Zvižduk u podne

0
1088

Kad se više ništa ne zna, kad se sve pomeša i kad sve postane kalkulacija i manipulacija onda se i proslava najvećeg državnog praznika pretvori u cirkus. Manje – više tako je godinama, ne znam zašto bi iko očekivao da ovaj put u Topoli bude drugačije. A šta se to dogodilo u Topoli?

Pa, premijerka Ana Brnabić je na centralnoj proslavi dana državnosti na Sretenje izviždana uz povike „Izdaja“ i „Izdali ste Kosovo“, a zvižduci su se čuli i na pomen imena aktuelnog predsednika koji je mudro ostao u Predsedništvu da deli ordenje a sirotu Anu poslao u Topolu da neslavno „pogine“. Iako bi po logici stvari, s obzirom da se radi o proslavi dana države na čijem je čelu, nekako njemu bilo mesto da se tamo pojavi. Valjda nije došao stoga što se ova priča ticala prošlosti a on je zadužen isključivo za budućnost.

Kažu da su glavni zviždači bili pripadnici pokreta „Dveri“ i „Naši“ ali omakao se tu i pokoji zvižduk i „nesvrstanih“ građana. Premijerka je uzvratila kako fašizam neće proći u Srbiji iako je među nezadovoljnim zviždačima bilo teško prepoznati potomke Ajhmana ili Hitlera. I onim precima o kojima je govorila premijerka i u ime čijeg amaneta su, navodno, ovi iz publike zviždali, ostalo je samo da se kao ventilatori vrte u grobovima i pitaju da se možda nisu ogrešili o turske zavojevače od kojih su oslobađali ovu zemlju. I kome su je to ostavili.

Nisu zviždanje iz publike i nespretni premijerkin „kontraudar“ sa fašizmom u Topoli samo (ne)primereni gestovi iznikli iz neslaganja političkih oponenata tamo gde im nije ni mesto ni vreme i gde bi bilo normalno i poželjno da se dignitet jubileja sopstvene države poštedi naših međusobica.

Da Vas podsetimo:  Neki se zakoni rode pod srećnom zvezdom, neki ne

Posledica je ovo jednog dubljeg i tragičnijeg nesporazuma i strašne konfuzije u kojoj živi naše društvo a sledstveno tome i država koja bi mu trebala biti teritorijalni, pravni i simbolički okvir. Upravo je taj ram raskliman, naheren, poispadali su ekserčići iz ćoškova i izgleda kao oni prozori na napuštenim kućama opustelih sela: još uvek stoji, liči na prozor ali sve manje može da spreči vetar, kišu i sneg da upadaju unutra.

Za početak, ova naša država ne zna gde su joj granice i oni koji su joj na čelu pričaju o nekom razgraničenju unutar te iste države a da nisu bili jasni – šta bi to tačno podrazumevalo, šta se to daje a šta dobija, šta se i na koji način rešava i koje su eventualne posledice. Niko nikad ništa nije čuo o tome, samo je reč „razgraničenje“ bačena kao koska i sad se neki glože, drugi nagađaju, treći gledaju u kristalnu kuglu, ostali zvižde i viču izdaja.

Ovo je država u kojoj funkcionišu dve zastave, takođe bez nekog zdravorazumskog objašnjenja. Jedna je takozvana državna, druga je narodna s tim što je ona državna dizajnirano sa grbom i krunom, dakle moglo bi se reći monarhistička, a mi smo zvanično republika. Ona narodna je bez grba a narod, pak, pomalo i naginje monarhiji, naravno na nivou čistog instikta i folklora, bez jasne ideje da li bi nam stvarno bilo bolje sa kraljem.

Ista nam je spoljnopolitička priča, gde šizofreniju između ruskog srca i evropskog džepa pokušavamo da maskiramo šupljom pričom o sedenju na dve stolice, četiri stuba, neutralnosti i sličnim lažnjacima.

Na unutrašnjem planu smo dozvolili instalaciju karikaturalne verzije Luja IV koji je tu istu državu usisao u vakuum sopstvene svevlasti i drži je pod okupacijom partijskog monstruma kome stoji na čelu.

Da Vas podsetimo:  Konačni krah kosovske politike Aleksandra Vučića

Što je, između ostalog, proizvelo patriotsku otupelost kod većine ljudi, naročito onih mladih koji jedini izlaz vide na graničnim prelazima i aerodromskim terminalima.
Otud onaj otužni performans prekjuče u Topoli. Ne znamo mi kakvoj državi obeležavamo praznik, to je suština.

Ranko Pivljanin
Izvor: iskra.co

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime