Dok skandinavski đaci „razbijaju“ engleski jezik, naši ga jedva natucaju. Zašto?
Skandinavci ne samo da tečno govore engleski jezik, već skoro da nemaju strani akcenat dok ga govore. Naši đaci ga uče od prvog razreda osnovne škole, a često ga i u vrtiću imaju kao fakultativne kurseve i školice jezika. Posle 12 godina učenja, oni koji imaju peticu govore ga solidno, ali ne tako dobro kao njihovi skandinavski vršnjaci. Oni sa četvorkom se već malo slabije snalaze, a oni sa trojkom valjda neće ostati gladni i žedni kad negde otputuju. O dvojkama neću, jer je bar polovina njih za čistu jedinicu.
SLIČNOSTI IZMEĐU SRBIJE I SKANDINAVSKIH ZEMALjA
Osnovna sličnost je u tome što se i njihovi jezici, baš kao i naš, govore na relativno malom prostoru, što znači da su maternji jezici tek za nekoliko miliona ljudi.
Druga važna sličnost je dostupnost engleskog jezika, koja je danas pre svega uslovljena dostupnošću interneta. I našem đaku su dostupne serije i filmovi bez prevoda, ili, što je još bolje, uz mogućnost dodavanja titla na engleskom jeziku. Većina najpopularnijih video igara je na engleskom jeziku. Većina popularne muzike, takođe. I sve je dostupno i jednima i drugima. Uz to postoji mnoštvo sajtova za učenje engleskog jezika, kao i video materijala na jutjubu.
Treća je činjenica da se ni kod nas ne nadsinhronizuju filmovi, serije i dokumentarni programi na engleskom jeziku, već se titluju, baš kao i u skandinavskim zemljama.
Ako i postoji četvrta sličnost, ja je se ne mogu setiti.
RAZLIKE
Razlike su već mnogobrojnije.
Skandinavski jezici su mnogo sličniji engleskom, nego srpski jezik. Pripadaju velikoj grupi germanskih jezika. Imaju istu rečeničnu strukturu subjekat – predikat – objekat. Švedski i engleski, na primer, imaju 1588 zajedničkih reči. To je veoma ozbiljan fond i ogromna olakšica. Istina, imaju i veći problem sa tzv. false friends, odnosno rečima koje isto izgovaraju, a različito znače. Na primer, glass je na engleskom staklo ili čaša, a na švedskom sladoled. Imamo ih i mi, ali u manjoj meri (traffic je na engleskom saobraćaj, i nema veze sa trafikom).
Izloženost jeziku je značajno drugačija, iako je dostupnost skoro ista. Skandinavci su okrenuti pop-kulturi sa engleskog govornog područja, dok naši đaci poslednjih godina prednost daju našoj folk „kulturi“. Ne ulazim u kvalitet nijedne od njih, već samo konstatujem. Takođe kod nas postoji ogromna ekspanzija serijskog programa na turskom, španskom i portugalskom jeziku.
Crtani filmovi su kod nas nadsinhronizovani, dok kod njih nisu. Kod nas jesu da bi deca mogla sama da ih prate. Kod njih nisu, pa deca neprimetno usvajaju jezik u uzrastu u kome se on ne uči svesno. To je, inače, optimalni uzrast za izgovor, jer deca tada imitiraju, ne mora niko da im objasni šta treba da rade sa govornim aparatom da bi proizveli određeni glas stranog jezika. Zbog toga njihova deca u školu polaze sa već postojećim znanjem engleskog u nekoj meri.
U skandinavskim zemljama engleski jezik ima toliki primat u odnosu na druge strane jezike, da se drugi skoro i ne uče. Opet, ne sudim da li je to dobro, već samo konstatujem.
A onda dolazimo do ključnih razlika.
Engleski jezik ima status ključnog predmeta, rame uz rame s maternjim jezikom i matematikom.
MOTIVACIJA je neuporedivo veća kod njih. Zahvaljujući životnom standardu, ali i neuporedivo većoj fluktuaciji radne snage, oni mnogo više putuju i mnogo su spremniji da rade u većem broju zemalja, u multinacionalnim kompanijama. To znači da odrastaju uz svest o tome da će mnogi od njih radni vek provesti govoreći engleski jezik, bar koliko i maternji. Nisam slučajno motivaciju napisala velikim boldiranim slovima. Motiv pokreće čoveka, u kom god uzrastu da je. Naši đaci nemaju tu vrstu motivacije, ne možemo je veštački stvoriti, tako da je normalno da engleski jezik uče kao i biologiju ili geografiju – za ocenu.
NAJVAŽNIJE RAZLIKE
Neko možda ne bi ovo smatrao najvažnijom razlikom, ali je ja smatram, jer predajem engleski jezik, znam u kakvim se uslovima predaje, na koji način, uz pomoć kojih sredstava, po kakvom propisanom gradivu i na koji način raspoređenom po razredima.
Postoji više metoda u nastavi stranih jezika i neke se razlikuju od onih koje su nabrojane na omotnici obrasca za globalne i operativne planove. To je valjda normalno, mada nam često predstavlja problem kada to treba da objasnimo stručnoj službi ili eksternim evaluatorima. Navešću neke od najčešćih metoda koje koristimo u nastavi engleskog jezika: Grammar-translation method, Audio-lingual method, Direct method, Communicative method, Reading approach, ili neki egzotičniji poput Silent method, Total physical response approach.
Najčešći pristupi u nastavi engleskog jezika jesu strukturalno lingvistički, kognitivni, afektivno interpersonalni i funkcionalno komunikativni.
Udavih malo stručnom terminologijom, koja ne zanima svakog čitaoca, ali možda će nekome nešto značiti.
Da krenemo od pretpostavke da dobar nastavnik engleskog kombinuje sve od navedenog, ili da budemo realni?
Da proste kolege, ali meni se čini da se većina nas (tu i sebe ubrajam) drži starog proverenog PPP – Presentation, Practice, Production (prezentacija, vežba, produkcija ili samostalno korišćenje onoga što je u fokusu). Pri tom se najčešće držimo dedukcije, gde đacima predstavimo pravilo, a ređe indukcije, gde bismo im predstavili problem, pa ih vodili dok sami ne dođu do pravila. Potpuno je nebitno da li sve ovo radimo uz pomoć krede, table, knjige i sveske, ili interaktivne table, IKT-a, PP prezentacija, raznih kartica i čega sve ne. Suštinski je važan pristup, a ostalo su pomoćna sredstva.
*****
Druga mnogo važna stvar jeste to da se kod nas gramatika usložnjava kroz razrede i biva ilustrovana određenim tekstovima, koji se opet bave preporučenim temama i sadržajima. Kad kažem preporučeno, mislim na propisano.
To znači da ću ja sa đacima stići do reči COULD, nakon što obradim modalne glagole, i to glagol CAN i glagolsko vreme PAST SIMPLE TENSE.
Skandinavski nastavnik može COULD upotrebiti na prvom času, jer je izuzetno frekventna reč i koristi se milion puta u svakodnevnom govoru. On procenjuje da je đaku mnogo važnije da što pre savlada rečenice poput Could you tell me the way to…?, Could I have a glass of water, please?, Could you pass the salt, please?, Could I borrow your pencil? nego da zna da je COULD u stvari PAST SIMPLE TENSE modalnog glagola CAN.
E, u tom grmu leži zec!
Ono na šta su oni odavno prešli, jeste FUNKCIONALNI PRISTUP učenju engleskog jezika. U fokusu su jezičke funkcije, a ne gramatička pravila, i još manje učenje tematskih rečnika napamet.
Šta to oni uče od samog početka?
Uče kako da pozdrave sagovornika, da se predstave, da predstave treću osobu; kako se izražava slaganje, kako neslaganje; kako se izražava radost, sumnja, zahtev, prihvatanje ili odbijanje zahteva/poziva; kako se neko prekida, kako se menja tema razgovora, kako se izvinjava, kako prihvata nečije izvinjenje; kako se nešto traži ili nudi, a kako odbija; kako se iskazuju nade, želje, planovi, problemi; kako se daju obećanja, kako izgovori, a kako komplimenti; kako se izražava zahvalnost, i tako dalje, i tako redom.
Reći ćete da se i kod nas to radi. Reći ću vam da se to kod nas radi usput, a da je kod njih to u centru učenja.
Pri tom se kod njih sve to povezuje u celine, uči kroz fraze i nijedna reč ne visi u vazduhu sama za sebe. I tako je od početka. Nema onog – danas učimo boje – pa naučiš deset boja koje dete ponavlja kao papagaj u mlađim razredima osnovne škole.
Insistira se na pravilnom izgovoru, dok se pravilna gramatika usput usvaja.
Čitajući o načinu na koji se u skandinavskim zemljama uči engleski jezik, na nekom blogu sam naišla na komentar jedne Dankinje, koji otkriva većinu tajni:
„The school I went to was heavily favoring pronunciation over grammar. For our tests, we would often do simple exercises such as: listening to an English person speaking, and filling in the blanks, assuring that we understood and heard the words being said. As we got older, we had the same exercises. We had to listen to someone speak, but instead of filling in blanks, we were to tick of a paragraph which was related to what we just heard. There is a minor focus on grammar in 0-9th grade, and pretty much no texts to read. Our English exam consists of an oral exam, and – if you draw it – you get a written exam too (which should, honestly, be obligatory). So the answer is no, not everything is treated equally. The grammar is an outcast, and so is writing. Our mock exam is only on 400 words (we have a written English mock, but no final exam. Nice job, Denmark), and if you go above it, it shows a lack of understanding, and you will be marked down.
However, the older you get, the more you use the internet. My friends and I would often play video games, which required us to speak and communicate in English. Many of my current friends enjoy reading in English because you can find free books in English on different iOS apps (paperback books are expensive).
In my school, we didn’t test much in English because my class exceeded very well. Our teacher was quite sloppy, (an amazing person though) but we did test as much as other schools have to. Which was not that much.
When I made it to high school, our English lessons became much more intense. Our first lesson was literally on grammar. Hell, before I started in high school, I didn’t know the English terms for subject compliment, conjunctions, articles, indirect object etc. I didn’t know what an adverbial was because it isn’t used the same way as it is in Danish. I really opened my eyes then, and realized how much I hadn’t been taught about grammar. My primary school (I use primary as another word for ‘first’ because it is the first program you go through) English teacher even told me that my oral exam wouldn’t be about my grammar, but my pronunciation.
Anyways! In high school, we have been through a general linguistics course and are going in depth with the English speaking countries, looking at cultural difference etc. We are also working on poetry (ugh) analyzing, we are reading books and writing a lot of essays. It is worth noting that I do attend the IB, so my English classes are slightly more advanced than the normal high school’s.“
Ukratko, u osnovnoj školi skoro da nije bilo učenja gramatike ili tekstualnih lekcija. Od jezičkih kompetencija insistira se na slušanju i govoru, a naročito na pravilnom izgovoru. Testovi se svode na tzv. listening comprehension, odnosno proveru razumevanja onoga što si čuo.
Tek u srednjoj školi se uči i o jeziku. U osnovnoj se uči samo jezik. To je sjajno! Tek u pubertetu se završava formiranje govornog aparata. Treba iskoristiti vreme pre toga, „prelomiti“ jezik, savladati glasove, dikciju, melodiju rečenice.Moji đaci čitaju na engleskom ko da seckaju kupus. Odvajaju reči umesto da u dahu izgovaraju fraze. Zapanje se kad im objasnim čemu služi neodređeni član AN, kad je isti kao i A. Nije im jasno zašto je važno u dahu izgovoriti član i imenicu, kad može da se secka.
I ne, ovo nema nikakve veze sa tim koliko oni imaju para, a koliko mi. Ovo ne zavisi od opremljenosti učionica. Podrazumeva samo dobar ce-de plejer i zvučnike. Naravno, plus je ako imate projektor povezan sa računarom, pa da možete i sa interneta da povučete neki materijal.
Ono što se podrazumeva jeste da što je manje đaka u odeljenju, to ćete više moći sa svakim od njih da provežbate, a opet, čak je i mojim srednjoškolcima zabavno kada horski izgovaramo fraze na „tri-četiri-sad“.
I da zaključim: većinu od gore pobrojanih razlika ne možemo da promenimo. Ne možemo da utičemo na tv program ili na muzički ukus naših đaka.
Ono što možemo, jeste da prebcimo fokus na funkcije jezika.
Još bi lepše bilo kad bi nam Zavod napravio takve nastavne programe, pa da se ne dovijamo dok mirimo propisano sa onim što daje bolje rezultate. Naročito treba pretresti gradivo u osnovnoj školi i promeniti pristup. I dalje mislim da najbolji treba da rade sa najmlađim razredima, jer tu se postavlja temelj.
O tome sam već pisala ovde.
Ljubinka Nedić
ljubinkabobanedic.blogspot.rs
