to zabranio preko Bakarića i Josipa Krajačića-Steve koji je bio Staljinov obavještajac i kasnije šef komunističke policije u Hrvatskoj. Za uništenje oko milion Srba u tom ustaškom logoru, rimski papa je poslije rata nagradio zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca i unaprijedio ga u kardinala te proglasio blaženim.

Drugi zahtjev pape Brozu bio je prijem Pavelićeve vojske u partizane, tj. prevođenje hrvatskih ustaša iz bloka fašista u antifašiste, jer je međunarodna situacija za njih tada bila nepovoljna pa ih je trebalo spašavati. Broz je na papski zahtjev 1943. godine izdao takvu naredbu te je za nepunih godinu dana u partizane došlo oko 250.000 ustaša i domobrana kojima su priznat puni ratni staž i oficirski činovi, nekima dati veći činovi kao da su sve vrijeme, umjesto u fašističkim vojnim formacijama, bili u parizanima. Tako su desetine hiljada najvećih zločinaca koji su po Krajini, Hercegovini i Bosni ubijali srpski narod učestvovali u genocidu nad Srbima 1941. godine, sada došle u partizane sa istim pravima kao i Srbi koji su ratovali od 1941. i koji su pobjegli sa jama i stratišta na koja su ih vodili i gonili mnogi od ovih Pavelićevih vojnika.

Primanje tolikog broja zločinaca nad srpskim narodom, tolikog broja vojnika i oficira koji su tri godine ratovali u fašističkim vojnim formacijama, njihovo prevođenje u antifašistički blok, od poraženih proizvesti pobjednike i čak im davati u toku rata sve veće funkcije – bio je pravi zločin, jer su time početni principi partizana: jugoslovenstvo i bratstvo i jedinstvo – počeli naglo da gube na značaju, da se jednostavno gase, da nestaju. To je bio pravi zločin, u prvom redu prema srpskom narodu i Srbima partizanskim borcima koji su otišli u partizane i naivno vjerovali da su komunisti borci za slobodu srpskog naroda, borci za slobodu i pravdu za Jugoslaviju, za bratstvo i jedinstvo, za kažnjavanje svih zločinaca, za ravnopravnost među jugoslovenskim narodima. Sve je to u očima Srba partizana, prijemom u partizane Pavelićeve vojske, stavljeno pod veliki znak pitanja kao velika prevara srpskog naroda, a kasnije se viđelo da je upravo to pravo lice komunista i njihove borbe, da je to suština njihove antisrpske politike, njihova prava strategija od početka đelovanja u Jugoslaviji.

Ali, tada je za Srbe u partizanima i izvan njih sve bilo kasno jer je Broz već obezbijedio dovoljan broj poslušnih ljudi čak među Srbima, koji su spremni za svoju funkciju da izvrše svaku Brozovu zapovijest, pa čak da ubiju svoje najbliže. Komunisti su sa pomenutom katoličko-masonskom trojkom Broz-Kardelj-Bakarić forsirali i unapređivali one koji su im podobni, one koji su za lični interes spremni na sve, i tako stvorili pozamašan sloj i među Srbima, koji su izvršavali sve antisrpske odluke komunističkog rukovodstva. Broz je dakle još u ratu stvorio lični kult, mit o nepogrešivom, mudrom, genijalnom, nenadmašnom vođi, čiji autoritet više niko nije ni pomišljao da dovede u pitanje jer bi nestajao sa lica zemlje čim bi na takvo nešto i pomislio. Broz je jednostavno likvidirao svoje protivnike, neistomišljenike, ljude koji mu se zbog bilo čega nisu sviđeli – tako kaže njegov prvi saradnik Milovan Đilas, koga je Broz poslije rata, kad je odslužio svoje, politički likvidirao i držao na robiji nekoliko godina.

Da Vas podsetimo:  Parastos za 463 ubijenih Srba iz Sadilovca

Naredni komunistički zločin protiv Srba bilo je ubijanje oko 30.000 Beograđana poslije oslibođenja toga grada tj. poslije 20. oktobra 1944. godine. Među ubijenim Beograđanima bilo je oko 60 profesora univerziteta i drugog univerzitetskog osoblja, kao i veliki broj onih Srba koji su izašli na ulice Beograda, uzeli oružje i pomogli partizanima i Crvenoj armiji da oslobode grad. Svi oni su gonjeni u „crnoj marici“ kao što su Nijemci za vrijeme rata odvodili Jevreje u kamionima-gasnim komorama, ubijali ih otrovnim gasom za vrijeme vožnje kroz grad, a usput puštali muziku da se ne čuju krici umirućih u tim komorama. Za razliku od Nijemaca, Srbe je Brozova UDB-a (tajna policija) trpala u kamione i „marice“ odvozila izvan grada i tamo ubijala ispred velikih grobnica koje bi sami uhapšenici iskopali. Komandant beogradske policije bio je tada jedan Crmogorac, kasnije ambasador u Moskvi, a Broz ga je izabrao zato da bi Srbi u Beogradu što više zamrzili Crnogorce. Broz je, pored ostaloga, u zauzimanje Beograda poslao Osmu crnogorsku brigadu sa istim ciljem – da svi u Beogradu znaju da su svi poginuli u toj borbi od crnogorskih partizana. To je komunistička politika „Srbe na Srbe!“. Komunisti su sve radili planski i ništa nisu prepuštali slučaju. Mnogo su lukavije ubijali Srbe od ustaša, pa ih i sada neki naivni Srbi hvale.

Jedan od najtežih komunističkih zločina za vrijeme Drugog svjetskog rata nad srpskim narodom bila je pogibija oko 180.000 srpskih mladića za samo dva mjeseca borbe na Sremskom frontu od februara do aprila 1945. godine, neposredno pred kraj rata. Naime, čim je Broz stigao na ruskim tenkovima 1944. godine u Beograd, naredio je mobilizaciju svih mladića od 17 godina pa dalje u cijeloj Srbiji, i poslao ih samo sa pješadijskim naoružanjem, potpuno neiskusne, golobrade momke, koji boja ni viđeli nisu, da svojim grudima razbijaju dobro utvrđene njemačke bunkere, rovove, šančeve, da raskidaju nekoliko redova žice kojima su njemačke jedinice bile okružene na području kod Šida i Sremske Mitrovice. Dva mjeseca su ti mladići jurišali na njemačke utvrde i ginuli kao snoplje, kao glineni golubovi, od njemačkih mitraljeza sa tenkovima i dobro utvrđenim bunkerima. Za dva mjeseca te zločinačke akcije komunističkog vođstva, od oko 250 hiljada srpskih mladića, koliko ih je stiglo na front, za dva mjeseca je poginulo, ranjeno i nestalo oko 180 hiljada, a da se mnogima ni za grob ne zna, ostali su u kaljavoj sremskoj ravnici u to rano, zlo proljeće 1945. godine.

Sremski front nije trebalo probijati, jer su u febraru i martu 1945. godine ruske trupe već zauzele Mađarsku i približavale se Beču, pa su Nijemci iz Srema za nekoliko nedelja sami morali da odstupaju prema Zagrebu, kako tu ne bi bili zarobljeni. Ali Broz nije htio da čeka da oni sami odu, nego je na njih poslao srpsku omladinu da izgine, da se tako osveti Srbima što su ga 1941. godine protjerali i nije mogao da priviri u Srbiju sve dok nisu stigli ruski tenkovi generala Birjuzova, koji se srao na sred Beograda sa Crnogorcem Pekom Dapčevićem, i tu gđe su se oni bratski poljubili napravljena je zgrada ruske ambasade.
Zločin na Sremskom frontu je Brozov genocid nad srpskom omladinom, osveta za progon iz Srbije 1941. godine i želja da što više Srba baci na klanicu, da ih on kasnije ne bi ubijao i kažnjavao kao četnike i saradnike sa okupatorom, jer su za komuniste svi Srbi uvijek bili četnici i uvijek određeni za odstrel. Komunisti su Srbe koristili u ratu kao dobre borce, kao sredstvo pomoću kog su dolazili na vlast, u čemu su potpuno uspjeli.

Naredni zločin je ubijanje Srba u aprilu 1945. godine na Lijevče Polju kod Banja Luke. Tu su komunisti sa ustašama poubijali nekoliko hiljada četnika i njihovih porodica, pretežno iz Crne Gore i Hercegovine, koje je vodio Pavle Đurišić u odstupanju prema austrijskoj granici. Komunisti i ustaše su zarobili oko 150 najuglednijih hercegovačkih i crnogorskih četnika oficira, odveli ih u Jasenovac i tamo spalili. Tamo je ubijen i srpski književnik Dragiša Vasić, koga je čak i hrvatski književnik Miroslav Krleža smatrao dobrim piscem i literatom.

Jedan od najtežih zločina nad Srbima desio se na krajnjem sjeveru države, u Sloveniji, kod Zidanog Mosta i Blajburga. Tu su komunisti po završetku rata 13. maja 1945. godine zarobili oko 20 hiljada četnika i u toku ljeta iste godine u takozvanim „vozovima smrti“ odvozili ih po slovenačkim provalijama i rupama i tamo ubijali. Time je učinjen dvostruki zločin: ubijanje zarobljenika i ubijanje po završetku rata, bez suda i zakona.

Zločin nad srpskim narodom bilo je i bombardovanje srpskih gradova iz engleskih aviona 1944-1945. godine po navođenju partizanskih navigatora. Oni su bili dužni da navode avione na kasarne i druge vojne objekte okupatora, ali su ih navodili na srpske trgove. Tako je Beograd bombardovan šest puta i to uvijek civilni centar grada gđe nije bilo vojnih objekata, a jedno bombardovanje je bilo na Vaskrsenje Gospodnje 17. aprila 1944. godine, i tom prilikom ubijeno je oko 2.000 civila, najviše žena i đece. Niš je bombardovan dvanaest puta, Kruševac šest, a Podgorica 73 puta. U njoj je ubijeno više od 5.000 ljudi, pa su crnogorski komunisti u znak zahvalnosti „drugu Titu“ što ih je tako uspješno bombardovao, prvi u Jugoslaviji svoj grad Podgoricu nazvali Titogradom.

Ukupno su saveznočki engleski i američki avioni bombardovanjem srpskih gradova ubili oko 50.000 civila – najviše žena, đece i staraca koji nisu mogli da se sklanjaju u podrume i druga skloništa.
Jedan od posljednjih komunističkih zločina nad srpskim narodom u Drugom svjetskom ratu bilo je ubijanje 20.000 Srba u Miljevini kod Foče, početkom avgusta 1945. godine. Ova grupacija srpskih mladića od 16 do 20 godina kretala se iz Bosne u Srbiju svojim kućama u Užice, Čačak i Valjevo. Komunisti su im bacali letke iz aviona da se predaju, jer im garantuju život, i kamionima će ih prebaciti u Srbiju, u što su ovi naivni, iscrpljeni i izbezumljeni đečaci povjerovali. Kada su ih komunisti zarobili, povezali su ih u konope po 20 u grupi i tako ih većinom žive pobacali u jamu Ponor u Miljevini, 10 km zapadno od Srbinja.

Da Vas podsetimo:  Zverstva komunista i sveštenici izdajnici

Poubijali su ih muslimani koji su samo tri mjeseca prije toga primljeni iz Pavelićeve vojske u partizane, a koji su kao ustaše 1941. godine učestvovali u masovnom ubijanju srpskog naroda. Dakle, isti ljudi 1941. godine, kao ustaše, a 1945. godine, kao partizani, ubijaju Srbe i to na najgrozniji način. Tako su komunisti ovđe počinili četvorostruki zločin: ubijali su zarobljenike, ubijali maloljetnike, ubijali poslije završetka rata i ubijali bez suda i zakona. Ali sve su to zapadni saveznici oprostili komunistima jer su ubijali Srbe, kao što su 1991-1995. godine oprostili bivšem komunističkom generalu Franji Tuđmanu masovno ubijanje i progon Srba u Krajini i Zapadnoj Bosni, jer je bio savjetovan od američkog ambasadora u Zagrebu Pitera Galbrajta koji je na čelu ustaške kolone 8. avgusta 1995. godine pobio ustašku šahovnicu na Kninsku tvrđavu.

Zločini komunističke vlasti nad srpskim narodom u „socijalističkoj Jugoslaviji“ 1945-1991. godine

Srpski narod je sa zadovoljstvom doživio kapitulaciju fašističke Njemačke, ali je dolazak na vlast Komunističke partije Jugoslavije doživio kao svoju drugu nesreću, svoju drugu tragediju. Usljed stalne komunističke antisrpske propagande i satanizacije, Srbi su iz rata izišli ozloglašeni gotovo kao zločinački narod. Komunisti su sve Srbe, osim Srba koji su bili pravi komunistički poltroni, prikazivali kao četnike, kao ubice, razbojnike, pljačkaše, pa je većina Srba ušla u novi državni sistem kao građani drugog reda, iako su srpski partizani najzaslužniji za pobjedu nad fašizmom na području Jugoslavije. Zvanično je od strane vlasti prihvaćena antisrpska komunistička teza da su Srbi i njihovi četnici u toku rata, bili jedina snaga i prijetnja stvaranju nove Jugoslavije, bratske zajednice „naroda i narodnosti“ koji bi živjeli u velikoj slozi i ljubavi da nije Srba. Prema tome, rezultat višedecenijske antisrpske propagande bio je takav da su Srbi faktički i pravno bili pribijeni na stub srama kao najgori narod. Stoga su poslije rata sva važnija mjesta u svim oblastima u komunističkoj Jugoslaviji zauzeli antisrpski kadrovi iz nesrpskih nacija ili pak iz srpske nacije, srpsko-komunistički kadrovi, koji su u toku rata provjereni kao srboubice, srbožderi, srbomrsci, karijeristi, poltroni, klimoglavci, takojevići i kako ih nije sve srpski narod sa odvratnošću nazivao. Oni su često za Srbe bili gori od komunista iz drugih nacija, jer su se morali svaki dan dokazivati u antisrpstvu, pa makar i kroz sitne antisrpske akcije. Prema tome, većina Srba bila je potčinjena, osjećali su se kao u nekoj okupiranoj zemlji koja nije njihova. Položaj Srba definisao je Broz kada je 1944. godine došao u Beograd i rekao: „Srbija je okupirana, pokorena zemlja i ona mora da se tako tretira i osjeća.“

Prema tome, Srbi su postali taoci novog komunističkog režima i stalno su pozivani u policiju na informativne razgovore „radi ratne prošlosti“. Hapšeni su bez poziva ili čak u toku noći trpani u kamione i odvoženi daleko od naselja i ubijani, zatim trpani u zajedničke grobnice za koje niko nikada nije saznao, niti je iko ikada smio da pita gde su i kako izgledaju. Srpski narod je znao za jame i stratišta u koje su ga 1941. godine bacale ustaše, ali nikada nije smio da pita gđe su grobnice onih koje su komunisti pobili poslije rata, a ubijeno je oko 350.000, a više od tri miliona prošlo je kroz zatvore.

Da su ovi podaci tačni znamo iz izvještaja šefa komunističke policije Aleksandra Rankovića koji je u javnom izvještaju rekao da je od 1945. do 1950. godine kroz komunističke zatvore prošlo oko 3,5 miliona građana od kojih je polovina bila nevina, a trećina maloljetna. Ali Ranković nikada nije iznio dva mnogo važnija podatka o komunistočkom zločinu nad srpskim narodom poslije rata.
Prvi takav zločin je hajka komunističke policije, ozloglašene OZN-e (Ođeljenje zaštite naroda), kasnije UDB-e, od 1944. do 1954. godine u hvatanju tzv. „škripara“ tj. odbjeglih građana Jugoslavije koji su se krili od nove vlasti u pećinama i škripovima (škripama), a od kojih su 99 procenata bili Srbi i Crnogorci. Plašeći se „strijeljanja na licu mjesta“, kako je glasila Brozova naredba za srpske četnike od 1943. godine, srpski mladići koji nisu bili u partizanima krili su se jedno vrijeme poslije rata da ne bi bili ubijeni, ali su oni proglašeni za neprijatelje i dato je pravo policiji da vrši stalne potjere i ubijanja „ako pokuša da bježi“ svakog koga zatekne izvan naselja i kuća. U tim hajkama, u tom lovu na srpske glave, ubijeno je oko 350.000 uglavnom Srba, a poslednji su ubijeni 1956. godine u Crnoj Gori.

Drugi poslijeratni zločin je amnestija od komunističke vlasti za sve ratne zločince i zabrana suđenja tim zločincima, jer su 99 procenata to bili Hrvati, muslimani, Šiptari i ostali pripadnici nesrpskih nacionalnosti.

Treći veliki poslijeratni zločin komunista nad srpskim narodom je bilo hapšenje i uništavanje tzv. „informbirovaca“, srpskih komunističkih rukovodilaca koji su se izjasnili za tzv. „Rezoluciju Informbiroa“ 1948. godine. Pošto su u ratu i poslije rata likvidirali Srbe četnike, komunisti su riješili da likvidiraju i srpske komunističke kadrove i tako ispune svoj antisrpski plan masovnog uništenja srpskog naroda.

Sve pohapšene pristalice Rezolucije Informbiroa ulogorili su na Golom otoku, njih 60.000, uglednih Srba. Tada je stradala srpska komunistička elita, koja je stvorila Brozu oreol pobjednika u ratu. To su bili partizanski oficiri, istaknuti funkcioneri, komandanti, nosioci spomenica, heroji, generali, ministri UDB-e i drugi bivši Brozovi kadrovi.

Komunističko rukovodstvo Jugoslavije je time 1948-1956. godine dobrim dijelom zaokružilo svoj plan uništavanja srpskog naroda, srpske četničke i partizanske elite. Najzad je Broz likvidirao i svoja dva najbliža saradnika, dva nesrećna Srbina, koji su mu dvadeset godina (1934-1956) pomagali da izvrši to nečasno đelo – zločin nad srpskim narodom. To su bili Milovan Đilas, koji je za zasluge od Broza dobio devet godina robije u Sremskoj Mitrovici, i Aleksandar Ranković, šef OZN-e i UDB-e, kome je podmetnuto da prisluškuje Brozove razgovore, da bi bio smijenjen. Đilas je odbačen 1954. godine, a Ranković 1966. godine i oba su umrli a da im nije bilo jasno zašto su kažnjeni. Oni su umrli a nisu shvatili da su bili obično sredstvo i oruđe za uništavanje Srba od vatikansko-komunističke (masonske) trojke Broz-Kardelj-Bakarić. Umrli su, a da nisu čak ni saznali ko je Broz, kakvo mu je pravo ime i odakle je; nisu saznali da se Bakarić zove Kuperštajn, a Kardelj Eduardo Kardeli.

Dr Novica Vojinović
Izvor: FB stranica Pokret obnove Kraljevine Srbije Požarevac

1 KOMENTAR

  1. http://www.novinar.de/2009/07/26/sporazum-ustasa-i-komunista-iz-1935-godine.html
    Sporazum ustaša i komunista iz 1935 godine
    Svesni teškoće u borbi, bez obzira na podvojenost u pоgledu na društveni poredak, vođstvo hrvatskog narodnog ustaškog pokreta i vođstvo jugoslovsnske komunističke stranke u Kraljevini Jugoslaviji,

    +++

    ovlašćeno i sporazumno sa svima prvacima legalnih i ilegalnih formacija sklapa sledeći

    SPORAZUM

    1) Vođstvo hrvatskog narodnog oslobodilačkog ustaškog pokreta s jedne strane i vođstvo komunističke stranke s drugs strane svesni su težine svoga položaja koji dolazi od zajedničkog neprijatelja, svake jugoslovenske vlade i srpskog naroda kao nosioca srpske hegemonije (nadmoćnost) i podržavaoca svakog režima koji sputava, smeta i tupi nade:

    a) kod hrvatskog naroda da će ikada doći čas oslobođenja ispod srpskog jarma,

    b) kod komunističkih masa da traže saveznike u rušenju postojećeg stanja, ma kakve poglede taj saveznik imao na poredak i formu države po postignutom uspehu.

    2) Vođstvo jugoslovenske komunističke stranke svijesne svoje uloge, priznaje da do komuniziranja Balkanskog poluostrva ne može doći dok se ne slomi kičma srpstvu i pravoslavlju, jer je poznato da su to dva faktora koja su omela prodiranju Osmanlija na Zapad i komunizma i Austrije na Istok. Sporazumni su da uništavanjem svega što je srpsko i pravoslavno utire se teren za komuniziranje Jugoslavije i Balkanskog poluostrava.

    Vođstvo hrvatskog oslobodilačkog ustaškog pokreta predoseća da bi bez promene postojećeg stanja hrvatski narod podlegao jugoslovenskoj lukavosti i srpskoj hegemoniji i nudi saradnju svima porobljenima Jugoslavije i komunističkoj stranci posebno, da ubrzaju tok događaja sredstvima i načinima prema uputima svoga vođstva.

    3) Vođstvo hrvatskog ustaškog pokreta obavezuje se da će sve štrajkaške demonstracije, manifestacije i sve razne izgrede koje izvode komunističke formacije potpomagati i u njima učestvovati. Vođstvo komuniegičke partije smatrajući hrvatski ustaški pokret jakim činiocem i pomagačem urušеnju postojećeg stanja, obećanje svaki podržak i potporu u ostvarivanju ustaških ideala.

    Vođstvo i jedne i druge strane obavezuje se da će izbegavati, sve svađe i zadevice između jednih i drugih; u napisima, ličnom razgovoru i itd…, a u slučajevima demonstracija, revolucija i ratova, jedne druge bez prigovora pomagati, naročito uništavanjem svega što je srpsko i pravoslavno, kao što je istaknuto u tačci dva ovog sporazuma.

    4) U slučaju lokalnih nesporazuma dužnost je lokalnog vođstva ustaškog pokreta i komunistrpke stranke da sve sukobe odnah likvidiraju, a svaka formacija o tome svoje starije jedinice obavjestnti. Neskladnost načelne naravi rešava vođstvo hrvatskog ustaškog pokreta i vođstvo jugoslovenske komunističke partije.

    CILJ

    Jugoslovenska komunnstička stranka kojoj je Zakon o zaštiti države od 1922. god., onemogućena akcija slobodnog kretanja i rada sa jedne, i vođstvo hrvatskog oslobodilačkog pokreta s druge strane, primaju na sebe zajednički i sporazumo DUŽNOST zajedničke borbe i međusobnog pomaganja u svakom slučaju potrebe do postignutog cilja: raspadanja jugoslovenske države i uništavanje svega što je srpsko i pravoslavno.

    Sremska Mitrovica, juni-lipanj 1935. godine

    Za komunistnčku stranku
    Moša Pijade, s.r.

    Za ustaški oslobod. hrv. pokret
    Dr. Mile Budak, s.r. advokat

    Original se nalazi: Vojno istorijski institut JNA, arhiva neprijateljskih jedinica Br. reg. 3/2; Kutija-116/1638

    +++

    Referat Milana Banića, Beograd, 17. decembar 1943.

    Dana 4. decembra ove godine radio London doneo je vest da je Vrhovni zakonodavni odbor partizanske vojske u Jugoslaviji, na svojoj konferenciji, obrazovao Komitet za nacionalno oslobođenje, zapravo novu partizansku vladu.

    O ovom događaju mnogo je govoreno i pisano, te bi ponavljanje bilo suvišno.

    Ovde će se izneti ono o čemu niko do sada nije ni pisao ni govorio, pozadinu cele ove po srpski narod tragične igre, koju vode naši susedi iz Nezavisne Države Hrvatske.

    Ograđujući se unapred činjenicom da je po ovom politički vrlo smišljeno, vešto i obazrivo vođenom poslu teško pružiti konkretne i sigurne dokaze, izneće se onoliko koliko to dozvoljava logično vezivanje pojava i zapažanja.

    Od svog postanka hrvatska država sa svojim režimom vodi u istoriji besprimernu politiku mržnje i zločina prema srpskom elementu. Nijedan narod nikada nije u borbu sa drugim narodom uneo toliko brutalnosti kao vođe današnje Hrvatske. I ne samo današnji vlastodršci Nezavisne Države Hrvatske, već ima mnogo činjenica da u ovom nagonu uništavanja Srpstva postoji nešto opšte i duhovno, što obuhvata hrvatski narod kao celinu.

    Prva etapa ove akcije uništavanja, kao što je poznato, izvršena je uglavnom tokom 1941. i 1942. godine, a završena kapitulacijom Italije, koja je iz svojih imperijalističkih ciljeva, zajedno sa katoličkom crkvom, pomagala i raspirivala delo uništavanja. Rezultat je porazan za Srbe. Stotine hiljada pobijenih Srba sa područja Nezavisne Države Hrvatske kruna je ovog rušilačkog hrvatskog besa.

    Napuštanjem hrvatskog područja od strane Italijana, a zahvaljujući nemačkoj intervenciji, izgledalo je da će se odnosi ublažiti, a prilike poboljšati. Međutim, nagon je ostao i dalje, samo mu se dao lepši i lukaviji izraz. Upotrebljeno je jedno drugo sredstvo i put, ovom prilikom sa dva cilja.

    Prvi cilj, nastaviti sa biološkim istrebljivanjem Srpstva i pravoslavlja, i to što većim proširenjem područja dejstva, po mogućnosti izvan hrvatskih političkih granica, i prenošenjem akcije na samu matičnu srpsku teritoriju. Drugi cilj, vrlo lukav, najbrižljivije i vešto skriven, sastoji se u tome, da se iz cele ove igre izvuče politička korist za finale, da se osigura most preko koga će se moći u slučaju potrebe odstupiti.

    Sredstvo za ostvarenje ovoga cilja, iako na prvi mah izgleda paradoksalno, ustaški režim našao je danas u komunističkoj oružanoj akciji vođenoj od Hrvata Josipa Broza Tita, i njegovim najbližim saradnicima u privremenoj vladi „oslobođene teritorije”, Hrvatima dr Ivanu Ribaru, Antunu Augustinčiću, dr Josifu Smodlaki, Sulejmanu Filipoviću, Franji Frolu i Božidaru Magovecu.

    Ovakva politika ustaških vlastodržaca porazna je na prvom mestu za nas Srbe, i to kako za ono malo srpskog življa koje je preživelo pokolje, tako i za samo područje Srbije. Štetna je i po nemačke vojne i političke interese, jer celokupna partizansko-komunistička akcija čiji je epicentar u Hrvatskoj, pored toga što apsorbuje veliki deo snaga nemačke vojne sile, onemogućuje istovremeno i sređivanje i političkih a samim tim i privrednih prilika na celom Balkanskom poluostrvu.

    Polazeći sa ovog stanovišta naša je dužnost da skinemo veo sa ovog ustaškog, odnosno hrvatskog političkog manevra, a ne možemo li to da bar ukažemo nemačkim faktorima na pojave koje potvrđuju ova zapažanja, a koja se mogu konkretno rezimirati u ovome:

    1. Poznato je da je komunistička kako propagandna tako i oružano-revolucionarna akcija vrlo elastična, i da se prema Lenjinovom učenju nikada ne sme držati krutih šablona, već treba da uvek oportunistički iskorišćava svaku datu situaciju hvatajući „aktuelnu kariku revolucionarnog lanca”. Paktiranje i saradnja sa svim elementima koji mogu pripomoći da se dođe do cilja, ne samo da su dozvoljeni po komunističkim doktrinama, već je to zapovest komunističke prakse.

    Poznata je još od pre rata na našem jugoslovenskom području saradnja između KPJ i tolikih mnogih iredentističkih pokreta, među kojima samo da spomenemo VMRO, crnogorske federaliste, hrvatski frankovački pokret, pa i same slovenačke klerikalce. Da bi ova saradnja na rušenju postojećeg oblika države bila što tešnja i uspešnija, KPJ osnovala je čak i posebne KP za Makedoniju, Crnu Goru, Hrvatsku i Sloveniju. Teorijski, duhovni i politički jaz koji je postojao između Komunističke partije i ovih pokreta ništa nije sprečavao KP da verna učenju Lenjinizma u ovoj saradnji „hvata aktuelnu kariku”.

    Zašto da Komunistička partija i sada ne postupa po istom načelu oportunizma nalazeći u ustaškom pokretu odnosno režimu dobrog saradnika i pomagača u borbi protiv Srpstva i pravoslavlja. Komunističko gledište ovde je jasno. Iskoristiti pogodnu situaciju, a posle se oboriti i na samog saveznika, po načelu „ko koga”.

    2. Srbin sa svojom narodnom crkvom, koja je vezana za svoj nacionalni prostor, po svojoj duhovnoj strukturi odan rodnoj grudi i neprijatelj svakog internacionalizma, zapreka je, i to vrlo jaka i ozbiljna, boljševiziranju Balkana. Pokušaji Komunističke partije da od Srbije stvore bazu svog revolucionarnog delovanja na Balkanu propali su 1941. godine, a i poslednji pokušaji koncem ove godine lome se o ujedinjeni nacionalni otpor Srba, u kome učestvuje skoro ceo srpski narod. Prema tome, geslo komunista mora biti uništiti Srbe i pravoslavlje. Program ustaškog režima je isti. Ako se tome doda politika katoličke crkve i njena misionarska penetracija na balkanski prostor, za koju ima dosta dokaza da već godinama vodi borbu protiv pravoslavlja, onda je istovetnost programa sva ova tri partnera ukoliko se odnosi na istrebljenje srpskog elementa još očiglednija.

    3. Ustaški režim vodeći ovakvu politiku ne odstupa ni za dlaku od svoje osnovne političke linije izražene u težnji biološkog uništavanja Srpstva i pravoslavlja.

    Ovome treba dodati još jedan, koliko nečastan i nedostojan toliko i opasan momenat, a koji je svojstven hrvatskom mentalitetu. Imati Josipa broza, Hrvata katolika, makar i po nuždi za saradnika, znači osigurati sebi budućnost za slučaj pobede saveznika. Poglavnik je tu za sada, a Josip Broz za svaki slučaj. Ovakva politika i njen uspeh garantovani su i činjenicom da uz Tita sede i hrvatski politički korifeji dr Ivan Ribar, dr Josif Smodlaka (bivši poslanik kod Vatikana), Sulejman Filipović, ustaški pukovnik, kome njegovo komunističko uverenje da je uistinu iz ideoloških pobuda pristupio Titovom štabu ne bi moglo dozvoliti strahoviti pokolj srpskih žena i dece u Bosni, te Franjo Frol, dugogodišnji saradnik i istomišljenik dr Vlatka Mačeka i bivši predstojnik pri Banskoj vlasti u Zagrebu. Ovo nekoliko Hrvata, članova Titove vlade, dopušta verovanje da se šareno hrvatsko društvo okupilo „u vladi oslobođene teritorije” sa posebnim političkim ciljevima, iza kojih stoji i poglavnik i cela Hrvatska zajedno sa dr Vlatkom Mačekom.

    4. Ako se makar i jednim delom prime ove pretpostavke, zar se samo po sebi ne nameće uverenje da ceo komunističko-partizanski pokret na jugoslovenskoj teritoriji moralno i materijalno pomaže zvanični Zagreb. Već dve godine u hrvatskoj državi vršljaju Titove bande i sve do sadašnje kaznene ekspedicije nisu uspeli da ih unište. U Srbiji, gde je komunistički plamen najpre buknuo, i to u razrovanoj i okupiranoj Srbiji, partizanska akcija uništena je za nekoliko meseci, a ugnezdila se na teritoriji suverene zemlje, koja raspolaže regularnom vojskom, tamo se širi, organizuje i jača, preteći da ponovo zahvati Srbiju, a preko nje da se proširi i na ceo Balkan.

    Postoje, naime, obaveštenja da se sprema seoba Titovog glavnog štaba na planinu Pasjaču (okrug leskovački), odakle bi se na domaku bugarske granice rukovodilo partizanskom balkanskom akcijom narednog proleća.

    5. Ustaško komunistička saradnja, čije perspektive sada zapažam, nije nova pojava. Poznato je da ovo prijateljstvo datira još iz bivše Jugoslavije, i da je na bazi borbe protiv Srpstva, pravoslavlja i„srpske hegemonije” dobila svoj realan izražaj u protokolu sporazuma između vođstva hrvatske ustaške organizacije i vođstva Komunističke partije Jugoslavije. Sporazum je zaključen u Kaznenom zavodu u Sremskoj Mitrovici, a potpisan od strane Moše Pijade i dr Mile Budaka. Njegova ideološka osnova sažeta je u članu 2 i 3 koji glase:

    2) Vođstvo jugoslovenske komunističke partije, svesno svoje uloge, priznaje da se Balkansko poluostrvo neće tako dugo moći komunizirati, dok se srpstvu i pravoslavnoj crkvi ne slomi kičma, pošto je poznato da su upravo ova dva faktora uvek sprečavala kako prodiranje Osmanlija na zapad tako i Austrije i komunizma prema istoku. Radi toga, ovo vođstvo složno je u tome da pripremi zajednički teren za komuniziranje Jugoslavije i Balkanskog poluostrva i za uništenje svega onoga što je srpsko i pravoslavne vere.

    Vođstvo hrvatske ustaške organizacije predoseća, da će u slučaju da ne nastupi brza promena, hrvatski narod podleći jugoslovenskoj podlosti i srpskoj hegemoniji, te nudi svoju saradnju svim podjarmljenim narodima Kraljevine Jugoslavije, a pogotovo komunističkoj partiji, kako bi se ubrzao tok događaja, svim sredstvima, a prema uputama ovoga vođstva.

    3) Vođstvo hrvatske ustaške organizacije obavezuje se da će potpomagati i učestvovati u svim materijalnim izdacima, demonstracijama, manifestacijama i raznim štrajkovnim akcijama, koje provode komunističke formacije.

    Vođstvo komunističke partije smatra hrvatsku ustašku organizaciju kao važnog faktora i kao pomagača u uništenju postojećeg stanja, j u postizanju ustaških ideala obećava svaku svoju pomoć.

    Vođstvo ovih partija obavezuje se da će između sebe izbegavati sve nesuglasice i raspre, na primer: putem javnih proglasa, privatnih razgovora itd,i te da će se obostrano bezuslovno potpomagati u slučajevima demonstracija, revolucije ili rata, a osobito što se tiče uništenja svega onoga što je srpsko ili pravoslavno, kao što je to naglašeno u tački 2 ovoga sporazuma.

    Dakle, upravo ono što je u ovom referatu napred detaljnije izloženo i obrazloženo.

    6. Iz oblika dosadašnjih partijskih akcija na teritoriji hrvatske države, vidi se da mahom stradavaju srpska naselja i da se uništava srpski živalj, a da je oštrica na prvom mestu uperena protiv srpskog sveštenstva. Slučaj postupka „partizanske oslobodilačke vojske” u Šibeniku eklatantan je i ubedljiv. I u samim partizansko-komunističkim redovima ubijaju se i uništavaju Srbi, a vodeća mesta poverena su Hrvatima. I ove činjenice ukazuju na ustaški duh u ovim redovima i ostvarivanje ustaškog programa preko Titovih bandi.

    Kao što se iz prednjih izlaganja vidi, iza cele ove tajanstvene igre krije se nevidljivi režiser, koji glumu vešto režira, a na štetu Srpstva. Ovo raskrinkati, ili bar ukazati na ove perfidne mehanizme ustaškog režima, hrvatskih političara i katoličke crkve naša je dužnost. Ovaj referat prilog je i pomoć na putu ispunjenja ove dužnosti.

    Prilaže se prepis komunističko-ustaškog sporazuma.

    Beograd, 17. XII 1943.

    (Arhiv VII, Nedićeva građa, K.1A, F.1, D.9-9a)

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime