Vođen Vašingtonom, Zapad i njegovi lokalni štićenici, histeriju o „slobodnim“ medijima pokreću uglavnom iz dva standardna razloga – „liberalna obrasca“. Prvi i osnovni razlog medijske hajke oko slobode medija, jeste priprema za potpuno uništenje sistema neke državne zajednice, primjenujući model Obojene revolucije ili inženjeringom građanskog, etničkog ili vjerskog sukoba. Drugi razlog – model, jeste priprema za smjenu istrošenih političkih poslušnika u već poharanoj zajednici.
Nezavisni mediji!?
Služeći agresivnu liberalnu ideologiju svojih gazda, svaku državnu zajednicu, narod ili njegovog lidera, koji ne služe interesima transnacionalne kontrole svojih resursa i tržišta, vodeći zapadni slobodni mediji u horu proglašavaju huljom, zločincem, nedemokratom, komunistom, Staljinom, Kastrom, Sadamom, Miloševićem, Čevezom, Gadafijem, Ahmeti Nedžadom, Asadom i, na kraju i ovih dana, i Putinom. Da li je ovo uzor za stvarne slobodne medije; uzor, za ugledati se?
Gostujući na Dnevniku TVBN, „posebno od redakcije izabran ugledni profesor iz Banjaluke“ – specijalac za takve stvari, reče „da se treba ugledati na slobodne zapadne medije“, ne propuštajući da istakne kvalitet mišljenja američke slobodne procjeniteljske kuće – Freedom House (Fridem Haos). I na kraju, da gledaoci još nešta nauče, profesordopuni misao kolektivne svijesti: „Mi smo u tome najgori!? E, profesore, profesore – kud nam vodiš omladinu?
Hipokrizija „slobodnih“ medija
Glavna geostrateška igra Zapada je zamjena krivice i standardni je pristup zapadnih medija, optužujući države žrtve za ono što im zapadne krvopije čine. Odavno je zaživjela teza profesora Čomskog da svaki lider, hvaljen od zapadnih medija, radi isključivo u korist globalista i zapadnih bankara, a protiv nacionalnih interesa zajednice koju predstavlja.
Profesor DŽon Mak Marti objašnjava: „Zapad instalira lidere glasovima manjina; bilo nacionalnih, bilo vjerskih ili neoliberalnih, prethodno ih suprostavljajući interesima najbrojnijeg naroda.“ Ukratko, pod budnim okom Zapada, nikada nije izabran ni jedan lider, a da je dobio većinu glasova naroda kome pripada – svog većinskog naroda.
Po istom principu, funkcionišu i Obojene revolucije, oslanjajući se na teror i tiraniju dobro pripremljenih manjina. U nedostatku nacionalnih ili vjerskih, što se rijetko dešava, učešće u revoluciji uzimaju militantne neoliberalne grupe, iz iste etničke grupe ili manjine „miješanih“. Devedesetih prošlog vijeka, bivše socijalističke države su uspješno prošle prvi test – uništenje sistema svoje državne zajednice.
Licemjerne pohvale
Što se tiče nedavne medijske histerije oko slobode medija u BiH, očito se radi o drugom razlogu; zamjeni istrošenih kadrova i to (je li moguće) sa kadrovima nekad odbačenim kao „nezrelim za demokratiju“. U susjednoj „suverenoj“ državi, obrazac „smjene istrošenih kadrova“, desio se prije dvije godine, a nedavno je i „ovjeren“ četvrtinom ukupnog glasačkog tijela.
Smjenom neodlučne DS i dovođenjem svježe SNS, s voždom Vučićem na čelu; ucijenjenim militantnim poštovaocem zapadne liberalne ideologije i liderom slijepo privrženim vazalnoj moći; liderom, spremnog čak i da teritoriju pokloni, Zapad je ovom smjenom u Srbiji primjenio pomenuti drugi model – smjenu istrošenih kadrova, dovodeći „liberalnije elemente“, spremne da udovolje svim njegovim zahtjevima i željama.
U vodećim slobodnim zapadnim medijima, ovom mnogo hvaljenom Srbinu, neki u Srbiji pripisuju ne-patriotizam, zbog „njegovog porijekla i genetske snishodljivosti“. Upućeni psihoanalitičari idu još dalje, objašnjavajući da je po snishodljivosti, Vučiću dorastao samo Milo Đukanović i Vuk Drašković, čak i Čeda zaostaje; a prema njegovom vapaju za vlast, moć i način kako ih grabi, lider SNS podsjeća na neke, ne mnogo hvaljene evropske vođe, iz tridesetih prošlog vijeka. Kako god, nezavisni zapadni mediji mnogo hvale novog premijera Srbije, za nijansu manje od fašista u Kijevu.
Slobodni mediji nisu štedili riječi hvale ni za Draškovićeve rušilačke napore u osvajanju „TV Bastilje“ u Beogradu, 1991. Na veliku žalost i nadajući se da je greška, mnogi od tih nezavisnih medija, hvalili su i SPC, zbog „njene opredjeljenosti za zapadne vrijednosti, a protiv socijalizma i režima Slobodana Miloševića“. Bilo je to teško vrijeme; vrijeme razbuktalog vjerskog rata u Hrvatskoj i BiH; vrijeme, kada nestabilnost Srbije nikome nije dobrog donosila, sem, naravno, srpskim neprijateljima.
Isti nezavisni mediji su 1996. „dali punu podršku promjenama u Republici Srpskoj“ i njenom vođi, Biljani Plavšić. Nesebičnu medijsku podršku, zapadni mediji su dali 1998. i aktuelnom predsjedniku RS, računajući na činjenicu da lider SNSD nema u narodu političku podršku, moć i snagu, tako ni legitimitet da čvrsto vlada. Jačajući politički, i preuzimajući potpunu kontrolu nad Entitetom, nekad „sveži povjetarac“, sve je više počeo gubiti podršku zapadnih, pa i domaćih nezavisnih medija. Mediji pod direktnom vladinom kontrolom, nigdje se u svijetu ne smatraju nezavisnim, zato oni i nisu predmet analize.
Do devedesetih prošlog vijeka, uvježbavajući promjene režima po Latinskoj Americi, Africi i Aziji, i istočna Evropa je došla na red. Međutim, prije toga, Zapad je dao sebi najteži zadatak u istoriji uništavanja državnih zajednica – uništiti SSSR, a onda je sve krenulo lako. Jugoslavija, kao jedan od lidera nesvrstanih i sa posebnim modelom socijalizma, bila je važna i sledeća. Inače, obrazac za izbor države žrtve, podrazumjeva da ona ima ekonomiju jaču od zemalja u okruženju, što je Jugoslaviju dodatno podiglo na sam vrh prioriteta na listi za uništenje. Prisustvo Jugoslavije na tržištu u preko 100 zemanja svijeta, dodatno ju je ojadilo.
Sve te događaje i ratove, vodeći zapadni mediji su bojili demokratijom i prosperitetom, otvoreno pomažući devijantnu liberalnu zarazu i bodreći lokalne lidere „spremne na iskrenu saradnju“. Malo stariji čitaoci mogu se lako prisjetiti pohvalnih novinskih članaka i slika na naslovnim stranama zapadnih nezavisnih medija, kako „reformisani“ Gorbačov i njegova supruga Raisa kupuju skupu i najmoderniju gardarobu po Londonu, dok je njihova zemlja – nekad najmoćnija vojna sila, tonila u beskonačni haos.
Trezveniji čitaoci se lako mogu sjetiti scene Jelcinovog pijanog tumbanja pri izlasku iz vladinog aviona; scene, koju su zapadni mediji opisivali kao opušteno, moderno, demokratsko i šarmantno ponašanje „savremenog“ ruskog predsjednika. Jelcinovo gađanje tenkovima skupštine u Moskvi, zapadni mediji su opisivali kao demokratsko ponašanje „legitimno“ izabranog predsjednika i uvođenje reda u državi. Legitimnog, jer je Jelcin dobio samo 22,5% od ukupnog biračkog tijela, po modelu zapadnog izbornog sistema. Po tim zakonima, važna je relativna većina, makar izlaznost bila samo 5%.
Isti nepristrasni mediji su u zvijezde ukivali Otpor – beogradski Desni centar, 2000., prenoseći slike i hvaleći rušilačku rulju i užase razaranja i posledice požara po Beogradu. Slobodni mediji pišu takođe, da se za demokratiju mora platiti visoka cijena. Dolazeći na vlast, na talasu Petooktobarskih promjena, ni prema pokojnom premijeru Đinđiću, riječi hvale nisu izostajale, posebno u njemačkim medijima.
Istrajavajući na nepristrasnosti, zapadni slobodni mediji hvale i fašistički Desni centar u Kijevu, dok neki naši lokalni mediji slijede isti put ili, u najboljem slučaju, ne osuđuju fašističke zločine. Nezavisni i nepristrasni mediji hvale i uspjeh druge i zadnje Obojene revolucije u Ukrajini, zanemarujući nelegalan i krvav način preuzimanja vlasti i, možda, dovođenja do građanskog rata; a prema pesimistima, i do mogućeg Trećeg svjetskog rata.
Naftni tajkun i bivša robijašica zbog pljačke državne imovine, Julija Timošenko otvoreno prijeti „uzeti oružje i očistiti rusku gamad… tako da ni spržena zemlja ne ostane od Rusije… “. Međutim, i dalje, u gotovo svim zapadnim medijima – bez osude, nastavljajući sa trovanjem: Rusija je agresor.
Zločinačka uloga „slobodnih“ medija
„Zahvalan sam prijateljskim nezavisnim medijima zbog otkrivalja istine…“, kaže državni sekretar SAD – Ker, pokazujući montiranu fotografiju ruskog oficira u grupi pro-ruskih demonstranta. Ne podsjeća li nas ovo na Gebelsove učestale pohvale nezavisnih njemačkih medija tridesetih prošlog vijeka, neposredno prije početka u istoriji najvećeg zabilježenog krvoprolića.
Za mnoge, ni bolesna rusofobija u slobodnim medijima, ne zaostaje nimalo iza histerične anti-semitske kampanje vođene istih tridesetih. Toliko se daleko otišlo u ruso-mržnji, da ni u britanskim udžbenicima istorije nema uloge SSSR u pobjedi nad fašizmom, pripisujući pobjedu samo zapadnim „saveznicima“
Sloboda i nezavisnost većine zapadnih medija, uglavnom se ogleda u podršci od Zapada stvorenim opozicionim snagama u ciljnim državama: fašistima i džihadistima. Čak i na plan SAD, o kojem u svojim memoarima piše i general Vesli Klark, da se do 2001. treba da unište Irak, Liban, Libija, Somalija, Sudan Sirija i Iran, slobodni mediji nisu imali primjedbu.
I stvarno, sem Irana, te zajednice su uništene i ostavljene da se bore sa posledicama vjerskog krvoprolića. Da li bivša Jugoslavija predstavlja bolji primjer nezavisnosti zapadnih medija, raspirujući sukob i histerično šireći srbofobiju, koja će imati za posledicu raspad zemlje i 1500 godina presuda protiv omrznutih Srba u savremenom zapadnom logoru za obilježene? Isreno, nadam se, želim da vjerujem i smatram nemogućom misijom, da će zapadna rusofobija dovesti do istih posledica – suđenje Rusima u nekom Hagu!?
Još od 1973. i uništavanja Čilea; zatim, Reganovo uništenje Nikaragve, Zapad je nastavio svoj liberalni pohod preko Avganistana, Iraka, Jugoslavije i desetine drugih danas uništenih zajednica. Sve do današnjih dana, zapadni slobodni mediji nisu posustali ni za jotu u širenju laži, uzrokujući uništavanje cijelih zajednica i milione nevinih žrtava od Koreje, Vijetnama, Kambodže, Latinske Amerike, Afrike…
Podgrijavajući laži „Despotizam u Venecueli“, „Balkanski kasapin“, „genocidni narod“, „UČK, teroristička organizacija“, „Humanitarni itervencionizam bombama je opravdan“, „UČK, oslobodilačka sila“, „Sadamovo oružje za masovno uništenje“, „500.000 djece u Iraku, ubili su ostaci snaga lojalnih Sadamu“, „Genocidni planovi Gadafija“, „Iran je nuklearna opasnost za svijet“, „Izrael mora imati nuklearno oružje, da bi se zaštitio od agresivnog okruženja“, „Asadova upotreba hemijskog oružja na vlastiti narod“, „Rusija je opasnost za svijet“, nezavisni mediji su doprinijeli opšem haosu, na ovoj jedinoj nam planeti.
Analitičari geopolitike i geostrategije, koji su za vrijeme propasti SSSR i prividnog prestanka Hladnog rata, tvrdili da bez političke i vojne ravnoteže na našoj planeti nema života, izgleda, bili su potpuno u pravu. Jednostrana prijetnja nikad se sama od sebe ne zaustavlja. Jedini poznat način zaustavljanja samovolje moćnih agresora, jeste neka moćna protivsila, što bi, možda, slobodnim medijima omogućilo da imaju makar više „balansiran“ pristup u prenošenju informacija i „drugačiju percepciju o istini“!?
Međutim, nešta se mijenja
Po prvi put, u poslednjih 25 godina, jedna zemlja je povukla crvenu liniju i zaustavila dalje širenje zapadne transnacionalne korporativne mašinerije i NATO-a. Slobodni mediji, naviknuti na rezultate svoje „objektivnosti“ ili praveći se da ne primjećuju promjenu odnosa snaga, nastavljaju sa „Rusija je agresor“.
Ovaj put, Zapad je zagrizao preveliki zalogaj; najveći do sada – Ukrajinu. Istina je da je Ukrajina najveća zemlja Evrope, da je glavna žitnica Evrope, da kroz nju prolazi 43% evropskih potreba energenata, da se polovina njenog stanovništva smatra etničkim Rusima, a još više njih kaže da govori ruski jezik – preko 65%.
Stoga, bespomoćni, zapadni slobodni mediji i dalje optužuju Rusiju: „Rusija planira da prisvoji cijelu Ukrajinu“. Da vrše stalni pritisak i na svoje lokalne ispostave – vrše. Mnogi se povinuju. Da ima i pronicljivijih i realnijih medijskih radnika i onih koji su oprezniji prema „finalu“, jeste poznati voditelj CNN – Lari King, prihvatajući posao u najvećoj ruskoj medijskoj kući za inostranstvo. King priprema i vodi emisiju „Politiking“ za Russia Today (Rusiju Danas), u odjelu za Ameriku.
Dakle, šta se to promijenilo, te zapadni slobodni mediji nisu tako sigurni u dobar ishod svojih monstruoznih laži? Malo kasno, ali je ipak Crvena linija povučena na Krimu; zatim, proširena na jug i istok Ukrajine. Crvenu liniju je povukla sila koja se ne može medijskom propagandom osvojiti; zemlja, koja se ne može oružjem i na brzinu razoriti; zemlja, kojoj je vraćeno dostojanstvo; zemlja, koja to zaslužuje, jer je najveća na svijetu; zemlja, koja se ne može bombardovati da surovo ne uzvrati udarac; zemlja, koja je na svijetu najbogatija resursima, zemlja, koja vodi kolo u svemiru; zemlja koja ima mnogo prijatelja u svijetu.
Srećom po čovječanstvo, sem onog što se zove Zapad i njegovi sateliti, ostale zemlje svijeta su na strani pravde…
Milenko Višnjić
