Žrtvama na žrtve

Piše: Dušan Cvetanović

Rezolucijom na rezoluciju, svojim žrtvama na tuđe žrtve, tuđim zločinima na svoje zločine, tako izgleda najnovija runda kartaške igre regionalnih vlada. Nakon preko 80 ili preko 30 godina od počinjenih masakra i zločina, žrtve polako gube imena i lica ili su ih već i izgubili, sve je manje članova obitelji koji ih se sjećaju kao živih ljudi, ali zato je tu politika da ih pretvori u nepobjedivo oružje za osvajanje nekih idućih izbora

Da smo prije 20 godina napravili anketu o tome kakvi će biti odnosi između Hrvatske i Crne Gore za 20 godina, kakve bi odgovore dobili? Vjerojatno bi većina sanjarila, ako ne o bratskim, a onda svakako korektnim, susjedskim odnosima punima uvažavanja i razumijevanja. Računali bi, tada će od rata već proći čitavih 30 i kusur godina, vjerojatno će 20 dodatnih godina biti dovoljno da se počnemo baviti nekim novim temama i rješavanjem aktualnih društvenih problema. Samo mali broj ispitanih, onih koji dobro znaju s kim imaju posla, rekao bi da će dvije države biti gotovo na rubu objave „rata“, da će se potezati najteža diplomatska sredstva, da će se najviše zvaničnike proglašavati nepoželjnim osobama i zabranjivati im ulazak u državu. Većina onih koji bi u duhu dobre vjere optimistično izrazila uvjerenje u dobre buduće odnose bila bi u krivu, jer u društvima nastalima na razvalinama bivše države 20 ili 30 godina je ekvivalent dva ili tri dana. Ne oprašta se tu tako lako, bolje reći nikako i nikome, pogotovo ako se od toga nepraštanja ima i materijalne koristi. Oni koji od žrtava iz prošlosti dobro žive u džepu nose gusto tiskane popise „vlastitih“ žrtava i nepravdi, koje treba izvući u pogodnom trenutku kako bi se dobila još jedna virtualna bitka protiv prekograničnog neprijatelja i osvojili ključni glasovi za vlastito bolje sutra.

Diplomatski rat između Crne Gore i Hrvatske izbio je zbog usvajanja rezolucije o Jasenovcu od strane crnogorskog parlamenta, kojom je u crnogorskom službenom kalendaru uveden dan sjećanje na žrtve genocida u Jasenovcu. Iako Republika Hrvatska u rezoluciji nije označena kao bilo kakav krivac za zločine počinjene u tom logoru smrti, rezolucija je od strane hrvatskih vlasti označena kao nedopustiva i kao pokušaj relativizacije još jedne rezolucije, one o Srebrenici koja je nešto ranije usvojena u okviru Ujedinjenih naroda. U političkom svijetu ne postoji ništa lakše nego usvojiti rezoluciju, pa kada neka od strana pomisli da je dobro usvajati rezoluciju za „vlastite“ žrtve, tada kreće lančana reakcija koja ne staje sve dok se krug rezolucija ne zatvori.

Rezolucijom na rezoluciju, svojim žrtvama na tuđe žrtve, tuđim zločinima na svoje zločine, tako izgleda najnovija runda kartaške igre regionalnih vlada. Nakon preko 80 ili preko 30 godina od počinjenih masakra i zločina, žrtve polako gube imena i lica ili su ih već i izgubili, sve je manje članova obitelji koji ih se sjećaju kao živih ljudi, ali zato je tu politika da ih pretvori u nepobjedivo oružje za osvajanje nekih idućih izbora. Za nekoliko dana nas čeka i nova runda proslave/oplakivanja „Oluje“, najveće pobjede i najveće tragedije, na kojima će se ponovo slaviti i uzdizati svoje, a obezvrjeđivati i ponižavati tuđe žrtve. Možda i zbog „Oluje“ padne još kakva rezolucija, pa onda još jedna, kao odgovor na neprijateljsku rezoluciju. Tako bi u samo nekoliko mjeseci dobili poker rezolucija u kojima bi svaka strana uspješno označila svaku drugu stranu genocidnom, čime bi se zatvorio rezolucijski krug i uspješno zaključila još jedna sezona.

Nakon svega viđenog postavlja se pitanje, koliko je potrebno godina da žrtve ratova iz prošlosti postanu sigurne od političke manipulacije? Koliko dugo žrtve moraju biti mrtve da ih politički lešinari ostave na miru i njihovo komemoriranje prepuste njihovim obiteljima i potomcima i civilnim organizacijama bez političkih konotacija i afiniteta? Gruba procjena je da to mora biti duže od 100 godina, ako je suditi po tretmanu koje imaju žrtve iz Prvog svjetskog rata ili ranijih ratova. Sve manje od toga nije dovoljno, sve žrtve ispod te granice koriste se i koristit će se kao političko oružje.

Besmisao politike licitiranja žrtvama i besmisao političkih ratova temeljenih na sukobima od prije više od 80 ili 30 godina jasan je svim normalnom građanima, ali njihov udio je u našim društvima ionako ispod kritične razine. Zato na ove rezolucijske ratove i borbe za bolju prošlost treba i promatrati s neskrivenim podsmjehom, kao na predstave za mase koje neki od milja nazivaju biračkim tijelom.