Ma koliko se odnarođeni i korumpirani srpski vlastodršci trudili da nas uvere u neminovnost i bezalternativnost svetlog evropskog puta, ma koliko pojačavali direktni i indirektni pritisak na medije, teško da mogu sakriti kako argumenata imaju sve manje, a problema sve više. I to, ne samo zbog duhovne i materijalne krize Zapada, koja uostalom nije slučajna, već pre svega što prosto bode oči da to nije naš put. Mnogo je na njemu trenja, previše se zahteva promena, suviše se nalaže odricanja, da bi to bilo prirodno i normalno, kako nas ubeđuju. O bombama koje još uvek ubijaju da i ne govorim.
Sa druge strane, sve očitije postaje, da ako nas tamo, u toj Evropi, neko uopšte i hoće, na nas gledaju pre svega kao na teritoriju, a ne stanovništvo. Jer, mi kao da zaboravljamo da Srbija može postojati i bez Srba, ili sa vrlo malo Srba. Naši vlastodršci ovo očigledno ne vide, ili vide a zanemaruju, što mu sa aspekta posledica po narod i državu dođe na isto. Ali, obični ljudi to itekako osećaju i zato broj evroskeptika raste iz dana u dan, a imena srpskih vlastodržaca sve češće i otvorenije vezuju se za pojmove kao što su – izdajstvo, kvislinštvo, tiha okupacija i slične.
A polako, uprkos neviđenom medijskom jednoumlju, pada i njihova najveća laž da putu “evropske Srbije”, putu na koji nas nagone bičevima, ne postoji alternativa. Ona postoji, ona je stvarna i ne zove se kako to sarkastično potura naš premijer “nebeska” već “evroazijska Srbija”. Konture tog međudržavnog projekta Putinove Rusije polako, ali nezaustavljivo, pomaljaju se iz mulja kojim nas zatrpavaju Vučićevi tabloidni i Soroševi “ozbiljni” mediji.
Iako koreni evroazijstva sežu u daleku prošlost, koncept sadašnjeg Evroazijskog Saveza (Unije) sačinio je i predsedniku Putinu predložio Igor Nikolajevič Panarin tokom 2006. godine. Ovaj doktor političkih nauka, geostrateg i čovek od poverenja ruskog predsednika, tada je za zvanični početak projekta predvideo 2012. godinu, što se i obistinilo.
Ono što nama mora biti posebno zanimljivo jeste da Panarin kao osovinu novog saveza vidi četri grada: Sankt Petreburg – Kijev – Alma Atu – Beograd, dakle Srbiju smatra prirodnim delom novog geo-strateškog prostora. Ovakav njegov koncept svakako, sam po sebi, predstavlja alternativu za sadašnji bezalternativni pravac Srbije koji promovišu srpski vlastodršci, bez obzira koliko projekat Evroazije bio na početku i kao takav neizvestan.
Veoma je zanimljivo kako je na početak evroazijskih integracija reagovala naša politička i medijska elita. Dokle god se moglo, oni su informacije o ovoj ruskoj inicijativi ignorisali ili minimizirali kao nešto što nas se ne dotiče, da bi u drugoj fazi počeli da ističu razloge zbog kojih evroazijski put nije realna opcija za Srbiju, navodeći uglavnom geografski položaj, veću razvijenost zemalja EU, ali i navodnu nezainteresovanost ruske strane.
Iako su ovakve tvrdnje sa geopolitičkog aspekta potpuno besmislene, one su odličan pokazatelj, i stvarnog državničkog potencijala, i pravih namera srpskih političkih struktura koje se godinama smenjuju na vlasti na osnovu isprazne dnevno političke retorike, ili otvorenog laganja svojih birača, u čemu svakako prednjači sadašnji srpski premijer.
No, ruska strana isterala je zeca na čistinu tokom junske posete Balkanu Leonida Rešetnjikova. Direktor moskovskog Instituta za strateška istraživanja, poznatijeg kao Putinov institut, obišao je niz balkanskih zemalja sa jasnom namerom da promoviše projekat evroazijskih integracija kao alternativni put za države sa bivšeg jugoslovenskog prostora, ali i neke zemlje koje su članice EU, ali nikako ne mogu biti zadovoljne svojim statusom, poput Bugarske ili Grčke, recimo. Ipak, Rešetnjikov nije krio da postoji posebno interesovanje novog saveza za Srbiju, Crnu Goru i Republiku Srpsku, kao slovenske i pravoslavne zemlje. Pri tome, on je jasno stavio do znanja da insistiranje na daljim evropskim integracijama predstavlja za ove prostore ukrcavanje na Titanik, i naveo za to odgovarajuće argumente, uputivši otvoren poziv za kako je rekao “evroazijski čamac, koji može pružiti spas…”.
On je, takođe, nedvosmisleno upozorio da će ulazak u EU morati biti praćen i ulaskom u NATO, posle čega će u odnosima Srbije i Rusije mnogo toga sigurno biti drugačije.
Bez obzira što vodeći srpski mediji nisu dali publicitet ovoj poseti, ona je bila kvalitetno organizovana i vođena, pa su Rešetnjikovljeve poruke našle put do zombirane srpske javnosti, a njegovotvoreni poziv nije mogao biti ignorisan. S toga je lukavi politikant Dačić izašao sa jednom opštom izjavom o tome kako su opcije evroazijskih integracija bile jedna od tema na njegovom sastanku sa predsednikom Putinom i kako je, otprilike, zajednički zaključak bio da im nije vreme. Na sreću, ili na nesreću, već smo naučili da kada nam Dačić priča o suncu obavezno nosimo kišobrane.
No, što je rečeno, rečeno je i Dačić će se pre ili kasnije susreti sa posledicama svojih reči. Ono na šta sada želim da skrenem pažnju jesu neke bitne stvari koje treba uzeti u obzir nakon poziva koji je uputio Rešetnjikov.
Dakle, poziv je upućen i Srbija sada ima alternativu o kojoj može razmišljati, a koja ranije nije postojala u konkretnoj formi. Istina, taj poziv nije dnevno-politički već geostrateški i tako ga treba posmatrati. Ali, on je i veoma konkretan, jer Rusija dobro zna šta hoće i šta je moguće. U ovom trenutku on je jedino tako i sa tog nivoa mogao biti upućen Srbiji, čija politička elita već godinama svoju slast i mast crpi iz ostvarivanja naloga evro-atlantskih centara.
Jasno je i nama ovde, a još više Rešetnjikovu i Putinu da će sadašnji srpski vlastodršci taj poziv ignorisati i odbaciti, ali on njima nije ni namenjen.
On je namenjen onima koji ništa ne duguju Briselu, Bonu ili Vašingtonu, onima koji nisu trošili Sorošev novac i nemaju kompromitujuće dosijee u zapadnim tajnim službama. I onima koji vole svoju zemlju, svoj narod i svoju veru.
Zato je poseta Rešetnjikova bila zvanično predstavljanje ideje evroazijske Srbije, koja u narednom periodu treba da omogući profilisanje onih političkih snaga koje će tu ideju na ovaj ili onaj način prihvatiti i zastupati. Sa geo-strateškog aspekta vremena ima sasvim dovoljno, čak i za stvaranje potpuno novih političkih partija na platformi evroazijskih integracija, jer čak i najveći eu-optimisti ističu da će proces učlanjivanja Srbije u EU trajati između 12 i 20 godina. Naravno, ako do njega ikada i dođe.
Jer, mnogo toga pokazuje da EU i nema stvarnu nameru da Srbija ikada postane njen član. Pre svega, ne može se prenebregnuti činjenica da EU u koju se danas gura Srbija nema, sem imena, ništa zajedničko sa evropskim projektom koji su svojevremeno započele Nemačka i Francuska, pa čak ni sa onom EU u koju nas je, previše iskreno, poveo Vojislav Koštunica.
Današnji odnos političkih snaga, ekonomski tokovi, perspektive razvoja i još mnogo toga ukazuju da je sadašnja EU globalistički projekat koji je mnogo bliži oživljavanju ideja Habsburške monarhije nego bilo čemu drugom. Ima li u takvom projektu mesta za Srbiju, kao ravnopravnog člana?! I znaju li uopšte Vučić i Dačić koliku je ulogu u razbijanju SFRJ, stvaranju nezavisne Hrvatske i satanizaciji Srbije, tokom ratova devedesetih, imao sada pokojni Oto fon Habsburg?! Ili, možda, misle da je njegov naslednik Karl zaboravio Gavrila Principa i srpsko ne?! Imaće prilike da se u to uvere na Vidovdan sledeće godine u Sarajevu!
U tom kontekstu, prave perspektive evropskih integracija ima samo Vojvodina, mada ne kao deo Srbije. Meki, ali neminovni, scenario otcepljenja (poput crnogorskog) već se sprovodi i otuda, ne zbog Kosmeta, nemački zahtev za promenom svesti srpskog stanovništva, njegove nacionalne istorije i patriotskih osećanja, čega su se najozbiljnije prihvatili srpski vlastodršci.
Takođe, nakon grčke i kiparske krize koje su rezurtirale praktičnom suspenzijom punopravnog članstva ovih zemalja u EU, kao i evidentnog tretiranja Bugarske kao članice drugog reda, mora se postaviti pitanje odnosa EU prema svojim članovima pravoslavne veroispovesti, posebno u kontekstu donošenja nakaradnih zakona kojima se legalizuju seksualne nastranosti, a kojima je otpor u pravoslavnim zemljama daleko veći.
Ne ukazuju li ova dešavanja da je već na delu scenario formiranja unutrašnjeg i spoljašnjeg jezgra EU i šta to znači za buduće članove?!
Naravno, ima i drugih pokazatelja koji govore da će evropski put Srbije biti veoma, veoma dug i da mu se možda i nikada neće sagledati kraj.
I zato je poziv Rešetnjikova ne samo alternativa bolnom evropskom putu, već i prilika za opstanak Srbije kao normalne i zdrave države, države srpskog naroda a ne korporativnog kapitala.
Za razliku od evropskih, principi evroazijskih integracija su nam jasni i bliski, put je prirodan, ne traži nikakva nacionalna odricanja, promene svesti, prihvatanje seksualnih devijantnosti, niti ograničava slobodu većine apstraktnim pravima manjina.
Geografska pozicija Srbije i njeno okruženje u savremenim uslovima nisu nerešiva prepreka, već pre izazov patriotskom rukovodstvu. Ako je Kastrova Kuba opstala pored ondašnje Amerike, sigurno će i Srbija pored današnje Hrvatske.
Dragan Milašinović
Često sam i sama razmišljala na ovu temu. !995. godine sam prognana iz Hrvatske, danas živim dosta turobno u Banjoj Luci. Gledam okolo intelektualci bez posla, kuće bez djece… i nije mi jasno da do dana današnjeg naši vlastodršci, bar ogromna većina onih koji su bili na vlasti ili sada jesu, nisu mogli da uvide i prate porast ekonomije Kine i Rusije, nikad nisu mogli da imaju idejnu alternativu, a kamoli konkretan plan kako da se priključimo ovim zemljama i idemo dalje. Mislim da nama kao pravoslavnom narod i prirodno ovaj put više sljeduje.
Srdačan pozrav,
Draginja