Već tri puta sam za redom odskočio u levu, za manevar meni lakšu stranu i levim direktom uspešno odbio napad robusnog Nidže(1).
– pomislim i za sledeći njegov napad napravim eskivažu sa korakom u desno, ’side step’ što kažu, sa okretom tela. Vidim ga, tako mi je blizu ali propada u prazno bez šanse da me dokači. Da bih se osigurao, krenem da ga odgurnem dalje od sebe pesnicom desne ruke.
-Ako ga već ‘guram’, što to ne bih uradio po bradi?- prođe mi kroz glavu jer tako mi je blizu.
Odgurnem ga po bradi ne baš nežno u trenutku kad sam prebacivao težinu na svoju desnu stajnu nogu i tad kao da je neko izvukao tepih ispod nogu kapitenu iz Kragujevca.
Na podu je. Sudija me sklanja, broji srušenom bokseru i ja nalazim beli neutralni ugao, prepoznavši jaknu mog druga Tome, koja bačena u oduševljenju leti u vazduhu skoro do ringa. Tamo negde u prostor iza ringa dotrčava Buca, moj trener iz juniorskih dana dok ja duboko udišem i izdišem preko potrebni vazduh a kad su nam se pogledi ukrstili pokazuje mi gestikulacijom levog direkta da mirno nastavim borbu bez zatrčavanja. Bezbroj navijačkih povika, saveta, ohrabrenja stapaju se u jedan brižni vapaj:
– Da debitant ne podlegne neiskustvu.
Borba se pojačava obostrano, on da nadoknadi propušteno, ja da sačuvam i potvrdim stečeno. Stenjemo i puca na obe strane, ali meni sad sve ide od ruke. Desnim aperkatom pronalazim pleksus i on se spašava hvatanjem za moja leđa da ne bi posrnuo, jer sam mu udarcem izbio sav vazduh. Pred kraj borbe zapetljan u klinču, preko ramena protivnika pronalazim pogled svog trenera Pavla Šovljanskog. Znam šta hoće da me posavetuje, čitam ga k’o knjigu, gledamo se u oči tih par sekundi i komuniciramo. Hoću da mu kažem da ne brine, da kontrolišem borbu, da sam pribran i svestan svega šta se događa u ringu ali guma je u ustima, a i ne sme se. Imam vremena samo da mu namignem.
(1) Miroslav Nikolić kapiten B.K. “Radnički” iz Kragujevca a kasnije trener
Nenad Simić – Tajka