Iako je pobeda Siniše Karana imala mnogo manju marginu nego što je većina analitičara prognozirala, daleko od toga da je ovo nužno početak kraja za Savez nezavisnih socijaldemokrata. Neko bi mogao reći da im je ovo i dobro došlo kao svojevrstan signal upozorenja
Na prijevremenim izborima za predsjednika Republike Srpske trijumfovao je kandidat vladajućeg Saveza nezavisnih socijaldemokrata Siniša Karan. Taj rezultat je bio očekivan, ali je pobjeda imala mnogo manju marginu nego što je većina analitičara prognozirala.
U tom smislu, daleko od toga da opozicija nema razloga za zadovoljstvo. Generalno gledajući, ima smisla sumirati osnovne podatke i prokomentarisati vidljive trendove. Na prvi pogled izlaznost je bila izrazito niska.
Prema zvaničnim podacima Centralne izborne komisije, glasala su tačno 443.472 birača, što statistički iznosi 35,78 odsto. Međutim, kao i svuda na postjugoslovenskom prostoru, birački spisak je očigledno prenaduvan.
Mnogobrojni ljudi koji se još vode na adresama na prostoru Republike Srpske realno žive i rade u inostranstvu. Tako da je ova nominalna trećina izašlih birača u stvarnosti vjerovatno bliža polovini, a to već i nije toliko malo, naročito ako imamo u vidu specifične uslove u kojima su izbori održavani.
Hoću-neću izbori
Nije ovo prvi put da se predsjednički izbori u Republici Srpskoj održavaju kad im vrijeme nije. Oni koji malo bolje pamte sjetiće se da je posljednjeg dana septembra 2007. umro Milan Jelić, koji je tada bio na funkciji predsjednika. I tada su prijevremeni izbori održani u kasnu jesen, i tada je pobijedio kandidat SNSD-a.
Bio je to Rajko Kuzmanović, ali je on imao dvojicu jakih protivkandidata: Ognjena Tadića i Mladena Ivanića. Izlaznost je tada bila još i manja, jer je ukupno glasalo oko 416.500 birača. Kad govorimo o specifičnim uslovima izbora od prošle nedjelje, nije pretjerano važno, ali nije ni nevažno, da je meteorološka situacija bila prilično loša. Sva istraživanja pokazuju da taj detalj nije beznačajan. Zatim, postojala je zbunjenost kod velikog dijela elektorata, jer je dugo poručivano da institucije Republike Srpske ne priznaju smjenu Milorada Dodika.
Takođe, objektivno govoreći, novi predsjednik neće stići ni da se navikne na novu funkciju, a počeće kampanja za redovne izbore. S druge strane, imajući u vidu rezultate Siniše Karana i Branka Blanuše, postavlja se pitanje ko je od njih dvojice sebi stvorio bolji temelj da eventualno bude kandidat i na izborima u oktobru iduće godine. Banalan prvi utisak bi bio da je to Siniša Karan, jer je ipak pobijedio. Međutim, pobjeda je bila neobično tijesna i moguće je da Milorad Dodik odluči da je neko drugi bolji da bude kandidat za „prave“ izbore. S druge strane Blanuša je u trku ušao kao autsajder.
Unutar SDS-a, PDP-a i drugih političkih subjekata koji su ga podržavali postoji dvocifren broj „političkih vukova“ za koje je izgledalo da ga mogu pojesti za doručak. Ovim rezultatom, međutim, Blanuša može da bilo kome od njih izađe na crtu, pa ako ne da bude kandidat za predsjednika RS, onda je viđen za člana Predsjedništva ili barem za poziciju na listi koja praktično garantuje ulazak ili u Narodnu skupštinu Republike Srpske ili u Parlamentarnu skupštinu Bosne i Hercegovine, a u slučaju trijumfa opozicije nije nerealna ni izuzetno visoka funkcija u izvršnoj vlasti, bilo u Sarajevu, bilo u Banjaluci. Tako da Blanuša lično ove nedjelje nikako nije ispao gubitnik.
Nije rijetkost da se i ideološki i po stilu vladavine SNSD poredi sa vladajućim partijama u Mađarskoj i Turskoj. Ovi predsjednički izbori potcrtali su još jednu sličnost. Uprkos nastavku dominacije SNSD-a u cjelini elektorata, opozicija jasno pokazuje veću snagu u mnogoljudnijim urbanim centrima.
Nominalna trećina izašlih birača u stvarnosti je verovatno bliža polovini, a to već i nije toliko malo
Tu je, naravno, Republika Srpska generalno mnogo manje naseljena od pomenutih zemalja, ali dva najveća grada, a to su Banjaluka i Bijeljina su dosta ubjedljivo podržali Blanušu. U Banjaluci je razlika bila oko četrnaest hiljada, a u Bijeljini oko tri hiljade glasova. SNSD-ovog kandidata su, kao i u nekim ranijim izbornim ciklusima „izvukli“, kako se to kaže, Doboj, Zvornik i Laktaši. Potonji grad je Dodikovo rodno mjesto i tu on ima posebno jako uporište, a Doboj je zanimljiv jer je bio neosvojiv za SNSD dok je Obren Petrović bio član protivničkog tabora.
S njegovim prelaskom u SNSD Doboj postaje njihov veliki rezervoar glasova. Ovakvi podaci takođe mogu da ohrabre opoziciju pred oktobar naredne godine, naročito ako bi kroz kampanju uspjeli i da utiču na vidan porast izlaznosti. Takođe, postoji i napredak opozicije u nekim sredinama u kojima su do sada izrazito zaostajali od Prijedora do nekih hercegovačkih opština. Dakle, poslije prijevremenih izbora opozicija ima razloga za oprezan optimizam.
Ostati u sedlu
S druge strane daleko od toga da je ovo nužno početak kraja za Savez nezavisnih socijaldemokrata. Neko bi mogao reći da im je ovo i dobro došlo kao svojevrstan signal upozorenja. Imaju sasvim dovoljno vremena da pokušaju da obrnu trendove.
Takve stvari je svakako lakše raditi s pozicije moći. Mogu da se propagiraju infrastrukturni projekti, mogu da se iskoriste finansijska sredstva za kakva-takva povećanja plata i penzija, mogu da se „upregnu“ mejstrim mediji da se lakše ostane u sedlu vlasti. Siniša Karan lično imaće priliku ili da se nametne kao najlogičniji kandidat za SNSD-ovog takmaca na četvorogodišnji mandat, ali takođe svaki „pogrešan korak“ može da ga udalji od te pozicije.
Takođe, u kontekstu ovako tijesne borbe valja biti svjestan činjenice da onih nekoliko poslanika koje po pravilu osvajaju bošnjačke političke partije mogu da se u parlamentu ukažu kao pravi „jezičak na vagi“. Isto tako, ako kojim slučajem bošnjačke političke partije budu imale dogovor da idu sa jednim jakim kandidatom za potpredsjedničku funkciju, onda bi bošnjački glasovi eventualno dati ovom ili onom (srpskom) kandidatu za predsjednika Republike Srpske na nedjeljnim izborima mogli imati važnu ulogu.
Ako bismo pravili analogiju sa alpskim skijanjem, a, je li, nadomak smo zime, a bliže nam se i Zimske olimpijske igre, koje se u februaru iduće godine održavaju dosta blizu nas, na sjeveru Italije, ovi izbori ponajviše liče na ono što se zove „prolazno vrijeme“. A svi ljubitelji skijanja znaju da to jeste odličan indikator, ali nipošto nije garancija konačnog plasmana.
Idućih deset-jedanaest mjeseci biće, što bi se reklo, donji dio staze. A pobjeda je pobjeda, čak i ako se ostvari s prednošću od jednog jedinog stotog dijela sekunde. Ili, da prilagodimo mjere, tek pokojom stotinom ili hiljadom glasova.
Naslov, lektura i oprema teksta: Novi Standard
Izvor: Glas Srpske
