Žrnov naše savesti

0
1704
Foto: printscreen

Ima u našem načinu zaboravljanja nečeg sladostrasnog, pohotnog, magijskog.

Istina, od vremena kad Srbiju preplaviše, Tuđini našeg imena su činili sve da nam unište pamćenje, duhovnost, narodnu mudrost, znanje… sve što nas je činilo boljima. Sve što ima duhovnu snagu da čoveka uzdigne, pretvarali su u ruglo. Rušili su stare spomenike čije značenje smo osećali svim svojim bićem i zamenjivali ih bezličnim svojom betonskim odvalinama koji u sebi i ne mogu nositi ništa do pustoši.
Istina je to: možete kesedžijama i krdžalijama podići zanatski najbolje izrađen spomenik, on će uvek biti ružan. Isijavaće gadost. Zato što je gadno ono što prenosi.
Šta onda ostaje kesedžijama i krdžalijama nego da unakaze na svaki način obezvrede i kompromituju ono što je bolje, hrabrije i uzvišenije od njih, ne bi li njihove betonske grdosije izdominirale ćutljivom zemljom?
Ništa međutim ne može da objasni kako smo tako lako i duboko prihvatili zaborav, koji nam je nasilno nametnut od polupismene žgadije. Kako smo tako detaljno sve zaboravili ili premetnuli u svom kolektivnom sećanju?
Ima naroda koji se ne mogu pohvaliti svojom časnom istorijom. Njihove istorije ratovanja su istorije pljačke pod zastavama. Ali, oni, kičerajski i pozerski, čuvaju pamćenje na svoje jurišnike.
Pa, da uporedimo.
Amerikanci ne znaju gde nisu ratovali radi plena. Ali, njihova ratnička groblja su lepo uređena i čista.
Najvažnije je Nacionalno groblje Arlington u Arlingtonu, saveznoj državi Virdžinija u Sjedinjenim Američkim Državama je vojno groblje na koje se sahranjuju poginuli ili umrli američki vojnici. Groblje je uspostavljeno za vreme Američkog građanskog rata 1864. godine na posedu konfederacijskog generala Roberta E. Lija. Groblje se nalazi nasuprot reci Potomak, blizu američkog glavnog grada Vašingtona i središta američkog ministarstva odbrane Pentagona. Jedno je od 142 nacionalna groblja u Sjedinjenim Državama.
Na prostoru od 2.53 km2 pokopano je više od 300.000 osoba. Vojnici poginuli u svakom ratu koje su vodile Sjedinjene Države, od Američkog rata za nezavisnost do poslednjih ratova u Iraku i Afganistanu su pokopani na groblju. Posmrtni ostaci poginulih pre Američkog građanskog rata su preneti na groblje nakon 1900. godine. Zbog ograničenog broja pogrebnih mesta moraju biti zadovoljeni određeni uslovi da bi pokojnik bio pokopan na groblju. Godišnje se obavi oko 6.400 sahrana.
Na Arlingtonu se nalazi Grobnica neznanim, spomenik vojnicima koji su poginuli u službi Sjedinjenih Država, a posmrtni ostaci im nikada nisu identifikovani. Godine 1921. u grobnicu je pokopan neidentifikovani vojnik poginuo u Prvom svjetskom ratu. Vojnik je odlikovan Medaljom časti i drugim najvišim vojnim odlikovanjima. Spomenik stalno čuva počasna straža svaki dan od 1937. godine bez obzira na vremenske uslove. Jedna od najvećih časti za pripadnika američkih oružanih snaga je biti izabran za jednog od čuvara grobnice. Počasni stražari na uniformama ne nose oznake i činove kako ne bi imali viši vojni čin u odnosu na neznanog vojnika. Kasnije su u grobnicu pokopani neznani vojnici poginuli u Drugom svjetskom ratu, Korejnskom ratu i Vijetnamskom ratu.
Grobnica neznanim deo je Memorijalnog Amfiteatra gde se održavaju državničke sahrane te ceremonije za praznike koji slave američke vojnike poput Dana veterana. Na groblju se takođe nalazi i Spomenik američkim marincima koji prikazuje dizanje američke zastave nakon Bitke za Ivo Džimu. Jedan deo groblja čine grobovi konfederacijskih vojnika te je podignut spomenik njima u čast. Na groblju Arlington je pokopan i Predsednik Sjedinjenih Američkih Država Džon F. Kenedi, na čijem grobu gori večni plamen.
Može mo li se zapitati koliko košta održavanje jednog groblja? Svako selo to može da organizuje. Nije u pitanju siromaštvo, već skoro erotska potreba za samouniženjem. Nema drugo objašnjenje. Ovo je Srpsko vojničko groblje, u središtu Srbije, u Kragujevcu:
Groblje heroja, Kragujevac / Foto: printscreen

Pa, gde će vam duša, Kragujevčani?

Da Vas podsetimo:  Srbi sa KiM odlučni: Formirano srbsko nacionalno veće

No, ima i gore, kada samo živi Bog opomene:

Čovek šetao šumom i brao pečurke. Sapleo se o kamen zarastao u travu. Jedino tako mogao je da vidi u kamenu uklesano „Ovde počiva Glišović iz Čačka“. Potpuno zbunjen, otišao je u opštinu i raspitao se. Da, tu je srpsko vojničko groblje, dobio je odgovor.
Tako je na neverovatan način, Božjom rukom vođen, Dejan Ranđelović, naš čovek koji živi u Karlovim Varima, saznao za jedno od najvećih srpskih vojnih grobalja iz Prvog svetskog rata u mestuJindrihovice, dvadesetak kilometara od nemačke granice.
Tako je od potpunog zaborava otrgnuta tragična priča o velikom austrougarskom konc-logoru sa 40.000 logoraša, uglavnom Srba. Nisu ti ljudi bili „obični“ vojni zarobljenici, već robovi. Ubijani su polako, sistematski, sa nasladom. Glad, prljavština, bolest. Rad u kamenolomu do potpune iznemoglosti. Sedam hiljada „divljih“ Srba je „oslobođeno  radom“ zemaljskog života.
Tako smo i mi saznali ono što se nije smelo da ne znamo.
Ona „šuma“ su čempresi sa Hileandara, koje je Kralj Aleksandar I svojom rukom posadio.
Konačno, i naša ambasada u Čehoslovačkoj je saznala da ima nekakvo naše groblje u blizini. Ne čudi što je Đoko Stojičić, tadašnji Miloševićev ambasador u Čehoslovačkoj, sa prezirom odbijao da dođe u Jindrihovice i pokloni se senima heroja. On je Bosanac kome su se svi odreda borili protiv Srbije. Đoko Stojičić se zato ne računa. Ali, šta je sa svima nama koji smo zaboravili? Ni Dejan nije znao, već je božjom odlukom naveden da nas, bar malo, probudi.
Ne tražimo opravdanja jer ga nema.
Kad mislimo da smo dotakli dno samoponištenja, mi pokažemo da možemo gore.
Ostao je zabeležen poučan slučaj iz 1988, koji bolno kazuje u šta se pretvaramo.
„…Poslednjih dana avgusta objavljena je neupadljiva novinska vest koja se činila gotovo neverovatnom: pripremajući teren za izgradnju stambenog bloka, mehanizacija građevinskih preduzeća „Progres“ iz Pirota i „Građevinar“ iz Niša prekopala je i potpuno uništila groblje srpskih vojnika iz 1914. .. rušenje groblja preduzeto prema Detaljnom urbanističkom planu MZ Delijski vis … Proces „pripreme građevinskog prostora“ predstavlja nešto više od slučajnog skrnavljenja: pod noževima buldožera nestajali su kompletni grobovi, sa očuvanim spomenicima i dobro vidljivim imenima sahranjenih vojnika, s delovima opreme i skeletima pokopanih! Zaoravajući duboko u nagnuti teren groblja, buldožeri nisu poštedeli nijedan detalj ovog istorijskog spomenika pod formalnom zaštitom države: gomile „materijala“ – nadgrobnih spomenika, zemlje, skeleta vojnika i očuvanih detalja njihove opreme – tovarene su u kamione i prebacivane do formiranih „deponija“, uglavnom dužinom korita Gabrovački reke čija se kotlina tako pretvorila u rezervat javnog srama…građani na lokacijama brojnih deponija sramote dobili su i druge razloge za uzbuđenje: npr u Ulici Marina Držića, kiper sa tovarom „materijala“ izbacio je u jedno dvorište – kompletan ljudski skelet!…Nadležni organi – rečeno je – treba tek da utvrde sadržaj i poreklo spomen-obeležja i sadržaj iskopina koje su otkrivene prilikom otvaranja gradilišta (!).“
Groblje je uništeno zbog potreba stanogradnje za oficire JNA. Sačuvano je, o čuda!, samo englesko vojno groblje.
Tako ćemo putem sveopšteg narodnog osramoćenja, doći do Spomenika neznanom junaku na Avali, za koji je bolje da ga dinamitom dignemo u vazduh, umesto što se komunjarski botovi tako krvnički iživljavaju na njemu.
Na platou isred Spomenika neznanom junaku na Avali pre nekoliko dana osvanula je ljubavna poruka nekog mladića ispisana crvenim sprejom i tako dodatno naružila kompleks koji je već nagrizao zub vremena. Vidljiva oštećenja u crnom jablaničkom granitu potiču još od artiljerijskih granata prilikom borbi za oslobođenje Beograda 1944. godine, a na spomeniku, monumentalnom delu Ivana Meštrovića, jednog od najvećih jugoslovenskih vajara, sagrađenom pre 70 godina, zbog neodržavanja pukotine u kamenu se stalno šire. Osim površinskog uređenja zemljišta, sađenja cveća i košenja trave, godinama ništa nije preduzeto da se obnovi ovo kulturno dobro od nacionalnog značaja.
Probajte ovako da skrnavite mauzolej u Arlingtonu, samo pokušajte, videli bi kako bi se proveli. U Srbiji svaka fukara može da se iživljava na srpskim spomenicima.

Od adolescentnih pisača ljubavnih poruka i plaćenih „stručnjaka“ za odžavanje spomenika koji po partijskoj dužnosti rade sve što mogu da unište spomenik, poput izvesnog Čavaljuge, odvratniji su teoretičari uništavanja.

Da Vas podsetimo:  Puno sreće u Novoj godini, trebaće nam!

Po ovim pravilno usmerenim kretenima, svako skrnavljenje ovog spomenika je zapravo dokaz srbstva. Te Meštrović, te masoni, te kič, te Karađorđevići izdajnici, i uvek… ALI UNIŠTILI ŽRNOV!!!

Svi ti teoretičari srpstva nisu znali za Žrnov dok im iz UDBA nije dotureno. A sad talambasaju. Oni znaju, niko drugi ne zna. Žrnov je inače bila osmatračnica koja je pod tretom vremena sasvim propala, i postala bezlična gomila šuta.

Uzaludan je svaki otpor pred ovom vikipedijskom intelektualnom elitom bez trunke nacionalnog samopoštovanja, i zdrav pameti na braniku Žrnova. Uzagud je takvim komunjarskim bilmezima jedan dopisao:

Branko •
Maglič, Ras, Koznik, Brvanik, Zvečan, Smederevo, Soko, Užice… 10 puta značajnija utvrđenja nego što je taj Žrnov ikad bio se raspadaju. Da nije bilo Turaka i Golubac i Ram bi i dalje ostali ruine. Neka obnove prvo se pobrojano pa onda neka plaču nad sudbinom Žrnova…. Ali lakše je naglabati o masonima, iluminatima, tajnim društvima…izliv tv serija u mozak…

Ništa, oni teraju dalje. Bilmezi, branitelji Žrnova po zadatku..

Inače, na Avali sahranjeni neznani junak je zapravo dečak, dobrovoljac, star šesnaest godina, muhamedanskog zakona iz okoline Novog Pazara.

Slava mu!

Đorđe Ivković
Izvor: Nimbusov Podrum

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime