Mi ne branimo samo svoju svetu zemlju već i samo poimanje da svete zemlje ima, da svudaprisutni Bog ipak i dalje drugačije prebiva u Dečanima i Pećaršiji
Ako volimo da se igramo zanimljive geografije, ili ako nam pogled bludi preko zemljopisne nesagledivosti Rusije, možda ćemo u jednom njenom zabitom kutku, na dalekoistočnoj međi s Kitajem, naići na teritorijalnu jedinicu neočekivanog imena – Evréйskaя avtonomnaя oblastь.
Vikipedijsko pretraživanje daje nam osnovne informacije o ovom dijelu Ruske Federacije: zvanični jezici su ruski i jidiš (dakle: ovdje se piše jezikom Aleksandra Sergejeviča Puškina, ili Isaka Baševisa Singera). Simboli Jevrejske autonomne oblasti (JAO) jasno nam stavljaju do znanja da se ona nalazi u Sibiru (na grbu se nalazi sibirski tigar), kao i da ovaj pravni subjekt u sastavu RF baštini jevrejsku tradiciju (na zastavi bijele osnove je sedmobojna duga kao predstava sedam svijeća menore ili uspomena na poslijepotopnu dugu). Čini se da je sve vezano za JAO neobično: Jevrejska autonomna oblast u sastavu Rusije, pa još u Sibiru! Kada kažemo „jevrejska zemlja“, međutim, teško baš da najprije pomislimo na ovu sibirsku.
Da li bi iko zdravorazuman pomislio da kao rješenje izraelsko-palestinskog sukoba predloži raseljavanje Izraelaca u Sibir, palestinskih Arapa u Saudijsku Arabiju ili, makar, ponovnu okupaciju Izraela i teritorija s palestinskom samoupravom od strane SAD, Njemačke i Francuske – a možda i sve to zajedno? Da li bi se bar nerješivi problem Jerusalima mogao riješiti kompromisom, tako što bi za Jevreje – glavni grad judaizma postala sibirska varošica Birobidžan, dok bi se Arapima ukazalo da se u molitvi svakako odavno ne okreću Jerusalimu? Ne bi li onda neko novo izdanje Sibag Montefjoreovog Jerusalima imalo srećni kraj, a svi oni koji učestvuju u „jerusalimskom sindromu“ živjeli srećno i zadovoljno?
Poništavanje svetog mjesta
Ne zvuči nam realno? Zašto se onda kao „rješenje kosovskog problema“ predlaže srpska simbolička, državna i identitetska kapitulacija – s obzirom na to da je vojna okupacija već izvršena? Da li je posrijedi samo zaokruživanje nove kolonijalne arhitekture „Zapadnog Balkana“, ili Megalopolis želi da demonstrativno poništi i samu ideju o „svetim mjestima“, svugdje tamo gdje je to moguće učiniti?
Sveta mjesta postaju takvim osvećivanjem, a Megalopolis ne trpi bilo kakav obred osim kupovine. Zato dilema „Kosovo ili šoping mol“ nije ni izbliza puka metafora, kontrastno sagledavanje dvije „filozofije života“. Svetost podrazumijeva božansku veličanstvenost, odriješenost od svijeta i našu pogođenost, unutrašnju potresenost u susretu s Bogom i božanskim. Estetika svetog zato obavezuje i ne prija uvijek – upravo zato što obavezuje. Megalopolis pak produkuje neprekidne utiske koji se smjenjuju, izloge robe i manekena, igru naših predstava o sebi. Iskustvo Megalopolisa jeste gledanje kroz izloge. Mrtva plastika zamjenjuje nas, život pripada robi a privlačnost „brendu“. Pred Bogorodicom Ljeviškom čovjek može osjećati i ponos i stid – i oboje istovremeno. Pred izlogom Zare ili u redu u Meku možemo osjećati samo glad i zadovoljenje. Sama činjenica da se ova dva registra stvarnosti susreću u jednoj dilemi govori o dezorijentisanosti kao preduslovu same „dileme“.
Megalopolis ne može da prihvati iskustvo svetosti – svako ko je proveo poneki čas uz noge ostroškog svetitelja susreo se s razočaranim pogledom stanovnika Megalopolisa moštima ostroškog svetitelja. Provirujući u kivot on nastoji da sagleda ono što nas potresa unutra: tajnu. No tajna se ne da vidjeti, ne podleže utiscima; razočarani turista se zato penje uz uske stube Gornjeg manastira ne bi li bar napravio neku fotografiju krajolika. Jer krajolici se daju zabilježiti, ali i zaboraviti, bude u nama osjećanje protiv koga Megalopolis nema ništa – osjećanje neznatnosti. Hrišćanstvo pak zahtijeva da iz knjige prirode čitamo ne samo krhkost našeg tijela već i veličanstvenost duše: „jer sve što je stvoreno, makar i zvijezde, manje je od čovjekove duše“, zapisali su učenici riječi ave Antonija. Duša – kao i svetinja – za stanovnika Megalopolisa je samo relikt jednog starijeg svijeta, pojam na razmeđu kulturne simbolike i „nauke o nervima“. Kosovski zavjet kao antička briga za dušu zato stoji na razmeđu dva koncepta čovjeka: onoga sa dušom ili onoga bez nje.
Evropski mit i Kosovski zavet
Kada god sretnemo biće kod koga su receptori za smisao svijeta i života sagorjeli, ogromna je šansa da će nas ono ubjeđivati da je „Kosovo gotovo“, „Kosovari prodali imanja, pa sad gazduju po Srbiji“, „hoću Evropsku uniju, a ne kosovski mit“. Kolektivni Zapad trudi se da se eho njegovog nasilja čuje kao ravnopravan glas u našem političkom životu i pored jasnih pokazatelja da Srbima Kosovo i Metohija nisu toliko „teški“ za nošenje. Kada god vidimo da se ovakvi stavovi ponavljaju i sinhronizuju sa obje strane političkog spektra, u „desnici“ i „ljevici“, u taboru vlasti i opozicije, jasno je da ih uobličava i emituje Moć izvan Srbije. Nije tragedija Srbije to što postoji njegoševsko „plaho i lakomo“ – u svakoj zajednici je oduvijek bivalo ljudi omeđenih primarnim potrebama. Naša tragedija jeste to što je jedan takav antropološki plićak uzveden u politički princip, u pounutrašnjeni rezon kojim nas zasipaju sa stranica tabloida i kanala svih mogućih vlasničkih struktura.
Ponekad se zahtjev za kapitulacijom teritorijalno predstavlja slikom davanja i Kosova, a zatim Niša i Kraljeva, samo kako bi ostao „Beograd“. Ali stvar nije teritorijalna: identičan rezon možemo čuti u Kraljevu i Raški. Čovjek koji „daje Kosovo samo da živimo normalno“ ne mijenja teritoriju za makar iluzoran život već teritorijalno prikazuje stanje svijesti a time i stanje bića.
Izbor „prostor“ ili „smisao“ moguć je samo u ideologiji Megalopolisa u kojoj je zemlja sve praznija od smisla što se o njoj „ekolozi“ više „brinu“, čovjekova ličnost sve manje važna dokle god se konfekcijski štancuju „životni stilovi“. Čovjek današnjice mimoilazi hiljade stranaca ne gledajući njihova lica i polako briše sjećanje na činjenicu da ljudi imaju lica. Imaginarno ili stvarno putujemo bespućima tražeći sebe u kaleidoskopu krajolika, utisaka. Čovjek Megalopolisa pripada „svugdje“ i „nigdje“, jer je kooperativna ideologija uništila njegov osjećaj za „ovdje“ koje se brani i gdje se opstaje. Njega boli svako posječeno drvo Amazonije, ali nijedna šantićevska rana njegovog roda. Čulo za pravdu današnjeg autošoviniste zatupjelo je od signaliziranja sopstvene pravednosti. „Kosovsku realnost“, tj. vojnu okupaciju kao mjerilo našeg sebepoimanja zato nam predlažu svi mogući eksponenti Megalopolisa – od „realnih patriota“ do autošovinista. Megalopolisu nije važan oblik prodaje njegove propovjedi o kraju svetosti – važno je samo da se prihvati njegova Moć kao mjerilo života.
Nije zato danas pitanje samo da li ćemo odbraniti AP Kosovo i Metohiju kao teritorije koje su nam okupirane ili kao ideju Kosovskog zavjeta. Ideja i prostor su nerazdvojni, prepleteni, makar ideje nadilazile prostor. Ideje, te iskre smisla, čine nas ljudima, a zavjetna ideja Žrtve koja sija Vaskrsenjem čini hrišćanina i Srbina učesnikom u životu i biću Bogočovjekovom. Shvatanje o božanskom promislu nas upućuje da prihvatimo da nam nije uzalud dat ovaj kutak kosmosa, niti mi njemu. Gračanica se može pokušati oprisutniti na uzvisinama stare Travunije, na dalmatinskom Kosovu, u Novom svijetu, u monumentalnosti Markove crkve. No ona se ne može prenijeti, kako nam kaže pjesnikinja, jer kamen od koga je građena jeste naše biće: nama je potrebna Gračanica, ne samo mi njoj. Zato Srbi koji ne pristaju na kompromis o pitanju razgraničenja sebe od svoje suštine nisu posjednuti „jerusalimskim sindromom“ Simona Sibaga Montefjorea.
Mi ne branimo samo svoju svetu zemlju već i samo poimanje da svete zemlje ima, da svudaprisutni Bog ipak i dalje drugačije prebiva u Dečanima i Pećaršiji nego što to čini u prljavom pasažu kroz koji svako jutro prolazimo. Veličanstven je Bog i sibirske tajge, ali možete li ikoga ubijediti da je Birobidžan, glavni grad Jevrejske autonomne oblasti – isto što i Jerusalim? Braneći Kosovo mi ne branimo samo svijet svetih predaka već i svijet potomaka u kome će Sveto još uvijek moći da prebiva.
autor:O. Darko Ristov Đogo
