Zoran Teofilović: GLUPI BOSANCI

0
75

Svako malo se može pročitati ili čuti da su društvene mreže zlo i da na njima nema ništa pametno. Čisto gubljenje vremena i zaglupljivanje. I to je uglavnom tačno

Foto: printscreen

Medjutim, u konglomeratu sve te mržnje po svim osnovama, budalaština raznog tipa i drugih svakojakih poganluka, ipak, kad se malo pročeprka, mogu se, poput ćorave koke što nadje zrno, pronaći osobe sličnih afiniteta, koje znaju šta su najosnovnije društvene norme ponašanja ispod kojih se ne može i ne treba ići. Fine, uljudne. Kulturne. Divno druženje. Razmjena vrijednih i pametnih linkova, muzičkih, književnih, filmskih preporuka.

Stekao sam u posljednjih tridesetak godina dosta prijatelja iz Beograda i Zagreba koji, recimo, nikad nisu ni postavili pitanje mog porijekla i podrijetla. Ne znam da li oni uopšte znaju da sam skoro cijeli dio svog formativnog života proveo usred jednog malog gradića u sjevernoj Bosni. I zašto bi znali tako jednu nebitnu stvar. S druge strane, da na fejsbuku nema ona rubrika gdje se u kategoriji “about” upisuje mjesto boravka i gdje neki od njih to i popune ili stave neku frišku sliku iz svog grada, ne bih nikada ni znao da su oni stanovnici hrvatske ili srpske metropole. Koga je to briga? I kome je to uopšte važno na kraju krajeva?

Opa, čekaj malo majstore!

Bogami, ima nekih kojima je to itekako važno. Postoje tako Beogradjani i Zagrepčani (o Sarajlijama ću neki drugi put) koji mjesto sadašnjeg (ili bivšeg) prebivališta smatraju svetinjom kojoj mi ostali moramo da se klanjamo i bespogovorno divimo.

Nikad se to direktno ne kaže, ali uvijek se može osjetiti ta blaga arogancija i visina, skoro pa se može vidjeti to prijestolje koje su sazidali u svojoj imaginaciji i s kojeg nas ostale posmatraju i promatraju bivši sudržavljani.

Da Vas podsetimo:  Čekajući mudru odluku Sv. Arhijerejskog Sabora SPC

Svi smo mi svoji, ima tu lijepog druženja i zezancije, ali osjeti se ta neka tanka linija, nit koja nas u njihovoj percepciji razdvaja. Njih iz “Begiša” i “Zagiša” koji su kao u čempionšipu i nas ostale, koji tavorimo u nekoj trećoj ili četvrtoj ligi.

Još bi se to moglo nekako i probaviti da ti pojedinci imaju, pored te svoje slučajne pripadnosti određenoj geografskoj dužini i širini na Balkanu, još nešto što bi ih moglo dodatno okarakterisati i učiniti zanimljivijim.

Isprva budeš pomalo zatečen takvim njihovim, da prostite, kurčevitim pristupom. A onda se vremenom usudiš, udješ bojažljivo u neku razmjenu, pokušavaš ostvariti dijalog. Spominješ literaturu. Od klasika poput Crnjanskog, Kiša na jednoj strani i Krleže ili Kovača na drugoj. Pa ne dobiješ nikakav odgovor. Ništa. Nemaju pojma. Pa onda pokušaš s novijom gardom, baciš udicu, pomeneš Valjarevića, Arsenijevića, Novaka i Karakaša. Opet blijedi pogledi. Ko da pominješ imena rukometnih reprezentativaca Najrobija.

Pustiš Haustor, Film, Partibrejkerse ili Idole. Gledaš hoće li iko od njih mrdnuti. Ma kakvi. Oni traže Čolu, Bebeka i Žeru.

Predješ na daske što život znače. Pominješ Radovana i Hamleta iz Mrduše Donje. Ništa. Jazavac, Kerempuh. Tišina. I onda nakon još nekoliko praznih pogleda, dok navodiš neke kultne filmove BG i ZG režisera iz sedamdesetih i osamdesetih, shvatiš da je to neprestano isticanje pripadnosti Zagrebu i Beogradu u stvari jedino ono što oni i imaju, jedini adut koji mogu da pokažu, broj na koji se klade, stari trik koji neprestano izvode.

I sve dok je tako, dok se držimo starih stereotipa, dok su Slovenci škrti, Bosanci glupi, Crnogorci lijeni, a Srbi i Hrvati super kul i seksi, sve je super.

I svi se mi kao strava razumijemo, približno smo ista godišta, iste školske predmete učili, iste pjesme pjevali, iste knjige čitali. Cijela Juga – jedna avlija.

Da Vas podsetimo:  BAR ZBOG ONOG "...LOGIJA", DA BUDE ODGOVORNIJA!

A onda se vikendom okupimo, priroda, pijucka se pivo, raspali se roštilj, povede se priča.

Ja nešto spominjem svoga pokojnog punca, Beogradjanin upita:

–          Šta ti je to?

–          To ti je tast! – odgovaram.

–          Onda Beogradjanin nešto priča, spominje boraniju. Zagrepčanin pita:

–           Šta je boranija?

–          Mahune  – odgovaram ja umjesto pripovjedača – Varivo od mahuna  – dodajem poslije par sekundi.

–          Varivo je kuvano jelo, najčešće kuvano povrće, prevodim Beogradjaninu i prije nego što zazine da upita oko toga.

Spominju njih dvojica nakon toga još bruku riječi…. budjav, unčinkovito, zapeta, čimbenik, zaleđe, ratosiljanje, životopis, magnovenje. Sve se to uredno prevodi jednom i drugom. Svojim frendovima i ortacima. Da razgovor ne završi suv i nezačinjen, zapaprim i pobiberim ga povrh svega sa sevapom, nafakom i sadakom. Pa im i to prevedem.

I sve hoću da ih pitam:

–          Koje je ovdje glup, majku vam poljubim, velegradsku?!

Ali ne pitam. Bojim se da ne nastupi kakav kalambur ili igrokaz, da ne dodje, ne daj bože, do kakve furtutme. A ja sam po prirodi miroljubiv čovjek.

Piše: Zoran Teofilović
Izvor: Buka

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime