Piše: Mihajlo Vujović 17.02.2026 06:27
Ovih dana po prvi put Republika Srpska i Republika Srbija zajednički obilježavaju praznik Sretenja Gospodnjeg. Ko se sastao (sreo) toga dana pa je ovaj praznik tako nazvan? Sreo se Bogomladenac Hristos sa pravednim Simeonom. Sreo se iščekivani Mesija sa onim koji ga je čekao cijelog života. U širem smislu, sreo se Stari zavjet sa Novim zavjetom. Sreo se čovjek koji predstavlja čovječanstvo sa Spasiteljem čovječanstva.
Ne slučajno, već Božjom promisli, na Sretenje 1804. godine sastali su se (sreli) srpski ustanici kako bi otpočeli borbu za slobodu nakon vjekovnog ropstva pod Osmanlijama. Time je otpočeo novovremenski period oslobađanja od tuđinske vlasti ne samo Srbije, već cjelokupnog srpskog naroda. Zbog toga je zajedničko obilježavanje ovoga praznika Republike Srbije i Republike Srpske moralo da otpočne mnogo ranije, ali zbog niza političkih okolnosti to se desilo tek u ovoj 2026. godini. Pogotovu zbog toga što se taj period oslobađanja srpskog naroda zapadno od Drine još nije završio.
Važno je da se dešava Sretenje Srbije i Srpske kroz zajedničko obilježavanje početka borbe za slobodu, ali bi bilo još važnije kada bi se desilo međusobno Sretenje i razumijevanje srpskog naroda u samoj Republici Srpskoj. Jer svaka istorijska sloboda gubi smisao ako unutar sebe nemamo sposobnost da se sretnemo kao narod.
Ovako, danas Srpska živi u stanju duboke polarizacije, koja značajno slabi snagu srpskog naroda da dovrši proces koji su otpočeli ustanici prije 222 godine. Ta podjela nije samo politička, već medijska, diskurzivna, pa se čini da je gotovo i egzistencijalna. Javni prostor je pretvoren u arenu u kojoj se sve svodi na dihotomiju: zaštitnici Srpske ili njeni neprijatelji, branioci ili saradnici onih koji hoće da je unište. U takvom ambijentu ne postoji prostor za pristojne nijanse, ne postoji legitimna kritika postupaka i ne postoji dobra volja da se dosegne najmanji zajednički imenilac. Postoji samo linija fronta unutar srpskog nacionalnog korpusa.
Narativi
Prijevremeni predsjednički izbori protekli su upravo u tom maniru. Ako se glasa za kandidata SNSD-a – Republika Srpska je odbranjena. Ako se izabere kandidat SDS-a – Republika Srpska propada. Takav narativ nije slučajan. On je pažljivo konstruisan i medijski podgrijavan, jer strah je najjače političko gorivo. Kada građani odluče da glasaju iz straha od nestanka onoga do čega im je stalo, onda su lišeni mogućnosti da glasaju iz uvjerenja.
Opozicija okupljena oko kandidata SDS-a tvrdi da je upravo ta „naduvana“ priča o spasiteljima i rušiteljima Republike Srpske jedina infuzija pozicije usmjerena ka neinformisanoj masi radi održanja na vlasti. Prema njihovom stavu, iza patriotske retorike krije se pragmatičan interes organizovane interesne grupe – zadržati kontrolu nad institucijama i resursima, nastaviti sa korišćenjem i zloupotrebom javnih sredstava i očuvati mrežu moći.
Ali ako se spustimo sa nivoa partijskih saopštenja na nivo zdravog razuma, jedna činjenica ostaje nesporna: razlika u glasovima između dva kandidata bila je mala. To znači da je gotovo polovina birača glasala za opoziciju. Da li je realno tvrditi da su ti ljudi neprijatelji Republike Srpske? Da su strani plaćenici? Da su pristalice unitarne BiH? Ili niko od njih ne zna šta radi, pa se treba za njih pomoliti da im Gospod oprosti. Svako ko misli svojom glavom, a ne u funkciji stranačke potrebe, zna da je takav zaključak neodrživ.
Gotovo je izvjesno da ogromna većina Srba u Republici Srpskoj – devedeset procenata, ako ne i više – sebe doživljava kao srpske patriote.
Opozicija, sa svoje strane, tvrdi da je najveći neprijateljski čin prema Republici Srpskoj upravo zloupotreba javnih sredstava. Da izvlačenje novca za potrebe klanova i pojedinaca podriva temelje sistema mnogo više nego bilo koja deklarativna prijetnja spolja. Ako se budžet nenamjenski prazni, ako institucije služe privatnim interesima, ako se javna preduzeća koriste kao stranački plijen – onda se Republika Srpska slabi iznutra. A svaka zajednica koja oslabi iznutra, postaje ranjiva i spolja.
Oprez
S druge strane, ne može se zanemariti psihološki momenat koji se poslednjih dana stvorio u narodu. Svakom dobronamjernom Srbinu godi da vidi svoje zvaničnike u Tel Avivu, u Vašingtonu, u Budimpešti i u Moskvi. Vidjeti predstavnike Republike Srpske u centrima globalne moći, nakon godina sankcija, pritisaka i nastojanja da se srpski faktor zapadno od Drine svede na političku marginu, doživljava se kao simbol povratka dostojanstva. Kao što ozebao čovjek dočekuje sunce, tako i narod dočekuje svaku sliku koja pokazuje da nije izolovan i da nije sam.
Da li je to rezultat vještog lobiranja ili stvarne promjene globalnih geopolitičkih okolnosti, u ovom trenutku nije do kraja jasno. Ipak, važno je da postoji osjećaj da se nešto pomjera. Oprez je svakako neophodan. Globalna politika nije vođena sentimentima. Ona je vođena interesima. Danas se interesi mogu poklopiti, sutra mogu biti u suprotnosti. Zato svaku promjenu treba posmatrati hladne glave. Pravo pitanje je u kojoj mjeri je rukovodstvo Republike Srpske uspjelo da naše interese uskladi sa interesima ovih velikih koji su im odškrinuli vrata.
U tom kontekstu postavlja se i pitanje ponašanja opozicije u trenucima kada strani faktor pokazuje sklonost ka intervencionizmu. Možda bi bilo politički mudrije da su, umjesto likovanja nad smjenom legitimno izabranog predsjednika na osnovu odluka stranaca, stali u odbranu prava svoga naroda da sam bira svoje predstavnike. Time bi izborili i sopstveno pravo da isto traže od svojih političkih protivnika, kada se nađu u sličnoj situaciji. Princip je važniji i od ličnosti i od političkih partija.
Često se ponavlja tvrdnja da su izbori 2022. godine pokradeni i da stoga izabrani nemaju legitimitet. Ta teza, međutim, ima svoje ograničenje. Ako prihvatimo da su izbori pokradeni, onda to ne govori o moralnoj superiornosti jednih u odnosu na druge, već o sposobnosti jednih da efikasnije kontrolišu mehanizme moći. Politička scena u Republici Srpskoj nije crno-bijela. I opozicija je, tamo gdje je mogla, koristila sistemske slabosti. Razlika je u kapacitetu kontrole sistema, a ne u postojanju iskušenja.
Suštinsko pitanje zato nije ko je veći patriota u deklarativnom smislu, već ko je spreman da institucije učini snažnijim od pojedinaca. Ko je spreman da prihvati da polovina naroda nije neprijatelj, već politički protivnik. Ko je spreman da shvati da se Republika Srpska ne brani isključivo parolama, već pravnom državom, ekonomskom održivošću i moralnom odgovornošću.
Dok god budemo jedni druge proglašavali izdajnicima i plaćenicima, ostaćemo zarobljeni u začaranom krugu. A Republika Srpska će biti taoc te unutrašnje podjele. Ako, međutim, prihvatimo da je politička borba legitimna, ali da je nacionalni interes iznad partijskog, onda postoji nada da će polarizacija ustupiti mjesto zrelosti.
Nada, u ovom trenutku, možda jeste jedino što nam preostaje. Ali nada nije pasivno stanje. Ona podrazumijeva odgovornost – i vlasti i opozicije, i medija i intelektualaca, i svakog pojedinca koji izlazi na izbore. Jer Republika Srpska nije ni SNSD, ni SDS. Ona je zbir volje i odgovornosti svih koji u njoj žive.
Evo zašto priželjkujemo i sa nestrpljenjem iščekujemo unutrašnje Sretenje u Republici Srpskoj. Unutrašnje Sretenje se može dogoditi onda kada prihvatimo legitimitet drugačijeg mišljenja, odbacimo etiketiranja, izgradimo odgovornost prema institucijama, postavimo princip i zakonitost iznad političkih stavova ličnosti.
Ako srpski narod bude svjesno krenuo putem pravednog Simeona, sigurno je da će se sresti sa Gospodom i tek tada nam neće moći niko nauditi.
Izvor: https://www.glassrpske.com/lat/novosti/stav/susret-koji-nam-nedostaje/
