Piše: Bojan Munjin
To je duhovna borba za novim i modernim kojom se željelo odbaciti „ono staro“, a to je često značilo i uništenje narodnog duha, ključnog elementa koji je održao Srbe na okupu. Taj sukob, star preko dvjesto godina, osjeća se snažno i zlokobno sve do danas
Diskusija o karakteru zemlje Srbije, o njenoj kulturi, tradiciji, idealima, dilemama i političkim previranjima, započela je otprilike početkom 19. vijeka, u vrijeme kada se Srbija oslobađala turskog jarma i sve više postajala državom. Na primjer, slavni ruski pisac Fjodor Mihajlovič Dostojevski Srbiju je u to vrijeme vidio kao ideal slobode. Pisao je da Srbe doživljava kao oslobodioce od Turaka i spasitelje Balkana i Evrope. Ali, u svojim razmišljanjima Dostojevski je vidio dvije Srbije. „Jedna je Srbija viših krugova, ona je nestrpljiva i bez iskustva. Ova Srbija nije još živjela istinskim životom, nije još pokazala pravu akciju, ali već strasno mašta o budućnosti. Ova Srbija ima već svoje partije i zna za intrige koje ponekad dobivaju nevjerojatne razmjere. Takve intrige ne možemo sresti ni u nacijama koje su mnogo starije, veće i kudikamo samostalnije, nego što je Srbija“, zapisao je Fjodor Mihajlovič. Ali, dodao je kako „postoji i narodna Srbija, koja jedino Ruse smatra svojim izbaviteljima, svojom braćom. Srbija u ruskog cara gleda kao u Sunce, ona voli Ruse i vjeruje im. Srbi su većinom vatrene patriote i oni će se sjetiti Rusa koji su život poklonili za njihovu zemlju. Veliki ruski duh će ostaviti svoje tragove u njihovim dušama, a iz ruske krvi, koja je prolivena u Srbiji, izrast će i srpska slava. I Srbi će se uvjeriti da je ruska pomoć bila nesebična i da Rusi, ginući za Srbiju, nisu imali namjeru da je osvajaju.“ Dostojevski, spominjući ratove u kojima je Rusija bila na strani Srbije, svakako je mislio na pomoć Rusije Srbiji u oružju u Prvom srpskom ustanku (1804. – 1813.) i na Rusko-turski rat (1877. – 1878.) koji se indirektno ticao i Srbije, jer je rezultat ovog rata bila i potpuna nezavisnost tadašnjih kneževina: Rumunjske, Srbije i Crne Gore. Također, Dostojevski je sigurno mislio i na rat Srbije protiv Otomanskog carstva 1876. kada je u sastavu srpske vojske bio i veći broj ruskih dobrovoljaca, ili ukupno oko 2.200 boraca. Za razliku od Dostojevskog, slavni ljevičari 19. vijeka, Marks i Engels, imali su nešto manje simpatija za Srbe i generalno za slavenske narode. U pismu od 20. maja 1863. godine Engels obavještava Marksa da marljivo uči srpski i čita „Sabrane pesme Vuka Stefanovića Karadžića”, te da mu je srpski lakši od bilo kog drugog slavenskog jezika. Usput, čitanje srpskih narodnih pjesama podstaknulo je čuvenog njemačkog pisca Herdera na zaključke o velikoj vrijednosti narodne kulture i srpskog narodnog duha koji je u njima sadržan, kao što su te pjesme izazvale oduševljenje i jednog Getea i braće Grim. Ono što je važno jest da je to oduševljenje srpskom narodnom kulturom pridobilo u to vrijeme i evropsko javno mnijenje za stvar srpske nezavisnosti u sukobima s Osmanskim carstvom. Ipak Engels, zajedno s Marksom, Srbe će ubrajati u male, zakržljale, „nužno kontrarevolucionarne narode“, bez historije i historijske svijesti, „čija je jedina misija da nestanu u oluji svjetske revolucije“. Taj principijelno neprijateljski stav prema srpskoj tradicionalnoj kulturi ostat će trajni biljeg međunarodne i domaće ljevice, kao i liberalne scene u čitavom 20. vijeku, sve do danas.
Pedeset godina kasnije, pak, američki novinar Džon Rid u knjizi „Rat u Srbiji 1915.“ s velikom tugom piše o Srbiji kao „zemlji smrti“, kritički naznačuje da je Srbija zaostala zemlja koja se naivno uzda u seljačku zdravu pamet, s neskrivenim oduševljenjem piše o „gostoprimstvu ljudi koji ginu i umiru gladujući“ i s prezirom spominje, usred Prvog svjetskog rata, „srpsku elitu koja se sa potomcima bila sklonila na sigurno u Cirih“.
Na sličan način reagira i Arčibald Rajs, švicarski forenzičar i profesor na univerzitetu u Lozani, koji je veći dio Prvog svjetskog rata proveo u Srbiji. U njegovoj knjizi „Čujte Srbi“ želio je kao prijatelj govoriti i o vrlinama i o manama naroda kojega je cijenio: „Narod vam je gostoljubiv, srdačan i hrabar i njegova hrabrost često seže do junaštva. Mogu to s pravom da kažem jer sam gledao vaše vojnike, a oni nisu bili ništa drugo do sam narod, u skoro svim bitkama velikog oslobodilačkog rata. Vidio sam i povlačenje preko Albanije, kada su vam se mnogi seljani i varošani nadmetali u junaštvu sa vojnicima, vojnicima koji su stigli na Krf tek kao ljudske sjenke i od kojih su mnogi na vječnoj straži u morskim dubinama.“ O manama među Srbima Rajs piše slijedeće: „Ta ljubomora kaste zvane ‘inteligencija’ srpskog naroda, nije usmjerena prema strancima već prema sunarodnjacima. Takozvano ‘otmjeno društvo’ tako ne dozvoljava nekom svom članu da se izdigne iznad prosjeka. Svim sredstvima nastoji da prepriječi put onome tko se osmjeli i poželi da istupi iz njegovih redova. Ako je, pak, nemoćno da ga u tome spriječi, progonit će ga spletkama, čak i kletvama. Stoga pravi intelektualci ove zemlje, a ima ih, i to mnogo, ne uspijevaju u Srbiji, pa obeshrabreni napuštaju borbu.“ Historijska sudbina dodijelila je Srbiji mjesto na civilizacijskoj raskrsnici, na kojoj se neprestano sukobljavaju tradicionalisti i modernisti, lijevi i desni, patrioti i globalisti, i ona je to mjesto na razne načina platila, često visokom cijenom.
Konačno jedan od najznačajnijih jugoslavenskih i srpskih umova 20. vijeka, Slobodan Jovanović, govori o srpskoj inteligenciji koja ima „pretjerano visoko mišljenje o sebi“, koja „s ostalim duhovnim vrijednostima odbacuje i moralnu disciplinu“ i koja „neomekšana kulturom, a sa olabavljenom moralnom kočnicom ima sirove snage napretek“. Karakteru naroda u Srbiji Jovanović je pripisivao dinamičnost, srdačnost i kult junačkih vrlina, ali je smatrao da bi utoliko prije sve te osobine dobile na još većoj vrijednosti ukoliko bi se nacionalni karakter učvršćivao i „vaspitavao“.
Srbija se razvijala hirovito i često pod pritiskom. Bila je dugo vjekova okupirana i zaostala, ali i sa željom za progresom u isto vrijeme. Bila je to i duhovna borba: želja za novim i modernim bila je prilika za napredak, ali i metafizičko iskušenje, u kojem se željelo odbaciti „ono staro“, a to je često značilo i uništenje narodnog duha, ključnog elementa koji je održao Srbe na okupu, kao narod u mnogim teškim vjekovima. Taj „nemir“ je odredio i srpski nacionalni karakter, koji se ogleda u određenoj raspolućenosti njenih društvenih slojeva, u sukobu naroda i „inteligencije“, tzv. prve Srbije i druge Srbije i taj sukob, star preko dvjesto godina, osjeća se snažno i zlokobno sve do danas.
